Stanko Poklepović radio je s brojnim generacijama igrača Hajduka, od Staroga placa, gdje je u počecima svoje trenerske karijere bio najprije pomoćnik, a kasnije na Poljudu, kada je bio glavni trener. Bila su to vremena jakoga Hajduka koji je bio bitan faktor u domaćem prvenstvu i u europskim natjecanjima. Tuga je na Badnjak zavladala u hajdučkoj obitelji svih generacija, od onih koji su se s njim susretali i radili u njegovim počecima, preko onih kasnije, ali i kod onih koji nisu imali izravni kontakt s njim. Pokojni Špaco, ili šjor Stanko, kako su ga zvali, nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Još 70-ih pod njim je igrao Vilson Džoni.
Ostaje praznina
- Mogu reći da mi je bio čak draži od Ivića, imao je milijardu drugih ideja koje su mi se više sviđale. Ivić je bio veliki trener, ali Špaco je bio genij. Bio je prijatelj, imao je sve, a govorio je našim jezikom. Jako mi je žao što je otišao, posjećivao sam ga u bolnici. Zaslužio je velike počasti, na komemoraciju će sigurno doći veliki ljudi, on je to zaslužio. Stvarno je znao nogomet, nama je igračima pristupao kao trener, ali kao i prijatelj. Znao mi je reći: “Džoni, ti možeš ovo, nemoj nikako lijevom nogom, nego desnom.” Ostaje velika praznina - rekao nam je Džoni.
Zlatko Vujović igrač je koji je pod trenerskom palicom Stanka Poklepovića zabio najviše golova, a Hajdukov centarfor zahvalan mu je za sve što je za njega napravio.
- Bio je veliki gospodin, ja sam ga uvijek iz poštovanja zvao šjor Stanko. Godinama mi je bio trener, što kroz juniore, što kroz seniore kasnije. Taj period nikako ne mogu zaboraviti. Kasnije sam otišao vani i nešto napravio i njemu uvelike pripadaju zasluge za to. Bio je čovjek koji je davao cijeloga sebe za nogomet. Imao je veliku energiju, sjećam se kada bi u svlačionici udario šakom o stol, znali smo da možemo dobiti jer bi nam davao snagu koja nas je držala. Odnosio se prema nama kao otac i majka, brinuo se za nas. Sigurno i drugi igrači dijele takvo iskustvo s njim, a meni je izuzetna čast što sam imao takvoga trenera godinama. Da nije bio toliko u mojoj karijeri, tko zna kako bi ona tekla. Propatio je u zadnje vrijeme, to je posebno tužno, ali utjeha možda može biti u tome da je ostavio traga, svi igrači koji su trenirali pod njim, pa tako i ja, sigurno ga nećemo zaboraviti, puno je učinio za nas. Mi možda nismo sto posto vratili rezultatima, ali smo na terenu davali i srce i dušu jer smo imali trenera s kojim nisi mogao ostati indiferentan. Kad smo padali, uvijek nas je dizao - kazao je Vujović.
Ivan Gudelj bio je dio generacije 80-ih koja je pod Poklepovićem oduševljavala svojim igrama.
- Tužno je da nas je u ovom blagdanskom ozračju napustio jedan od najvećih hrvatskih i Hajdukovih trenera u povijesti. Bio je poseban i kao čovjek, a nogomet je živio 24 sata dnevno te je uvijek bio ispred vremena. On je nogometni romantik, fanatik, vizionar i intelektualac, jedan od rijetkih koji su imali sve te karakteristike. Bila mi je čast što mi je bio trener, a u Europi smo 80-ih pod njim igrali najljepši nogomet, nismo izgubili utakmicu. Posebno smo vezani, a mogu reći da mi je on bio najdraži trener. Šteta, mogao je još puno toga dati hrvatskom nogometu i nogometu u Dalmaciji. Kada smo god radili predavanja, uvijek je bio spreman sudjelovati. Hvala mu na svemu što je napravio i što je postojao te što je bio dio moga nogometnog odrastanja. Volio sam ga kao trenera i kao čovjeka. Kada je u pitanju bio nogomet, ništa mu nije bilo teško. Bio je nogometna enciklopedija i kada smo organizirali predavanja za trenere, zvao sam ga nebrojeno puta i vodio po Dalmaciji, jedva je čekao prenijeti svoje znanje. Kada je govorio, uvijek je zatvarao oči, vidio je sve zatvorenim očima, bio skroz u nogometu. Ostavio je ogroman trag kao trener i kao čovjek - podijelio je Gudelj svoje emocije.
Od Poklepovića je puno kao igrač i kao trener upijao i Zoran Vulić.
- Bio je nogometna enciklopedija od koje smo svi mogli učiti. Uvijek je bio otvoren za svakoga od nas. Bio je veliki trener i, što je najvažnije, veliki čovjek. Moje su emocije prema njemu velike, s njim smo gradili najveće uspjehe Hajduka. Svaki mi je dan rada s njim bio užitak, i kad sam bio igrač, ali i kao trener, jer je bio otvoren prema nama mlađima - dodao je Vulić.
