Dani Olmo je na prvi trening, igrom slučaja, došao s dvije i pol godine.
- Stariji je brat išao s tatom, a ja sam plakao i plakao, sve dok me nisu poveli sa sobom. No kako bratu na trening nije došao njegov trener, mog su oca poslali da ga on odradi. Govorio je da što će sa mnom, no inzistirali su. I kako je on trenirao brata, tako sam se i ja izmigoljio i ušao na teren. I odradio svoj prvi trening u životu - smije se dok priča Dinamova zvijezda Dani Olmo, generacija Jutarnjeg, koji će svoj 21. proslaviti sljedećeg mjeseca, zavaljen duboko u svoja sjećanja.
- No tata Miguel, iako je trener, nikad se nije “pretrgao” za moju karijeru. Znao je mjeru, bio je savjetnik, utjeha, podrška, i čovjek kojemu dugujem toliko toga. I danas sjednemo i o nogometu pričamo satima, međutim, postoji granica koju nikad nećemo i nismo prešli.
Za razliku od mnogih roditelja, koji su u suludoj ambicioznosti, klince gledali kroz - novčanik. Gledali i - upropastili...
Ovo, nasreću, nije ta priča. Ovo je priča o momku koji je sa svega 16 godina mitsku La Masiju zamijenio Hitrec-Kacianom, u jednom od najčudnijih transfera HNL-a. Jer, zvučalo je neprirodno, kao kad na autocesti gaziš gas u - kontra smjeru. Za mnoge, pogotovo u Španjolskoj i Barceloni, bilo je to za zatvor.
Uglavnom, mladi Dani u Dinamo je stigao u ljeto 2014. godine... Odonda do danas igrao je pod posebnim reflektorom, jer, je*iga, stigao je iz Masije, no u ovih pet godina Dani je napredovao. I postao prva zvijezda Dinama.
- Zvijezda? Ne osjećam se tako, jer ako se krenem tako osjećati, neće biti dobro. Nikako. Osjećam se jednako kao prvog dana. Želja mi je samo da svakim danom sve bude bolje: i Dinamo, i ja.
Što se uopće tada događalo, kako ste dospjeli u Zagreb? Odavde, uglavnom, talentirani klinci idu u drugom smjeru...
- Nisam očekivao da će Dinamo doći po mene, najiskrenije. Bilo je tada puno priča, ali ni u jednoj od njih nisam očekivao Dinamo. No kako su pričali sa mnom, s mojim roditeljima i menadžerom, dali su mi sportski poticaj, priču i šansu koju nije nudio nitko drugi. To nam se svidjelo i tada smo prelomili da dolazimo. Bilo je nepoznato, bilo je možda i ‘risky’, ali to je bila odluka koju smo donijeli svi zajedno.
Dani Olmo
Pretpostavljam da su u Barceloni sve gledali kao šalu...?
- Oni nisu željeli da odem, no ja sam ih sve kontaktirao, poslao poruku, a mislim da svejedno nitko nije vjerovao da ću napraviti taj potez.
Na kraju su morali...
- La Masia je ponajbolja škola na svijetu, imaju uvjete koji su nadnaravni, imaju top terene, top trenere, top dom u kojem dečki žive i posvećeni su u potpunosti. Po tome se ne mogu uspoređivati s Dinamom, ali po svemu drugome, Dinamo ne mora na ništa drugo biti ljubomoran na Barçu. I to je upravo demonstrirao u Ligi prvaka. Ovo je škola sa strašnim potencijalom, to se demonstrira i u Europi...
Što ste uopće naučili u La Masiji, po čemu je ona tako famozna?
- Čim dođeš tamo, a ja sam u La Masiju stigao s deset godina, odmah te stavljaju u tu Barçinu geometriju igre. Dakle, od pionira pa sve do juniora, svi igramo u sustavu 4-3-3. I to je osnova. Naravno, dosta se toga bazira na tehnici, na ideji, ali uvijek se prati prva momčad, i svi treneri koji tamo rade, u stalnom su kontaktu s trenerom seniora i temeljem toga diktiraju ritam rada cijele omladinske škole. Jer, jednog dana, ako i kada pokucaš na vrata prve momčadi, ne treba ti vremena za prilagodbu, tebi je usađen Barçin kod. Tako je to već generacijama...
