Iako nerijetko pročitamo vijesti da su vrhunski sportaši nakon karijere na rubu egzistencije, jer se nisu uspjeli snaći u životu nakon prestanka bavljenja sportom, ima i suprotnih primjera. Gdjekad, naime, uspješni sportaši postanu i još uspješniji poslovni ljudi. Najbolji je primjer za tu tezu Zagrepčanin Gordan Mohor (54), bivši vratar Dinama, Zagreba, Olimpije, pa slavonskobrodskog BSK-a, bugojanske Iskre i Studija D iz Novog Mesta. Nakon ranog prestanka karijere, za vratara i preranog (u 30. godini života!), Mohor se okrenuo poduzetništvu i danas je njegova tvrtka “Miva” jedan od najcjenjenijih hrvatskih distributera vina, te vrhunskih žestokih alkoholnih i bezalkoholnih pića.
Ponosan na medalju
Mohor je Dinamovo dijete, u Maksimir je došao kad je imao 12 godina i ukupno je u plavom dresu proveo devet i pol godina, od toga tri i pol godine kao profesionalac. U omladinskom je stažu, kao pionir i junior, 19 puta branio za reprezentaciju Jugoslavije svoga uzrasta, a prvi put je na Dinamovu seniorsku klupu sjeo u veljači 1982. godine...
- Bilo je po onoj staroj uzrečici “dok jednome ne smrkne, drugome ne svane”! I tako se, uoči legendarne utakmice Dinamo - Crvena zvezda (3:0), ozlijedio Tomislav Ivković i sjeo sam na klupu kao pričuva Marijanu Vlaku! S nepunih 18 godina, bio sam najsretniji dečko na svijetu! Budući da je Ivković, kojega iznimno cijenim, zbog ozljede morao duže pauzirati, toga sam proljeća upisao 14 nastupa kao pričuvni vratar, tako da sam bio dio te šampionske generacije Plavih, koja je 1982. godine razveselila hrvatski narod. Ponosno čuvam tu zlatnu medalju namijenjenu prvaku Jugoslavije, to mi je svakako najveći trofej u karijeri, iako nisam ni minute stao između vratnica, jer je Vlak branio sjajno - kaže Mohor.
Otkrio nam je zanimljivu potankost vezanu uz tu Dinamovu “tricu” Zvezdi:
- Nekoliko dana uoči utakmice, u Zagreb je Miroslav Blažević donio lopte “Derby Star”, tim se loptama igralo tada u Engleskoj. To su znatno brže lopte od “Europa Cup” lopti kojima se tada inače igralo kod nas. Cijeloga smo tjedna trenirali s “Derbyjem”, priviknuli smo se na njihovu brzinu i kad smo na poluzaleđenom travnjaku zaigrali protiv Zvezde, “razbili” smo ih u prvih pola sata, bilo je već tada 3:0 za nas! Beograđani se nisu ni snašli, bili su iznenađeni, ne znaš tko je bio brži, lopta ili naši dečki - sjeća se Mohor.
Poslije te sezone, otišao je u vojsku i kad se vratio, iz Dinama su ga poslali na posudbu u tada drugoligaški Zagreb.
- Igrali smo odlično u jesenskom dijelu, ali u zimskoj je stanci otišlo niz iskusnih igrača, posljedica je bilo užasno proljeće i Zagreb je ispao u Treću ligu! Zamislite, klub je bio toliko razbijen da u posljednjoj, odlučujućoj utakmici za ostanak u Drugoj ligi, protiv Slovana u Ljubljani, nismo imali dovoljno igrača za klupu! Ja sam branio, pričuva mi je bio Marinko Koljanin, a treći vratar, Špiro Ćosić, sjedio je na klupi kao - pričuvni igrač! Bilo nas je na toj utakmici 13 ili 14, izgubili smo od tog Slovana 0:1 i ispali...
Ipak, i takav Zagreb bio je pojam za današnji Zagreb, koji je sad doslovno razbijen i “masakriran”!
