Zagreb, 270618.
Stadion Maksimir.
Predstavljen novi igrac GNK Dinamo Lovro Majer.
Na fotografiji: Lovro Majer.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
CROPIX

TOMO NIČOTA IZ BEOGRADA

DINAMOVA BEOGRADSKA PRIČA: MLADI DINAMOVAC OSTAO ZADIVLJEN 'Na svakom koraku u Beogradu nailazim na izraze divljenja i velikog poštovanja...'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 14.11.2018. u 23:24

  • Ostvaruje se ideja o odavanju počasti onima koji su imali važne uloge u povijesti Građanskog i kasnije Dinama, i to obilaskom njihovih posljednjih počivališta, ali u glavni grad Srbije odlaze Modri i zbog drugih razloga

    Ideja je zanimljiva, ljudi iz Dinama idućih će mjeseci obilaziti grobna mjesta onih koji su imali važne uloge u povijesti kluba, odati i na taj način počast zaslužnima koji su udarili duboke temelje u rezultatima i uspomenama na “stari” Građanski i kasnije Dinamo. Priča je krenula iz Beograda. Možda će ove mlađe generacije čuditi, no dosta je “modrih” tragova u glavnom srbijanskom gradu.

    - Čiji grob tražite, Stjepana Bobeka? Doista ne znam, probajte tamo. Ja sam navijač Partizana, volio bih da ga pronađete - govorio je gospodin u četrdesetima, dok se mrak već spuštao na beogradsko Novo groblje.

    SN/Tomo Ničota

      

    Takva vremena

    Put mu je bio takav, rođeni Zagrepčanin, igrač Građanskog i mnogo godina kasnije i trener Dinama, jedan od najvećih nogometaša na “ovim prostorima”, iz raznoraznih razloga, takva su vremena bila, slavu je stekao u Partizanu, gdje je u jednom izboru proglašen i najboljim igračem u povijesti. Grob u Aleji slavnih, tek koji metar dalje od, recimo, Milene Dravić ili Bate Živojinovića. Nekoliko stotina metara dalje, ne više u Aleji slavnih, već na brežuljku, u moru sličnih grobnica i ona Zlatka Čika Čajkovskog. Za njega i Nijemci kažu da je tvorac moćnog Bayerna iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, u Dinamu i Građanskom, istina, nikad nije igrao, bio je trener Modrih početkom sedamdesetih. Igrao je u HAŠK-u, zajedno s bratom Željkom, poslije rata bilo je dogovoreno da obojica dođu u Dinamo. Željko je došao, Zlatko je ipak izabrao Partizan.

    Zanimljiva je priča i o Florijanu Matekalu. Igrao je u Građanskom, a vodi se u povijesnim knjigama i kao prvi strijelac za hrvatsku reprezentaciju, još u travnju 1940. kad je Hrvatska igrala protiv Švicarske i pobijedila 4:0. Njegova je sudbina, međutim, također bio Partizan, nakon rata završio je u Beogradu i ušao u povijest toga kluba kao strijelac prvog gola u službenoj utakmici. Kasnije je Matekalo bio i trener “crno-bijelih”, štoviše, upravo njega smatraju tvorcem “Partizanovih beba”, momčadi koja je kasnije igrala i finale Kupa prvaka. Doduše, njegovom je odlasku, na neki način, kumovao i sam Građanski, kad se Matekalo 1945. godine ozbiljno ozlijedio, klub je s njime raskinuo ugovor.

    Ne može se čovjek, dok obilazi beogradsko groblje, zapitati je li i povijest zagrebačkog kluba mogla izgledati drugačije, jesu li maksimirske vitrine mogle biti još trofejnije, da su barem svi ti igrači ostali tada pod Sljemenom...

    Vremena su bila takva, u Partizan su mnogi, jednostavno, morali, neki možda i htjeli, uglavnom puno je okolnosti koje su utjecale na taj djelić Dinamove prošlosti. No, plava svijeća, vijenac ili šal, dokazuju da Dinamo smatra sve te ljude dijelom svoje obitelji, zahvaljuje im što su dulje ili kraće pisali maksimirsku povijest.