Zadnjih godina, međutim, produkcija pada, danas u Valverdeovoj momčadi tek su rijetki koji na policama imaju La Masijinu diplomu:
- Zadnjih godina nisu izašli veliki talenti, istina, došlo je do malog zastoja, zašto, ne znam točno, ali siguran sam da će s godinama opet produkcija proraditi i da će nakon Guardioline generacije opet doći era u kojoj će glavnu riječ u momčadi voditi dečki iz Akademije.
Neki dan je Igor Jovićević kazao da je velika razlika između Danija Olma otprije dvije godine i ovoga danas. Slažete li se s time?
- Apsolutno. U osnovi, kada sam došao, više sam bio krilo nego vezni, a kada su me ljudi ovdje vidjeli, mislili su da bih bio bolji vezni nego krilo. No ja to nikad nisam igrao. Sjećam se da sam kod Marija Cvitanovića u prvoj momčadi više igrao krilo, kao i kod Peteva, ali kod Cvitanovića sam u juniorima bio fokusiran u sredinu, jer je to bila ideja kluba. A to je pozicija koju prije šest godina uopće nisam igrao. I tu sam puno naučio. Dobio sam drugačiju viziju igre; mali prostor, dubina, asistencija, međuprostor, pas između linija... Kada sam bio krilo, igrao sam ‘1 na 1’, probio stranu, držao liniju, ubacio, ili pucao. Sada imam drugačiju perspektivu nogometa. I samim sam time bolji nego što sam bio. Uživam u ovoj novoj perspektivi nogometa, iako još uvijek učim, na svakom treningu i utakmici.
U međuvremenu, od dolaska pa Dinamove “prekomande”, neizbježnog stasanja, stigli ste do aureole “novog modrog Luke Modrića”...
- To je već ozbiljna priča, kada me se uspoređuje s najboljim na svijetu. Kada me se uspoređuje s Lukom, to je za mene... Po meni, on je uzor, putokaz kamo mogu gledati i stremiti da jednog dana dođem na njegove razine.
U Španjolskoj ste, pak, od jednog koji je otišao, došli do naslovnica, poput ove od neki dan, kao momak kojeg Hrvatska pod svaku cijenu želi zadržati. I da se radi o prvotravanjskoj šali, opet treba završiti na naslovnicama Marce, El Mundo Deportiva...
- Kao prvo, puno sam radio da dobijem priliku i pozivnicu mlade reprezentacije Španjolske, što i nije lako, s obzirom na to da se tamo malo prate Dinamo i HNL. I to je bilo teško. A onda sam stigao tamo i sada se spremam za Euro U21, što je za mene veliki uspjeh. A onda je, eto, stigla i ta vijest, na koju sam se nasmijao; drago mi je što me se sjete, pun sam ponosa, iako je oko toga baš sve jasno: Zagreb i Hrvatsku sam silno zavolio, Dinamo obožavam i ovo će mi zauvijek ostati drugi dom. No, što se tiče reprezentacije, Španjolska je moja domovina, ja sam Španjolac, i bio sam je spreman čekati, vjerujući da će se jednom dogoditi. Konačno, pa nemam ni hrvatsku putovnicu...
Dobro, to bi se lako riješilo. Ali ovo što priča nije samo lupanje demagogije. S Danijem smo, naime, razgovarali na hrvatskom jeziku, koji govori bolje nego mnogi. A kada i zapne, ne traži izlaz kroz englesku frazu, već je izgovori i pita: Kako se to ono kaže...?
- Iskreno, na početku mi je bilo teško, a najviše sam se i družio sa svojim najdražim suigračem Sigalijem, pa Henriquezom, Fernandesom... mi smo nekako bilo stalno zajedno. Počeo sam kužiti malo hrvatskog nakon dvije godine, a usporedo sam išao i u školu stranih jezika s jednom profesoricom, jer sam želio naučiti hrvatski jezik. Učio sam ispočetka, od abecede nadalje, malo-pomalo. A zaslužni su i suigrači, jer se nisu smijali već su me podučavali, govoreći kako se nešto izgovara ili koji je koji padež. Ali bilo je strašno teško, ovo je užasno težak jezik.