- To je sramota! Jedna od najvećih povijesnih sramota zagrebačkog i hrvatskog sporta! Žalosno je to, pa taj klub zaslužuje biti prvoligaš, takvu povijest i tradiciju ima malo tko, klub je uvijek bio tiha patnja svim Zagrepčanima...
U ovome se gradu godinama govorilo “za Dinamo se navija, a Zagreb se voli”...
- Točno je tako bilo! I zato me sve ovo što se događa sa Zagrebom užasno boli i mogu se samo nadati da će uskoro doći vrijeme kad će se taj klub početi vraćati tamo gdje mu je i mjesto.
Nitko kao Ivić i Pejak
Poslije posudbe u Kranjčevićevoj, ondašnji Dinamov trener Branko Zebec vratio je Mohora u Maksimir. Ali, došlo je toga ljeta mnogo igrača u Dinamo, doveden je iz Partizana vratar Ranko Stojić, koji je tada bio povremeni jugoslavenski reprezentativac i Mohor je opet sjeo na klupu. Krajem rezultatski mršave jeseni, umjesto Zebeca, trener je postao Tomislav Ivić...
- Bio je Ivić neprijeporno najbolji trener kojeg sam imao! Došao je u Dinamo u naponu snage, imao je posebno viđenje nogometa. I doveo je Dinamo s posljednjeg mjesta do druge pozicije na ljestvici, a igrali smo i u finalu kupa protiv Zvezde, u Zagrebu smo bili poraženi 1:2, u Beogradu je završilo 1:1, a najbolji je igrač na obje utakmice bio Zvezdin vratar Živan Ljukovčan! Između dvije finalne utakmice kupa Ivić je otišao, a momčad su na uzvratu vodili Ivo Šušak i Zdenko Kobeščak, bila je to 1985. godina - zavirio je Mohor duboko u prošlost.
Mohor je u Dinamu ostao još dvije sezone, ali nije dobio pravu priliku...
- Imao sam jaku konkurenciju i Dinamo me želio poslati na posudbu u neke smiješne klubove (Rudar Ljubija, Dinamo Pančevo...), ali nije mi palo na pamet da idem tamo. Ipak sam bio Dinamov školovani vratar i nisam želio ići baš bilo gdje. No, budući da općenito u životu nisam strpljiv tip, otišao sam u Slavonski Brod i branio sam za ondašnji BSK, koji je igrao u Trećoj ligi, trener je bio Krasnodar Rora, a sa mnom je iz Dinama došao i Fabijan Komljenović. Nismo uspjeli ući u Drugu ligu i nakon toga sam otišao na posudbu u bugojansku Iskru, koja je bila drugoligaš. Nije mi se, kao Zagrepčaninu, bilo lako adaptirati na tu malu sredinu, ali Bugojno mi je ostalo u lijepom sjećanju zbog Stipe Pejaka, najboljeg trenera vratara kojeg sam imao u karijeri! Branio sam odlično i otišao sam nakon te godine u Ljubljanu, u Olimpiju, koja je također bila drugoligaš. Imali smo odličnu sezonu i ušli smo u Prvu ligu - govori Mohor i nastavlja:
- Pri kraju prvoligaške sezone u Olimpiji (1989./90.), postao sam svjestan nekih čudnih radnji koje su se događale i s kojima se nisam mogao pomiriti. Igrali smo, primjerice, protiv Rada u Ljubljani i vidim da pola moje momčadi pušta utakmicu! Uletio sam u poluvremenu u svlačionicu, opsovao i viknuo: “Ako već puštate, recite i meni da to znam, pa da ne ispadam glupan!” Iza mene je u kabini stajao trener Milutin Šoškić i rekao mi je: “Pričaš gluposti, ne puštamo mi nikome!” Naravno, u 85. minuti zabili smo sami sebi gol, zabio mi ga je moj branič koji je poslije napravio lijepu karijeru. Vjerojatno je to morao napraviti, tko zna... Uglavnom, zatvarali su se neki krugovi, negdje smo iznenađujuće pobjeđivali, a negdje još više iznenađujuće gubili! Poanta priče bila je da se Zvezdi omogući osvajanje naslova i tako su se radile kombinacije...
