Koncem prošle godine vlasnici Al-Aina - jednog od najvećih klubova u Ujedinjenim Arapskim Emiratima - odlučili su se zahvaliti na suradnji Ivanu Leki (41). U šest mjeseci Leko je kao trener upisao pet pobjeda, uz tri remija i dva poraza, te gol-razliku 24:13, uz napomenu da je četiri od pet posljednjih utakmica pobijedio i da mu je momčad zabila 17 golova u tim utakmicama. Međutim, vlasnici su bili neumoljivi u odluci da Leko nije trener kakvog oni trebaju.
Gledajući način na koji je Leko sjajno gradio još uvijek jako mladu karijeru u Belgiji, postojala je opravdana sumnja da teško može uspjeti u arapskom nogometu. Leko je trener rijetko viđene energije i strasti koju u svakom trenutku pokušava prenijeti i na igrače koje trenira. Njegov je nogomet izrazito okomit, prepun trke i presinga, što su parametri koje na terenu mogu ispuniti samo veliki profesionalci i igrači navikli na pomalo spartanski režim treninga i utakmica. Što na Bliskom istoku ni izbliza nije slučaj, o čemu su nam proteklih godina svjedočili brojni hrvatski treneri koji su tamo radili. Sada o tome iz prve ruke može svjedočiti i Ivan Leko.
- Vlasnici kluba su mi još 21. prosinca obznanili da ćemo se razići, ali tek sam se se prije nekoliko dana vratio obitelji u Belgiju, jer sam morao riješiti neke stvari u Emiratima. Mogu vam reći da nisam nimalo ljut ni ogorčen, tek sam na neki način žalostan što u Al-Ainu nisu bili spremni istrpjeti viziju koju sam pokušao provesti na terenu - priča Ivan Leko.
Nemaju šansi
Kakva je bila vaša vizija?
- Kada sam prihvatio poziv Al-Aina znao sam otprilike gdje idem i bio dobro svjestan da moram umnogome korigirati svoj način rada, jer da tu nisu igrači kakve sam imao u Club Bruggeu. Međutim, ne može se trener - barem ja to ne mogu - potpuno odmaknuti od svoje ideje nogometa, a i taj moj iznimno ublaženi program rada bio je vrlo žestok za njihove prilike. Žao mi je zato što je momčad sve više prihvaćala moje zahtjeve i siguran sam da bi se vrlo brzo plodovi tog rada vidjeli na utakmicama. Vidjeli su se već i sada, jer smo u posljednjih sedam utakmica izgledali dobro. Fujairah smo na gostovanju dobili sa 7:1, što je najveća gostujuća pobjeda u povijesti Al-Aina, igrali smo sve bolje i uz određene korekcije u momčadi do kraja sezone uvjeren sam da bismo dohvatili prvo mjesto.
Kada pričate o korekcijama u momčadi, pričate o novim igračima?
- Momčad koju sam trenirao selektirali su ljudi iz kluba, koji su napravili određene pogreške. Imao sam osam veznjaka potpuno istih karakteristika, dva dobra napadača, ali obojica su klasični centarfori, a oni iznimno inzistiraju na igri 4-3-3. Kako da obojica igraju, a plaćeni su skupo i očekuje se da im otvorim prostor. S druge strane, nisu mogli ni zamisliti da igramo 3-5-2. Imao sam u momčadi dobrih igrača, ali previše je bilo disbalansa za složiti momčad koja može u serijama pobjeđivati.
U Al-Ain ste otišli nakon što ste s Club Bruggeom igrali Ligu prvaka. Koliko je to drukčiji nogometni svijet, kolika je razlika u kvaliteti?
- U Emiratima jako vole nogomet, on ima golemu važnost u društvu, ima medijski tretman na razini Premiershipa, televizijske emisije imaju nevjerojatnu produkciju i kvalitetu, a tereni i uvjeti za rad su im sjajni. Međutim, tribine su prazne, što je jedan problem, a drugi, najveći, je to što njihovi igrači ne žive nogomet na europski način. Nogomet im nije sve, oni nisu spremni gladijatorski raditi da bi uspjeli, za njih ne postoji ‘borba’ za preživljavanje u nogometnom svijetu. Svi oni sjajno žive, i ako ne prođu u nogometu opet će uživati u blagostanju. Zbog toga nemaju šansi u ogledima s europskim suparnicima.
Turneja po klubovima
Za vas, koji tako emotivno doživljavate nogomet, to je sigurno bio veliki problem?
- Kažem vam, čim sam prihvatio poziv iz Emirata znao sam da će biti drukčije, pa sam se prilagodio, ali očito ne dovoljno. Kada smo se razilazili, gazde su mi rekle da ja ipak nisam trener za njihov nogomet, da su moje ideje daleko iznad toga i to mi je bio veliki kompliment. I inače, ljudi u Emiratima su iznimno srdačni, susretljivi, pomoći će vam kad god mogu i stoga sam se doma vratio bez ikakve gorčine i ljutnje. Dao sam sve od sebe, napravio neke pomake, ali za pravi iskorak trebao sam njihovu punu podršku koju nisam dobio, jer oni neke stvari nisu spremni prihvatiti. Barem sada nisu...
I kakvi su vam sada planovi?
