Nakon predivnog sunčanog dana, u srijedu navečer su na Maksimiru “pingvini padali u nesvijest”, no to nije spriječilo Dinamove drukere iz cijele Hrvatske i “dijaspore” da dođu podržati svoje ljubimce u najvažnijoj utakmici sezone.
Manchester City ipak je jedna od najboljih momčadi današnjice, svi oni kojima je modra boja u srcu nisu je smjeli propustiti.
Biti ili ne biti, misao da Dinamo možda igra posljednju europsku utakmicu ove sezone ili, pak, želja da se uživo svjedoči pobjedi nad velikim Pepom Guardiolom na Maksimir su doveli dosad najveći broj navijača.
Velik dio ulaznica razgrabljen je ranije, tijekom srijede “planule” su i one za gornji prsten na “sjeveru”. Prilazi stadionu bili su zakrčeni više od sat vremena prije utakmice, parkirno je mjesto bilo nemoguće naći u krugu od nekoliko kilometara. Rijeke ljudi stale su se slijevati na tribine napunivši stadion gotovo do posljednjeg mjesta, izuzev onih na južnoj tribini na kojoj se sakupilo stotinjak engleskih navijača čija je pjesma u većem dijelu utakmice bila neprimjetna i zaglušena od brojnijih i glasnijih dinamovaca.
Zasjale tribine
Glasnice su se puno prije početka počele zagrijavati, a uobičajeno “hoćemo pobjedu” krenulo je glasnije i uigranije prilikom izlaska igrača na teren. Tada su tribine prvi put zasjale u prelijepim tonovima kad su navijači unisono stali mahati prelijepim “metalik” modrim zastavicama koje su im podijeljene prilikom ulaska na tribine. Veliko oko punog Mjeseca je kao peti reflektor prosipalo ledenu svjetlost nad gotovo zamrznuti maksimirski travnjak, temperatura se spustila do minusa, Bjeličini i Guardiolini započeli su taktičku bitku, a prepune tribine pjesmu kao poziv na pobjedu i nastavak europskog sna. Kao i uvijek, sjever je vodio pjesmu i navijanje, istok i zapad budili su se prema potrebi. Premda je pobjeda bila potrebnija Dinamu, gosti su se visoko postavili i pokazali gard priličan klubu Cityjevog renomea. Da je s druge strane bila Barcelona, Real, bilo koji drugi svjetski velikan, Dinamovi bi navijači opet bili vođeni istom idejom te su uporno inzistirali na pobjedi.
“Sudac, sviraj kraj”
Kad je Dani Olmo na odličnu asistenciju Kadziora savladao Claudija Brava, temperatura je na cijelom stadionu u erupciji oduševljenja porasla za nekoliko stupnjeva. Kakav trans, “mali” Dinamo vodi protiv jedne od najbogatijih i najboljih momčadi na svijetu. Sudac, sviraj kraj, s pjenom na ustima kao da ima epileptični napad, vrištao je jedan Dinamov navijač na prvom redu zapada iznad novinarskog dijela tribine. Da, svirajte kraj, gospodine Del Cerra Grande, nema tko nije pomislio kad je City sustavno počeo opsjedati Dinamova vrata i stavio Livakovića na nekoliko uzastopnih iskušenja.
“Ooooo, oooo, volim te Dinamo”, to je bila stalna zvučna kulisa prekidana samo pri izglednim pozicijama obiju momčadi, ili kad su tribine bile nezadovoljne nekom od odluka španjolskog suca. Kad je City zabio za 1-1, ignoriravši fair-play, tribine su zaglušnim zvižducima pokazale što misle o svemu, posebno o odluci suca da Ademiju da žuti karton. “Ooooo, volim te, Dinamo” nije stalo ni kad je City zabio drugi, a onda i treći i četvrti pogodak... Više sreće drugi put...