Inače, za naslov su se borili Dinamo i Zvezda, a tjedan dana prije 13. svibnja i one neodigrane utakmice Dinamo - Zvezda u Maksimiru, Olimpija je u Ljubljani svladala Dinamo 3:0.
- Nisam branio na toj utakmici, trener Milutin Šoškić nije stavio u momčad Munjakovića, Šeparovića i mene - branio sam sve utakmice za Olimpiju u toj sezoni osim te! Nikad do tada nismo bili u osami uoči utakmice, a prije Dinama smo čak dvije noći proveli u osami! Sve se napravilo da Dinamo “padne” u Ljubljani, koju sam napustio na kraju te sezone.
Došla su ratna vremena, malo je kome bilo do nogometa. Te se jeseni i zime igrao turnir “Slobodna Hrvatska” u Varaždinu, Čakovcu i Istri. Mohor je kratko vrijeme proveo u Rijeci, potom se vratio u Sloveniju i branio je za Studio D iz Novog Mesta...
- Bio sam tamo dvije i pol godine, proglasili su me najboljim prvoligaškim strancem i vratarom, nudili su mi slovensko državljanstvo, ali nisam se želio odreći hrvatskog državljanstva i odbio sam tu ponudu. U to sam se vrijeme već počeo baviti privatnom poslom, jer sam shvatio da kao vratar neću zaraditi novac koji bi mi osigurao mirnu egzistenciju nakon igračke karijere. Pa sam tako u Ljubljani otvorio dva kafića i salon zabavnih igara. Prekinuo sam igrati 1994. godine, iako me pokojni Anđelko Herjavec zvao da dođem u Varteks, ali nisam prihvatio poziv i sve sam se više okretao biznisu.
Sanjam samo nogomet
Što vam je tih posljednjih godina karijere bio glavni izvor prihoda - ugovor u Novom Mestu ili kafići u Ljubljani?
- Iako sam za one prilike imao sjajan ugovor u Studiju D, zapravo sam živio od kafića i automata! I to je svakako bio najveći razlog što nisam ostao u nogometu. A drugi je razlog bio što sam shvatio da baš i nisam nadaren za trenerski posao...
Koliko vam je teško bilo napustiti nogomet nakon gotovo puna dva desetljeća između vratnica?
- Nogomet je i dalje moja najveća ljubav. Kad sanjam, onda sanjam samo nogomet! Kako branim 11-erce, primam golove, ha-ha... Nogomet sam nastavio igrati veteranski, i dan danas igram u veteranskoj ligi, tako da je ostao moj najveći hobi. A budući da sam dobro krenuo u biznisu, nije mi previše teško palo što sam se prestao profesionalno baviti tom divnom igrom.
A koliko su vam godine provedene u nogometu pomogle u biznisu?
- Strahovito mnogo! Od malih sam nogu, naime, bio naučen raditi, znao sam da samo rad, poštenje i korektnost mogu dati rezultat. Možda ne odmah, ali sve dođe na svoje. Nadalje, naučio sam kako se ponašati nakon pobjede, ali i nakon poraza, jer i u biznisu ima pobjeda i poraza. U oba slučaja moraš biti dostojanstven i korektan, nikad nema mjesta euforiji, ali ni depresiji. Nadalje, sport mi je otvorio mnoga vrata na koja sam zakucao! Ljudi su mi kao bivšem poznatom sportašu pružili šansu. A to je najvažnije, ta šansa, posebno u trenucima kad počinješ s biznisom. I ako si korektan i pošten, iskoristit ćeš tu šansu i nastavit ćeš se razvijati.
Možete li povući usporednice s nogometom koji ste vi igrali i ovim današnjim?
- To je apsolutno drukčiji sport! U ono je vrijeme nogomet bilo lijepo gledati, sve je to izgledalo nekako romantičarski... A danas se igra atomski nogomet! Nogomet je evoluirao poput, otprilike, automobila. Često znam reći da je razlika između nogometa 1982. godine i ovog današnjeg, otprilike onakva kakva je između BMW-a iz 1982. i ovog današnjeg! Naravno, ne podcjenjujem igračke zvijezde onoga doba, ali tada se neusporedivo više driblalo, lupali su se “lažnjaci”, igralo se u laganom ritmu, potez je bio “zakon”! Danas toga više nema... Onaj je nogomet bio romantičan, ali danas uživam u ovom nogometu...
