Legendarni bivši trener košarkaša Partizana Duško Vujošević autor je rečenice koja najbolje oslikava kakav je posao s kojim se bavi: “Postoje samo dvije vrste trenera, oni koji su dobili otkaz i oni koji će ga tek dobiti”. I koliko god mi u Hrvatskoj prozivali predsjednike nogometnih klubova da olako i često nepotrebno smjenjuju trenere, toliko je takva praksa ustaljena u cijelom svijetu. Jedan Arsenal, koji je bio pojam za klub koji ne dira trenere, već je svjetski priznatog stručnjaka Unaija Emeryja promijenio nedokazanim Mikelom Artetom, kojem je tek 37 godina i nikad nije samostalno vodio klub.
Što tek reći za Tottenham, koji je smijenio Mauricija Pochettina, stručnjaka koji ga je preuzeo 2014. godine i doveo do fantastičnih rezultata koji su kulmunirali finalom Lige prvaka u svibnju ove godine. Pet godina sjajnog rada prekriženi su zbog tri mjeseca krize...
Koncem listopada u SN smo objavili priču o 10 hrvatskih nogometnih trenera koji sjede na klupama klubova u Europi i Aziji. Ima ih i više, ali mi smo pisali o 10 nekako najistaknutijih u tom trenutku. Danas - niti dva mjeseca kasnije - sedmorica njih su bez posla. Sedam od deset, doista malo previše. Čak i da su u Hrvatskoj, bilo bi puno previše. U ligama Petice sezonu smo otvorili s rekordna četiri trenera (Kovač i Čović u Bundesligi, Tudor i Jurić u Italiji), a danas hrvatsku čast brani samo Ivan Jurić na klupi Verone.
Dovoljno za naslov “crna jesen hrvatskih trenera u inozemstvu”? Kada u manje od dva mjeseca sedmorica ostanu bez posla onda je teško pričati u nekim vedrijim okvirima, iako postoji i logično objašnjenje koje će dobrim dijelom objasniti ‘pomor’ tolikih trenera vani. Većina je njih, naime, dobila posao zato što klubovi nisu uspijevali pronaći idealnog trenera po njihovom ukusu, pa su uzeli Hrvate, koji, pod jedan, nisu previše skupi, a pod dva, imaju nešto drukčiji pristup od mnogih europskih kolega. Pa - računali su njihovi poslodavci - možda taj drukčiji pristup donese nešto što tim klubovima realno rezultatski ne pripada.
Neki od njih radili su u sredinama u kojima je stalna praksa mijenjati trenera. I to nitko neće promijeniti, jer ljudi koji vode te klubove već godinama ne mogu istrpjeti niti jedan lošiji rezultat, a kamoli nešto više od toga. Naravno, priče o strpljenju, ulaganju i radu na duge staze za njih su potpuna besmislica. Ili nepoznanica.
Zbog svega toga, hrvatski treneri koji su ostali bez posla ne trebaju očajavati. Sigurno ne znaju manje nego što su znali u rujnu ili listopadu, ili možda svibnju kada su spašavali egzistenciju klubova u kojima su radili. Samo, lijepo ih je tolike bilo vidjeti na klupama inozemnih klubova. Svaki njihov dobar rezultat i dobar rad najbolja je preporuka za sve hrvatske trenere. Kao i što su njihovi podbačaji u pravilu jak razlog da im se brojna vrata zatvore...