- Tri i pol godine radio sam bez prestanka, vrlo intezivno, s velikim ambicijama i sada kada sam se napokon domogao malo odmora, moram vam priznati da mi takvo stanje jako godi. Da mi je netko rekao da mi u nekom trenutku treninzi, utakmice i adrenalin neće nedostajati, samo bih se nasmijao, ali danas je doista tako. Baterije su mi se ispraznile i dobro će mi doći malo odmora da ih dobro napunim i pripremim se za nove izazove, jer znam da ću se i odmora relativno brzo zasititi.
Imate li ideju što dalje?
- Nemam, ali znam da je rad u europskom nogometu u ovom trenutku moj veliki prioritet, jer želim najveće profesionalne izazove kako bih se i dalje mogao razvijati kao trener. Vidjet ćemo gdje će mi se nešto otvoriti, ali ne sumnjam da će ponuda uskoro biti. Do tada ću malo odmoriti, a onda malo krenuti u turneju po klubovima kako bih vidio što moje kolege rade, te naučio nešto novo.
Kod kojih biste trenera najviše voljeli učiti?
- Na prvom mjestu su Jürgen Klopp i Pep Guardiola. Klopp zato što je briljantan trener koji forsira nogomet kakvom ja, kao trener, težim od prvog dana, a Guardiola zato što, gdje god radio, uspijeva napraviti fantastičnu igru, kojoj se svaki trener na svijetu divi. Volio bih učiti i od Sarrija, a svakako i od Quiquea Setiena, novog trenera Barcelone. Njegov sam rad posebno pratio i ne mogu vam reći koliko sam uživao gledajući ga na klupi Betisa. Jedva čekam vidjeti Barcelonu pod njegovom komandom, a nadam se da će zaigrati s njegovih prepoznatljivih 3-5-2, koji su u Betisu izgledali nevjerojatno dobro.
Trojica iza
Velika je ta vaša ljubav prema sustavu 3-5-2, ili 3-4-3, koji su vam uvijek prva ideja. Zanimljivo je da su na istom tragu i vaši veliki prijatelji i bivši suigrači Ivan Jurić i Igor Tudor. Je li takav nogomet plod neke vaše zajedničke vizije?
- Ha-ha... naravno da nije. Sustav s trojicom iza oslikava karakter trenera koji vodi momčad. Ja uvijek želim biti taj čija će momčad biti maksimalno okomita, koja će nametnuti ritam utakmice. Kada igraš s trojicom iza onda stoperi moraju biti agresivni, stalno ići na igrača, a držati prostor. Divim se Gasperiniju koji je godinama sjajan trener, a koji sada u Atalanti radi fantastičan posao igrajući s trojicom iza. I od Gasperinija bih volio učiti. Znate, kada se protivnik ne uspije adaptirati na tih 3-5-2, onda je na teškim mukama, pa jedan Milan dođe u Bergamo i primi pet komada, a slično su prolazili mnogi. Otići ću svakako i do Ivana Jurića, koji odlično radi u Veroni, do Tudora u Split. Oni su mladi, ambiciozni treneri koji žive nogomet slično kao ja, te i od njih mogu puno toga vidjeti i učiti.
Ne dvojimo da vam je konačni cilj jednom u životu voditi najveće europske momčadi, a one uvijek igraju s četvoricom u zadnjoj liniji?
- Trener forsira sustav kakav najviše odgovara zahtjevima sredine u kojoj radi, te igračima koje ima na raspolaganju. Znao je i Guardiola igrati s trojicom iza u pojedinim utakmicama. Uvjeren sam da će i Setien u Barci igrati s trojicom iza... Moj sustav u St. Truidenu, te Club Bruggeu mi je donio sjajne rezultate. U nekim drugim sredinama bih možda izabrao drugo rješenje, ali tih 3-5-2 ili 3-4-3 doista su najbolji način da na teren prenesem ono što kao trener imam u sebi.
Tudor je zadovoljan
Čujete se s Tudorom često, kako je zadovoljan s onim što ima u Hajduku?
- Čujemo se svaki dan i jako dobro zvuči. Kaže da odlično rade i da ga momčad jako dobro slijedi. Vjerujem da će na proljeće Hajduk imati dobre igre i rezultate, te da će na Poljudu napokon biti mira i zadovoljstva.
Hrvatska ponovno ima momčad za velike stvari
Naravno da Ivan Leko pozorno prati i ono što Zlatko Dalić i njegovi igrači rade na reprezentativnom planu.
- Momčad se nakon ruskog srebra poprilično promijenila, a i dalje je sposobna napraviti velike stvari, tako da svi zajedno imamo puno razloga za optimizam kada gledamo prema Euru. U reprezentaciji sada imamo odličan spoj iskusnih igrača, te novih koji su donijeli mladost, energiju i okomitost, a koji su već sada zauzeli i jako važne pozicije u momčadi. Hrvatska ima i Luku Modrića, što je u današnjem nogometu privilegij koji ostali mogu samo sanjati.
I Zlatko Dalić je također iskusniji nego što je bio u Rusiji, prošao je puno toga u međuvremenu i sigurno će znati na koji način treba složiti i pripremiti reprezentaciju za Euro. S druge strane jako je važno biti svjestan da je konkurencija ogromna i da do kraja mogu otići samo velike reprezentacije koje će imati svoj trenutak popraćen s puno sreće. Hrvatska ima kvalitetu ponoviti igre i rezultate iz Rusije, ali suludo bi bilo stavljati igračima na leđa bilo kakve imperative, jer to ne mogu raditi ni najveće reprezentacije na svijetu. Euro smo izborili, imamo svoje itekako jake adute, ali puno se toga mora poklopiti da bismo ponovo igrali u završnici turnira.