Više nego u onome iz svojih igračkih dana?
- Ha... Sve u svoje vrijeme... Da smo onda igrali ovako kao što se danas igra, vjerojatno bi svi mislili da smo “na nečemu”, da smo “punjene patke”. Teško je to uspoređivati. Ona jugo-liga bila je strahovito kvalitetna, sigurno jedna od pet najboljih u Europi. Logično, jer igrači do 28. godine nisu smjeli ići van i ostajali su u klubovima nekad i do kraja karijere.
Kako ovaj golemi novac koji se okreće utječe na razvoj nogometa? Probijeni su limiti i ne vidi se kraj...
- Nisam nimalo ljubomoran na ove današnje igrače koji zarađuju enorman novac. Nimalo im ne zavidim, jer koliko je god to veliki novac, teret tog novca i slave kojeg nose, još je veći. Nekad je u nogometu omjer sporta i biznisa bio otprilike jednak, 50:50. A danas je nogomet 90 posto biznis, a samo 10 posto sport. I sve to ide u nekakvu krajnost koju ja, čak i kao biznismen, ne razumijem... I zato smo svi prije nekoliko dana bili sretni zbog Ajaxa, Nizozemci su pobijedili novac i kao sportaš bio sam sretan zbog njihove pobjede. Jer, danas je čudo nad čudima kad netko bez suludo visokog proračuna dođe do polufinala Lige prvaka. A nekad je i Steaua bila europski prvak, pa i Zvezda...
Zanimljivo, u Dinamu ste proveli devet i pol godina, ali niste upisali nijedan nastup u prvenstvu i kupu?
- Da, tako se poklopilo. Branio sam niz prijateljskih utakmica, ali ni jednu službenu. I to mi je užasno žao, ali bile su takve okolnosti, gdjekad vam život ukaže priliku, a gdjekad ne. Bilo je u Maksimiru boljih vratara od mene, ali nekad su odlučivale i neke druge okolnosti. No, to je već jedna druga tema, najvažnije je da sam ostao ponosan i dostojanstven u svakom smislu, nikad ni pred kim nisam savio kičmu. Možda sam, eto, u Dinamu bio uskraćen za priliku, ali mi se zato u poslu sve to višestruko vratilo - kaže Mohor.
Ladić je naš najbolji vratar ikad
Tko je za vas najbolji hrvatski vratar svih vremena?
- Dražen Ladić! Imao je kontinuitet i u Dinamu i u reprezentaciji, bio je najbolji onda kad je to bilo najvažnije. Oduševljavao me Tomislav Ivković, odličan je bio i Tomislav Butina. Cijenim Pletikosu, Subašić je napravio pravi rezultat...
A danas? Imamo li problem vratara?
- Eh... Uvijek ću stati na stranu vratara. Nije bilo lako Kaliniću, uletio je na vrata nakon velikog uspjeha i “stao na minu”. Iako ne bih “odrezao glavu” Kaliniću, čini mi se da će izbornik ipak posegnuti za Livakovićem, koji dolazi, ima kontinuitet dobrih obrana u Dinamu. Mlad je, djeluje zrelo, vjerujem da se i Kalinić i Livaković mogu razviti u ozbiljne vratare. Dajmo im vremena! Vratari svoj maksimum pružaju od 25. do 35. godine. I strahovito mi je žao što nisam branio do 35. godine, jer bih tada bio najbolji.
Hrvatsko srebro iz Rusije otvara mnoga vrata poduzetnicima
Je li vam uspjeh hrvatske reprezentacije na SP-u u Rusiji pomogao u biznisu?
