Liga prvaka se nakon dvije godine stanke vratila na Maksimir, Dinamovi navijači ponovno su pohitali na stadion. Dojam je bio jak, ovaj put ne zbog rivala, manje i zbog natjecanja, prvi put od 1998. modri fanovi šetali s prema mitskoj lokaciji s vjerom da Dinamo može dobiti. Navijači nikad nisu objektivni, ali daleko su više računali na dobaar rezultat nego na startu bilo kojeg od četiri prethodna nastupa u eliti.
Kad je Dinamo 2011. dočekao Real još u zračnoj luci okupio se golem broj fanova Cristiana Ronalada i Kraljevskog kluba, na stadion su mnogi stigli zbog slave i glamoura protivnika. Vrlo slično bilo je 2015. godine, iako je tada Dinamo iznenadio i dobio Arsenal 3:1. Na Porto je 2012. malo tko došao, službeno tek nešto više od četiri tisuće ljudi, a posljednji start 2016. bio je zapravo u Lyonu, tamošnji poraz 3:0 bitno je odredio raspoloženje za drugo kolo kad je na Maksimir stigao Juventu si slavio 4:0. Pred 23.875 gledatelja.
Modri puk dočekao je Ligu prvaka s vjerom u Bjelicu i momke, ali i pripravljen na gorke pilule kojih se nagutao godinama.
Dinamo je vrlo dobrim igrama i još boljim rezultatima u Europskoj ligi napravio sezonu za pamćenje, prezimio u Europi, punio stadion, ali nešto još fali. Kad igra reprezentacije navijači dolaze u „kockastim“ dresovima, golema većina, ispred stadiona odjekuju pjesme, a sinoć dok smo se „spuštali“ prema zapadu najjače je čuo glas prilično slobodnog preprodavača „sjever dolje, treba li kome sjever dolje“.
Od „bacača diska“ do stadiona barem četvorica su nam nudili istok, zapad, sjever, sve tribine. Nismo pitali za cijenu, stadion je gotovo popunjen, ali nije se činilo da su previše zaradili. Dinamo je privukao mnoge, ali malo je tko bio u plavom dresu. Većinom u civilu. Iako se nedaleko od stadion moglo kupiti trenirke i šalove, a i fan shop podno zapadne tribine bio je dobro popunjen... Kad igra Dinamo, pogotovo tako važnu utakmicu, logično bi bilo da se sve plavi ili modri od dresova.
Što ovog časa nije slučaj. I to je jedna od razlika u odnosu na atmosferu 1990. kad je na Maksimiru bila Atalanta. U to doba, zapaljivo, nekako je gorljivije navijalo za Dinamo, danas je publika daleko decentnija. Osim kad je igrači ponesu golovima i pobjedama.
Liga prvaka sjajna je stvar, najbolje klupsko natjecanje, sama himna koja govori o veličinu događaja, biti dio toga za Dinamo je stvar prestiža, iako nam je nekoliko fanova kazalo:
- Nekako bih više volio Europsku ligi jer tada bismo bili još veći optimisti. To najviše ovisi o ekipi.