Neki ljudi te nikada neće voljeti, zato što tvoj duh smeta njihovim demonima. Tu su misao i sliku njena autora Denzela Washingtona svi koji imaju Bjeličin broj telefona mogli vidjeti na njegovom WhatsApp statusu od srijede do četvrtka navečer. Komentar za medije nije htio dati, poštujući odluku GNK Dinamo da tijekom krize trener i igrači ne smiju istupati u javnosti.
Nije slutilo na dobro još u utorak, kad je klub na svojoj službenoj stranici objavio da je samo prva momčad na čelu s trenerom Nenadom Bjelicom odbila krizne mjere štednje, odnosno isplatu samo 33% plaća sljedećih šest mjeseci, a povrat 33% unutar šest mjeseci po nastavku natjecanja, a epilog se dogodio na kraju dana, nakon što je ranije u klub stigao mail kojim igrači i trener traže isplatu punih dohodaka ili će svoju pravdu potražiti na sudu. Odgovor kluba bio je otkaz šestorici pomoćnika Dinamova trenera, Pomsu, Buli, Čavlini, Mayeru, Reinholzu i Osmanoviću. Namjera, natjerati na ostavku samog Bjelicu, koji ima ugovor do kraja sezone 2020./21., jer otkaz njemu bio bi preskup čak i da nema krize.
Kako je nogomet u cijelom svijetu do daljnjega "pod ključem", Bjelica ne mora žuriti s odlukom, a Dinamo mu mora isplaćivati punu plaću, prema dostupnim podacima 100.000 eura mjesečno neto. Također mora ispunjavati i sve obveze prema igračima, jer smanjenje ugovornih obveza legitimno je tek kada se na njih pristane pismeno. Kao što je u jedan dan po klupskoj odluci pristala Dinamova radna zajednica, omladinska škola i B-momčad, ali, primjerice, i cijeli NK Osijek (50-postotno smanjenje, svima).
Je li Dinamo u svojoj strategiji upravljanja krizom mogao s više osjećaja iskomunicirati rezanje plaća, koje nikome nije lako prihvatiti, bez obzira koliki mu prihodi bili? Jest. Primjer je Rijeka, čiji predsjednik i gazda Damir Mišković, trenutno u Dubaiju, ne izlazi u javnost s drastičnim kresanjem troškova dok svi na njih ne pristanu. No, vodstvo Rijeke, za razliku od Dinama, nema problem sa svojim trenerom, Rožman uživa punu podršku svih, dok se odnos čelnika "modrih" s Bjelicom - potrošio. I kriza izazvana svjetskom pandemijom koronavirusa Covid-19 samo je ubrzala proces koji se nazirao.
I prije koronakrize slutili smo da će Bjelica teško izdržati na klupi "modrih" sve tri sezone i po broju utakmica na klupi prestići Zorana Mamića (140), ali nadali smo se da će stvaratelj momčadi koja je u dvije sezone zaradila gotovo 50 milijuna eura Uefinih premija i još najmanje toliko od transfera, napustiti Maksimir na najljepši mogući način, na sljedeću razinu, izbornički položaj Hrvatske. No, nedavni stop natjecanjima, pa odgoda Eura za ljeto 2021. te posvemašnja neizvjesnost o ekonomskim razmjerima krize našpanali su mnoge živce i ubrzali odluke o kojima ćemo tek kad sve prođe moći suditi jesu li baš u ovom obliku i ovom trenutku bile opravdane.
Koliko god Dinamove mjere štednje bile proaktivne, što je za pohvalu, jer 30 milijuna eura, koliko treba za zatvaranje aktualnog proračuna do kraja godine, još je "u oblacima", ružan je taj obračun s Bjelicom, koji nije slučajno izabrao citat o demonima. Možemo samo špekulirati odnosi li se na onoga koji je u lipnju 2018., kad je suočen s rezultatima sudskih procesa u Hrvatskoj preselio u Bosnu i Hercegovinu, poručio Bjelici, prema njegovim riječima, "čuvaj mi Dinamo". I dao je Bjelica sve od sebe, s obnovljenom momčadi dogodila se nezaboravna sezona u Europskoj ligi, europsko proljeće nakon 49 godina i povratak navijača na tribine. No, povratkom u klub sportskog direktora Zorana Mamića prošlog ljeta, Dinamo je dobio "još jednog čuvara".
