Inter je uvjerljivo poražen od Rijeke, no poraz od družine s Rujevice u ovom trenutku je u Zaprešiću tema koja je bačena pod tepih čim je sudac Pejin odsvirao kraj spomenutog dvoboja. Od ljeta traju nagađanja i iščekivanja stranog ulagača koji bi zaprešićkom klubu trebao ubrizgati spasonosnu financijsku injekciju.
Poprilično dugo se turski kapital spominjao kao spasonosno rješenje, danima se čekala, ali se nije dočekala sretna vijest s turskim predznakom i sve je u konačnici palo u zaborav, a Inter je ostao u rukama onoga koji ga je bezbroj puta spašavao i vadio iz problematičnih i često bezizlaznih situacija, direktora kluba Branka Laljka. Sada je pred čelnim čovjekom Intera možda i najvažnija odluka otkad je započeo uspješnu avanturu u voljenom klubu...
Naime, nakon turskog nerealiziranog zanimanja, u Zaprešić bi trebali stići kineski ulagači predvođeni bogatom poduzetnicom Jiang Yu, vlasnicom pekinške kompanije Z-Run WellTon Industry, koja je proljetos iskazala interes za ulaganja na području Kumrovca, s time da bi u klub postavila bivšeg predsjednika Hajduka Ivana Kosa i direktora omladinske škole splitskog kluba Krešimira Gojuna.
Kos je za kormilom Hajduka bio do ljeta 2018., a iako je na odlasku potencirao da je dvije godine žrtvovao obitelj za uspjeh Hajduka i da se u njegovu mandatu Hajduk do samog kraja borio s Dinamom za naslov prvaka Hrvatske i igrao finale Kupa, Kos nikad do kraja nije ‘sjeo’ hajdučkom puku.
Zakon šutnje
Kako god, Kos sigurno na Poljudu nije vrijeme potrošio uzalud i Hajduk ga je na ovaj ili onaj način izbacio u hrvatsku nogometnu orbitu. Krešimir Gojun još je jedan bivši čovjek iz negdašnjeg Hajdukova ešalona koji bi u eventualnom novom ustroju zaprešićkog kluba imao važnu ulogu. Baš kao i kod Kosa, niti za Gojunom u Splitu nisu pustili suzu, iako se ne može osporiti činjenica da je omladinska škola pod njegovim vodstvom podignuta na viši nivo. A da ironija sudbine bude još veća, upravo je Inter remijem u posljednjem kolu u Zaprešiću onemogućio juniorima Hajduka da naslov juniorskog prvaka i Ligu prvaka, barem kada su mlađe kategorije u pitanju, nakon bezbrojnih neuspjelih pokušaja ponovo dovedu na Poljud.
Utakmica se igrala na novom travnjaku s umjetnom travom, još jednim uspjehom Laljkove vladavine, jer se do dolaska terena s umjetnom travom u Zaprešić momčad Intera često seljakala na treninge skelom, na travnjake koje ne priliče prvoligaškom klubu. Godinu i pol dana kasnije od spomenutog događaja Gojun u tandemu s Kosom ponovo kuca na zaprešićka vrata, ali u potpuno drugom kontekstu.
Špekulira se o cifri od deset milijuna kuna koja bi trebala ući u klub, ali jučer je u Zaprešiću vladao zakon šutnje, a vremena baš i nema previše s obzirom na to da se trenutna situacija itekako reflektira na igre prve momčadi što se najbolje vidjelo u dvoboju s Rijekom. Iako svaka medalja, pa tako i ova, ima dvije strane, igrači se samo dobrim igrama mogu prodati u druge klubove, a ako budu izgledali kao protiv Rijeke, neće ih htjeti nijedan ozbiljan klub.
No koliko god Kos i Gojun bili u igri, poprilično je teško povjerovati da bi Laljak samo tako nekome prepustio klub kojem je posvetio cijeli svoj sportski vijek. I ovoga puta usprkos Kosu, Gojunu, novcima i ulagačima, ključevi odluke su u Laljkovim rukama. Do sada je Laljak rijetko griješio u procjeni za dobrobit Intera, a svi kojima je žuta boja u srcu nadaju se da će tako biti i ovoga puta.