Dragutin Ćelić biranim je riječima govorio o Poklepoviću te je ispričao kako mu je promijenio ulogu u momčadi.
- Bez obzira na to što sam znao da je bolestan, vijest o njegovoj smrti šokirala me, teško se mirim sa spoznajom da je umro. Velik čovjek i velik trener, a o njemu bi se moglo pričati danima. Ja u ovom trenutku mogu izdvojiti dvije situacije koje opisuju kakvu je viziju on imao te kako je radio i pokazivao da je veliki trener. Prvi me put vodio dok sam bio u Solinu u Drugoj jugoslavenskoj ligi 1981. i 1982. Tada sam igrao desnog ofenzivnog veznog. Kada sam kasnije, 1984, bio u Hajduku, a on je postao trener, došao mi je i rekao: “Ćela, moramo nešto popričati, imam viziju. Ovdje je puno dobrih igrača - Vulić, Asanović, Slišković, Gudelj, Zlatko i Zoran Vujović. Upoznao sam te, ti si zadnji vezni igrač, volio bih da igraš tu poziciju jer momčadi treba netko tko će čitati igru. Ja sam bio stoper koji je čitao igru, a ti sad sa svoje pozicije čitaš igru i u fazi napada i obrane.” Zamislio je da igram ne baš fiksnog veznog, jer desno je bio Gudelj, lijevo Asanović, ispred Slišković, a naprijed Zlatko Vujović. “U fazi obrane čitaš igru, jer ti to imaš, i brzo dodaješ do Sliškovića, a on treba dati dijagonalu ili dubinsku loptu na Zlatka i to je gol.” Tada je pokazao viziju, to je mogao samo veliki trener koji je gledao unaprijed. Nešto slično današnjem visokom presingu - ispričao nam je Ćelić dio iz Poklepovićeva opusa.
Zatim je dodao i sljedeće:
- Puno je volio Hajduk, potkrijepit ću to i dokazom. Prije utakmica bi šetao, gledao travu i onda bi došao u svlačionicu i udario šakom o ploču s magnetima, koji bi popadali. I potom bi rekao: “Bio sam na travi koja miriše na 50 tisuća navijača!” Nikada nije govorio da treba pobijediti, nego da treba igrati našu hajdučku igru. Motivirao nas je govoreći da trebamo odraditi utakmicu, odužiti se navijačima, sutra odraditi regeneracijski trening, otići u crkvu, biti sa ženom ili s curom, a onda u ponedjeljak opet doći u Hajduk, na sveto mjesto. Sve je bilo u drugom planu, Hajduk uvijek u prvom - kazao nam je Ćelić.
Ante Miše najmlađi je među našim sugovornicima, a Poklepovića pamti po dobrome jer mu je puno pomogao u karijeri.
- On je čovjek i trener koji je obilježio moju karijeru. Nekako je vezan uz moju obitelj. Mog je brata Ivicu doveo u Hajduk 1974. godine u generaciji Vujovića i Čopa. Onda je 10 godina kasnije i mene doveo u Hajduk. Kod njega sam debitirao, počeo igrati u prvoj ekipi. Vodio me u Borcu iz Banjaluke, kada mi se Hajduk zahvalio na suradnji 1989. godine kada sam se vratio iz vojske. Igrao sam kratko kod Pere Nadoveze, koji mi je rekao: “Sinko, imam Karačića, Gračana, Andrijaševića, došao je Pejović. Puno je igrača u vezi i bolje ti je ići igrati negdje nego sjediti na klupi ili na tribinama.” Onda sam ja nazvao šjor Stanka, koji je bio u Borcu, a on mi je rekao da dođem, ali da mi ne može obećati da ću igrati. Godinu nakon toga vratio sam se u Hajduk i tada su me platili, potpisao sam novi ugovor. Zahvalan sam Poklepoviću, s kojim sam osvojio prvo prvenstvo Hrvatske. Uz njega sam proveo godine, mislim da sam jedan od igrača koji su odigrali najviše utakmica pod njim. Bio je ispred svoga vremena, imao je viziju, bio je taktičar, znao je snimiti protivnika. Imao je svoje ideje, znali smo igrati 3-4-3 u rombu u vezi. Čudo je bio, pravi pedagog koji je obilježio moju karijeru i moju obitelj. Teško mi je bilo je kada sam čuo da je umro. Ostaje velika praznina u hrvatskom nogometu i u mojoj obitelji - zaključio je Miše.
Sve trenerske postaje Stanka Poklepovića
Split
Solin
Hajduk
Budućnost
Borac Banja Luka
APOEL
Hrvatska reprezentacija
Dubrovnik
Iranska reprezentacija
Persepolis
Publikum Celje
Osijek
Mladost 127.
Ferencvaros
Sepahan
Damash Gilan