Počelo je na pripremama, kad Bjelica nije dobio željenog lijevog beka, Eldara Ćivića, već je kasnije stigao švicarski reprezentativac Moubandje. Nije Bjelica bio blagonaklon ni na povratak Ive Pinta još krajem svibnja, moglo se to kasnije zaključiti po njihovoj minutaži, no rezultat je treneru davao za pravo, a Stojanović i Leovac bili - nikad bolji. Dinamo su sekunde dijelile od osmine finala Lige prvaka, u prvenstvu nakon 26 kola prvi pratitelj Rijeka zaostaje 18 bodova, dobivena su dva zadnja derbija (Rijeka 4-0, Hajduk 2-0), novi je naslov osiguran igrao se nastavak prvenstva ili se registriralo postojeće stanje. Jedini je rezultatski podbačaj ispadanje u četvrtfinalu Kupa, premda nije tražen alibi u olujnoj buri. Zimus je uspješno prodan i Dani Olmo, za čiji napredak u zadnjih godinu i pol je najzaslužniji upravo Bjelica, koji je španjolskog vezista tretirao kao "trećeg sina", reprezentativci su pod Bjelicom postali Petković, Oršić i Perić te Gojak (BiH) i Kadzior (Poljska).
Jedini javni sraz mišljenja Mamića i Bjelice bio je oko Olma. Na nevino pitanje treneru "je li Olmo hrvatski proizvod", Bjelica je odgovorio "nemojmo ga svojatati, on je proizvod svojih mame i tate". Nije Bjelica čak ni dodao ono uobičajeno u takvim prilikama - "i Dinamove nogometne škole". I brzo se saznalo kako komunikacija između trenera i braće Mamić nije kakva je bila, a riječ suradnja, koju je Bjelica sam isticao kao svoju vrlinu na svom trenerskom putu, bila je sve teža, rezultatima unatoč. Trener se držao one da mu igraju najbolji, bez obzira na starost i visinu ugovora, davao je priliku i mladima koji su ga na to natjerali pristupom na treninzima, a ne njihovom dobi kao pukom činjenicom. Neigranjem su bili nezadovoljni "stariji", Hajrović, Gavranović i Moubandje, prije posudbe Pinto, svi oni imaju ugovore reda veličine 500.000 eura i opterećenje su za proračun, no rezultat i zarada u Europi i od transfera gurali su sve eventualne prijepore pod plavi tepih. Do početka ovog tjedna, kad je, bez obzira na posljedice, vodstvo kluba odlučilo prelomiti smanjenje plaća preko leđa uspješnog trenera, s kojim se nije moglo razgovarati "oči u oči" jer je doma u Austriji. Strpljenja nije bilo, Bjelica nije pristao na ultimatum, kojim bi do 30. rujna umjesto otprilike 600.000 dobio samo 200.000 eura, posljedično nisu pristali ni igrači, koji bi sigurno slijedili svog trenera. Duhovi i demoni su pušteni iz boce i njihov sukob će neminovno rezultirati odlaskom 48-godišnjeg Osječanina, prije ili kasnije, a kakve će to sve posljedice imati po rezultate kluba i ozračje oko njega kad se jednog dana natjecanje nastavi, trenutno je nemoguće predvidjeti.
Klupski menadžment je, hladno i bez srca, kako to već biva u većini tvrtki koje su zbog zakonitosti tržišta primorane smanjivati plaće, donio ekonomsku odluku koja bi ga dugoročno trebala ostaviti stabilnim, no s ljudske strane je sigurno pogriješio, jer je izložio trenera i momčad linču javnosti koja je trenutno više nego ikad osjetljiva na međusobnu (ne)solidarnost. Nitko se više ni ne sjeća milijun kuna klupske donacije bolnicama. A ni Bjelica ni igrači to nisu zaslužili, čak ni nakon što su klubu odgovorili da su spremni zaštitu svojih prava potražiti pravnim putem. I začas je u Maksimiru nastao potres koji se ne mjeri ni Richterima ni Mercallijima...