Danas i dalje uči.
- Hrvatsku televiziju baš ne gledam, pa tako ne i filmove s vašim titlovima, ali, recimo, slušam hrvatske pjesme, čitam novine, ali i knjige. To mi pomaže, kao, jasno i razgovori, a ovdje inzistiram da sa svima pričam na hrvatskom. Samo se tako mogu usavršiti.
Još putovnica i djevojka, i Dani će zaista postati pravi hrvatski zet...
- Ma dobro sad - smije se mladi Španjolac iz Terrasse.
Nego, što je s Dinamom, s kojim ste ušli u povijest?
- Mislim da smo svoje snage postali svjesni nakon što smo Hapoel razmontirali sa 5-0. Tada smo osjetili vlastitu moć. I iako smo ispali od Young Boysa, nismo gubili vjeru u naše mogućnosti, što smo, konačno, dokazali i marširanjem kroz skupinu i izbacivanjem Viktorije. Mogli smo i protiv te Benfice, bili odlični 80 minuta, imali blok, stajali blizu... ali onda je valjda prva duga lopta koju nismo očistili stvorila nered. I odredila tijek te utakmice. Koja mi se i dalje vrti pred očima. No znaš koja je to razina, znaš da se to ne smije. Svjestan sam da smo ušli u povijest, da smo napravili nešto veliko, da moramo biti ponosni, no još ponekad mislima zalutam na Luz, misleći da smo mogli srušiti i tog velikog giganta europskog nogometa... Šteta.
Šteta, jer Olmu je to možda bila i posljednja Dinamova europska utakmica. Odlazak se bliži, milijuni se već vrte oko Maksimira, a Dani Olmo će postati novi rekorder: pitanje je samo hoće li se u licitacijama otići do 22, 23... ili 25 milijuna eura. Nebitno.
- Jesam li spreman? Stvarno, najstvarnije vam govorim: ja razmišljam jedino o utakmici protiv Rudeša ove nedjelje. Dan po dan, trening po trening, utakmica po utakmica... pa ćemo vidjeti gdje ćemo stići. Ovdje sam sretan, ovdje uživam, doista ne razmišljam o brojkama i transferima. Osnovni napredak, kao i napredak ove momčadi s kojom uživam igrati doista mi je primaran: mislim, uostalom, da još imam stvari u igri koje mogu popraviti: završnica, skok, brzina, lijeva noga, šut s distance... želim naučiti sve, želim još napredovati.
S Bjelicom je taj napredak uočljiv...
- On je u ovih godinu dana napravio mnogo za mene, i za to puno hvala. Bio je uz mene kada sam bio i odličan, ali i loš, kada mi je forma išla gore i dolje, a kada imaš takvu podršku, to je za igrača najvažnije. Cijeli stručni stožer nam je svima pomogao, mislim da smo svi napravili korak naprijed, svi smo kao jedan, koračamo zajedničkim putem i taj je osjećaj sjajan. Zato smo i napravili sve ovo ove godine. I to moramo finiširati u HNL-u, ali i Kupu. Da sezonu završimo sa stilom...
Za kraj...
- Ne inzistirajte, zaista kažem da ne razmišljam o odlasku. Meni je ovdje odlično...
Ipak, ako jednog dana stignu pozivi Reala ili Barcelone, što biste izabrali: odlazak kući, ili malo inaćenja u dresu glavnog rivala?
- Ojjj, ne znam, vidjet ćemo kad se i ako se to dogodi, nemojte me sada to pitati, molim vas.
Dobro, a gdje se vidite za pet godina?
- Ovo je prvi put da me netko pita ovo pitanje... Ne znam, živim trenutak. I samo bih volio da sam zdrav i sretan. Odnosno, da smo svi zdravi i sretni.
Kao za ovaj jubilej, koji Jutarnji slavi danas, a vi za mjesec dana?
- Još smo mladi i ispred nas je još mnogo godina... Čestitke i sretno svima!