Jurij Lisenko otpravnik je poslova Veleposlanstva Ukrajine u Zagrebu. Oleksandar Levčenko, bivši veleposlanik, okončao je mandat i vratio se u domovinu, pa gospodin Lisenko sad vodi veleposlanstvo do dolaska novog ambasadora. Dakako, Lisenko se osjeća u Zagrebu odlično, Ukrajina i Hrvatska već su godinama izuzetno prijateljske države.
- Odnosi naših država su zaista izvanredni, a zasnivaju se na osjećaju srodnosti, prisutnom kod oba naroda. Kao prvo, Hrvati su se doselili u svoju sadašnju domovinu upravo iz zapadne Ukrajine, a posebna bliskost jezika i kultura sačuvala se sve do danas. Mi smo dvije nacije koje su izgubile državnost i obnovile je tek nakon više stoljeća, i to iste 1991. godine. U bivšim saveznim državama Ukrajina i Hrvatska bile su republike broj dva i tu sličnost dobro su prepoznavale. Zato su pružile podršku jedna drugoj pri osamostaljenju. Uzajamno su se priznale već početkom prosinca 1991. Nažalost, slični smo i po tome što smo bili primorani braniti svoju neovisnost u ratu - govori Lisenko.
Veliko srce
U svakoj rečenici ističe zahvalnost Hrvatskoj za pomoć u ratu, koji u Ukrajini još uvijek traje.
- Hrvatska se pokazala kao zemlja velikog srca. To se tiče i državnog vrha i cijelog naroda. Kao prvo, Hrvatska je od prvog dana principijelno podržala suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Ukrajine, a tu politiku čvrsto provodi i u Europskoj uniji i NATO-u. Andrej Plenković izuzetno je mnogo pomogao kad je bio šef delegacije Europskog parlamenta za Ukrajinu. U detalje zna našu situaciju, zna gdje je istina i na čijoj je strani pravda. Još nešto, tijekom dvije godine na vašoj obali su se odmorilo 1300 djece iz obitelji ukrajinskih branitelja i izbjeglica, a također 150 vojnika. U tim plemenitim akcijama su sudjelovali stotine ljudi širom Hrvatske i ovom im prilikom duboko zahvaljujem.
Koliko je danas velika ukrajinska zajednica u Hrvatskoj?
- Izuzetno često sretnem Hrvata koji mi kaže da je po podrijetlu pola ili četvrt Ukrajinac. Rusini su se doselili ovdje još u 18. stoljeću, a Ukrajinci krajem 19. stoljeća i to iz različitih regija, pa su razlike između njih kao, recimo, između Zagorca i Hvaranina. Inače Rusin je prastari naziv svih Ukrajinaca.
Ukrajina je u Europi poznata i po - Ukrajinkama. Jednom prilikom čitali smo da je i brakova između Hrvata i Ukrajinki sve više?
- U istočnoj Europi doista se vjeruje da su Ukrajinke posebno lijepe. Nemam ništa protiv toga, dodao bih da su još i obrazovane i dostojanstvene, jer u ukrajinskom domu od pamtivijeka vlada više matrijarhat nego patrijarhat. Dakle, mačo tipovi trebali bi se paziti da se ne nasukaju! Nemamo točnih podataka o broju hrvatsko-ukrajinskih brakova, ali zasigurno se radi o nekoliko stotina parova.
Sportski praznik
Dakako, glavna je tema ipak nogomet, sport. Ukrajinska reprezentacija bit će dobro ugošćena u Zagrebu?
- Dočekat ćemo našu reprezentaciju kako priliči, a svi ćemo biti u Maksimiru, naravno. Istini za volju, ja sam se našao u čudnoj situaciji. Strašno želim da Ukrajina pobijedi, ali nikako ne želim da Hrvatska izgubi. Zato, glavno da utakmica postane pravi sportski praznik, a naše suparništvo bude prijateljsko.
Sportaši kao ambasadori
Mnogi su hrvatski nogometaši ostavili trag u Ukrajini, povezali te dvije zemlje.
- Da, sportaši su zaista postali pravi ambasadori svojih zemalja, od njih uvelike ovisi međunarodni prestiž država. Ne znam je li to dobro, ali u tome uspijevaju čak i bolje negoli veliki umjetnici. Recimo, Ševčenko je genijalan ukrajinski pjesnik, otac nacije. Ali kad u Zagrebu kažeš to prezime, svi će se sjetiti ponajprije slavnog nogometaša, a sada izbornika naše reprezentacije Andrija, negoli velikog književnika Tarasa. Svi su nogometaši ostavili trag u Ukrajini, povezali dvije države, ali posebna je priča Ivica Pirić. Kad je Rusija napala Ukrajinu, on je odmah pritekao u pomoć kao dobrotvor. Zahvaljujući njemu, na Jadranu su se odmorile stotine naše djece i branitelja, on pomaže ranjenicima, sudjeluje u mnogim drugim humanitarnim akcijama. U Ukrajini je izuzetno popularan i doživljava se kao hrvatski heroj.