- Naravno! To osvajanje srebra pravo je svjetsko čudo, neviđeni uspjeh, svaka čast svima koji su sudjelovali u tom pothvatu, jer smo pokazali svijetu da se i bez novca, bez ijedne normalne tribine, može doći u sam vrh! Gledamo li koliko hrvatska država i gospodarstvo ulažu u nogomet, onda svakako imamo fenomenalnu ligu! A primio sam hrpu čestitki, uz ostale i od predsjednika uprava Hennessyja i Dom Perignona. Poslovna se prijateljstva tako produbljuju, lakše nam se otvaraju bilo koja vrata i dobili smo mnogo simpatija zahvaljujući našim nogometašima - govori Mohor i ističe:
- I Dinamov je uspjeh ove sezone bio fantastičan, čak i za mene, koji sam na svakoj Dinamovoj utakmici, bila je na početku sezone nepoznanica kako će Plavi izgledati. Nenad Bjelica napravio je sjajan posao, posložio je momčad i nakon dugo vremena u plavoj svlačionici stanuju igrači koji žele ostati u Maksimiru, a ne shvaćaju Dinamo isključivo kao odskočnu dasku za odlazak u neki bogatiji klub. Vidi se da ovi igrači igraju za Dinamo, a transferi će onda doći sami po sebi...
Može li se ovosezonsko ozračje oko Dinama usporediti s onim 1982. godine?
- Lijepo je bilo gledati ovu euforiju, ali ja sam tu vrlo subjektivan. Ono je ipak bilo nešto drugo, ono je bio pokret hrvatskog naroda! Nešto kao nogometni nastavak 1971. godine, Dinamo je bio pravi hrvatski pokret! Ljudi su dolazili na utakmice iz svih dijelova naše zemlje. Možda se sličan naboj osjetio tek 1997. na utakmici s Partizanom, tada se osjetio spoj nacionalnog i sportskog naboja, baš kao i neponovljive 1982.
Vlado Šušak je direktor tvrtke “Miva”, kojoj je Gordan Mohor ponosni vlasnik
Gordan Mohor je vlasnik, a Vlado Šušak (46) direktor tvrtke “Miva”. Vladin otac Ivo bio je odličan nogometni trener, a sin je karijeru napravio u poduzetništvu. Iako...
- I ja sam kao klinac igrao nogomet, bio sam u pionirima Dinama, u generaciji Zorana Mamića, Alena Peternaca, Nikice Pavleka... Trener nam je bio Fahrija Dautbegović, koji je jednom izostao s treninga, jer je otišao na put s prvom momčadi. A otac mi je tada bio trener Dinamovih juniora i zamijenio je Dautbegovića na tom treningu. I nakon vježbanja, pozvao me otac na stranu i rekao mi: “Sine, spor si, nemaš ti nikakve šanse u nogometu, koji će biti sve brži i brži! Primi se ti knjige...” Bio sam, naravno, razočaran, rekao sam majci što se dogodilo i mama nakon toga nije s tatom razgovarala tjedan dana! A ja sam poslušao “starog” i sa 14 godina sam prestao igrati nogomet - prepričao je Vlado ovu sjajnu anegdotu.
Kakva je filozofija tvrtke “Miva”?
- Iako smo uvoznici vrhunskih stranih pića, našu filozofiju temeljimo na promociji domaćih vina, autohtonih sorti. Najviše prodajemo graševinu i malvaziju, ali ima tu i niz drugih sorta grožđa, od kojih se rade odlična vina. Očekujemo, primjerice, da bi ovoga ljeta pravi hit moglo biti vino “Zlatarica”, vrijednoga vinara Ante Antunovića s južnodalmatinskih područja (Otrić Seoce pokraj Ploča)! To je atipično, pitko dalmatinsko vino, dobiveno od vrste loze koja je gotovo izumrla, ali golemim trudom Antunović je uspio napraviti izvrsno vino - kaže Šušak i nastavlja:
- Zanimljivo je da inozemni turisti, kad dođu u Hrvatsku, ne žele piti razne chardonaye i sauvignone, nego traže domaće, autohtone sorte vina. I to je velika prednost za naša kvalitetna vina, a vinarima pokušavamo pomoći raznim promocijama. Treba reći da u distribuciji pića koja držimo, na vino ide oko 75 posto, a od toga čak su 95 posto hrvatska vina i po tome smo poznati - govori Šušak.
