Dinamo je na korak od dvanaeste dvostruke krune, a jak je dojam da Osječani ne moraju živjeti s frustracijama jer ovakvi nisu ni mogli u finale. Nogomet nudi šansu da jedna lopta mijenja rezultat i da je Ejupi u negdašnjoj formi, možda bi u 85. minuti stavio na muke Dominika Livakovića, međutim to što su Bijelo-plavi bili u igri do 90. minute najviše ide na račun Modrih.
Nije nogometna hereza konstatirati da uz angažirano, dobro i ambiciozno izdanje Osijeka, Dinamo mora biti ispod razine svojih zagrebačkih europskih utakmica kao jedini način da u dvoboju na ispadanje imamo najvažnije - rezultatsku napetost do kraja.
Baš kad su krenula pitanja “gdje je nestao Bruno Petković”, maksimirski hakler razmontirao je Osijekovu obranu i servirao Daniju Olmu za gol. Iako je to bila 18. minuta, vjerojatno su svi na stadionu znali da se ovog utorka neće nagledati golova jer momčadi su bile postavljene u šahovski “vječni remi” i bez ekstra angažmana, a to u pravilu probijaju individualni potezi izvan sheme.
Modri su ležerno, kao momčad koju dolazak Osijeka nije nimalo impresionirao, odradili posao. Ni u jednom času nisu stisnuli gas do daske. Što nismo vidjeli više šansi i atraktivniji nogomet maslo je Bjeličine odluke da igra s dva defenzivna veznjaka, Šunjićem i Ademijem, i gotovo bez rizika, nedisponiranosti dvojca Hajrović - Stojanović te Osijekova nedostatka kreativne moći i napadačke kvalitete. Iako im je Dinamo davao prostora po svojoj desnoj strani. Dino Skender je s petoricom u obrani i trojicom u veznom redu kompletan Dinamo “stavio u kavez“, s te strane odradio dobar posao, ali kad je tako, uigrane kombinacije ili pojedinačna klasa pravi razliku. Malo je toga bilo, kao i kvalitetne igre, što pobjedniku nimalo ne treba smetati jer oni su se ove sezone naigrali, a sad je vrijeme samo još za berbu trofeja. Kad su već dominantni.