    SN/Tomo Ničota
     

    Dakako, nije preskočen niti Zoran Čava Dimitrijević, nogometni umjetnik, ali i boem, koji je sredinom osamdesetih, došao “obrnutim smjerom”, iz Partizana u Dinamo i brzo postao ljubimac zagrebačke publike. Ali, zbog svog načina života nikad nije dosegao slavu i vještine ovih dinamovaca koji su otišli u suprotnom smjeru, iako, zagrebačke generacije iz tog doba sigurno pamte njegove driblinge. Često se tada, a i kasnije znalo pričati da nikad nijedan Beograđanin nije bio toliko obožavan u Zagrebu, kao Čava. Umro je mlad, s 44 godine, u francuskom Nantesu.

     

    Navijači Dinama

    A da pitate bilo koga za najvećeg dinamovca u Beogradu, svi će vam reći - Petar Todorović. Legendarni Dinamov navijač, koji ni u ratno doba u devedesetima nije krio svoju klupsku pripadnost, otvoreno je slavio i veliku pobjedu 5:0 nad Partizanom. Preminuo je 2009., a oporučno je najdražem klubu ostavio i stan u Beogradu te bogatu, vrlo bogatu arhivu vezanu za klupsku povijest. Todorović je u Zagrebu, u Maksimiru uvijek bio rado viđen i srdačno dočekan, a uvijek se govorilo kako u Beogradu ima još Dinamovih navijača i kako ih je bilo i za vrijeme rata, samo što nitko nije tako “zaražen” plavom bojom, toliko strastven kao Petar Todorović.

    Hodajući beogradskim grobljem, u društvu Miroslava Tomaševića, koji je danas u klubu zadužen, između ostaloga, i za to da klupska prošlost ne bude zaboravljena, koji zna svaki podatak o gotovo svakom igraču ili treneru, čovjek još jednom shvati što je Dinamo značio u povijesti i kako su njegov utjecaj i važnost širi od Maksimira, Zagreba, Hrvatske... Svakako priča iz koje se puno toga može naučiti. Ne samo o nogometu.

     

    Motivirani Majer

    A idu Dinamovi igrači u Beograd i danas. Dok su nekad u Beograd išli jer su svojom kvalitetom bili predodređeni da pišu povijest tamošnjih klubova, danas ondje odlaze - na oporavak. Primjerice, gle podudarnosti, upravo se u Beogradu nalazi Lovro Majer, jedan od onih koji bi trebali pisati budućnost Dinama. Uh, kakva bi to tek slika bila da je Majer, recimo, zapalio svijeću na Bobekovu grobu, ili položio šal pod ploču Petra Todorovća. Međutim, Majera je u Beograd natjerala nužda, on već neko vrijeme boravi kod Andreja Milutinovića, privatnog kondicijskog stručnjaka, kojega mnogi u nogometnim krugovima nazivaju čudotvorcem.

    Njegove metode, tvrde oni koji su radili s njim, smanjuju proces oporavka. Uostalom, kod njega se od teške ozljede kvalitetno oporavljao i Nikola Moro, ali i još neki Dinamovi igrači, a kažu upoznati s tematikom da je upravo Milutinović zaslužan što se teško ozlijeđeni Rus Dzagojev senzacionalno brzo oporavio nakon ozljede na startu SP-a. Iako su mu predviđali stanku od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, Milutinović ga je osposobio za desetak dana, pa je Dzagojev još zaigrao na Mundijalu. Valjda će i Majer iz Beograda doći u Zagreb oporavljen i spreman.

    - Htio sam se pridružiti ljudima iz kluba u posjetu velikanima koji su stvarali povijest Dinama, ali terapije su naporne i dugotrajne, pa nisam imao priliku. Siguran sam da ću to sam napraviti tijekom boravka u Beogradu, jer klub koji ne poštuje svoju povijest nema svijetlu budućnost - rekao je Majer, koji svakodnevno radi i trenira i osam do 10 sati da bi se što prije vratio na teren.

    - Moram priznati kako na svakom koraku u Beogradu nailazim na izraze divljenja i velikog poštovanja prema rezultatima i igrama Dinama u ovoj sezoni i to me čini ponosnim i još više motiviranim da što prije završim s oporavkom te se pridružim mojim dečkima u svlačionici - poručio je Majer.

    Iz drugih medija