Kako su kod nas uvijek aktualne neke podjele, tako je i pitanje je li bilo bolje u Splitu ili Zagrebu po pitanju atmosfere vrlo često. No, ne bismo te stvari dijelilI, jer u pitanju je Hrvatska za koju se zdušno navijalo u Splitu, a navija se i u Zagrebu. Za to što se dogodilo protiv Bjelorusije kriva je samo loša organizacija, srećom, priča nije trajala dugo.
Split je po tradiciji dao srce reprezentaciji, koja je učinila veliko zadovoljstvo gradu koji nema često priliku gledati Hrvatsku. Rukometaši su pokazali kako se to radi i to je valjda najpozitivnija stvar te cijele priče.
No, Zagreb je rukometni centar Hrvatske, Zagreb rukometom puno češće puni dvorane i Zagreb je nedvojbeno zaslužio svoj dio priče.
Je li se glasnije pjevalo u Splitu ili u Zagrebu? Nebitno. Bitno je da se pjevalo lijepo, glasno, da se nisu štedjela grla ni dlanovi, da su svi, a najviše igrači, uživali što su dio te priče. To je poticajna atmosfera koja može povući momčad do neslućenih visina.
Zagreb je protiv Norveške pokazao da je gorio, Split je svojim pjesmama i emocijom dao štih koji nema nitko drugi. Stajalo se, navijalo, nije prestajalo 60 minuta. Velika zagrebačka Arena, puno šira nego splitska, podsjetila je na 2009, kada se na SP-u tražila karta više.
Ajmo jednom u životu prestati uspoređivati neke stvari koje nisu pitanje života i smrti, koja samo narušavaju pozitivnu atmosferu oko reprezentacije i cijelog događanja, na koje Hrvatska treba biti ponosna. I na Poreč i na Varaždin, koji nemaju Hrvatsku, a koji su je nedvojbeno zaslužili. I budite sigurni da će rukomet to znati vratiti vrlo skoro.
Zato je poruka, ni Split, ni Zagreb, nego Hrvatska. Tako je sigurno bolje.
A rukomet je u tom smislu uspio, što mnogi drugi - nisu. I zato pustimo da nam bude lijepo, a da se ne dijelimo. Odavno je znano kada smo najjači. Zar rukomet nije poslao baš tu poruku?