Vadim iz ormara bijelu košulju, rezerviranu za svadbe, sprovode i intervjue. Iako se približavam zlatnom dobu, davno je otkucala šezdeseta, još uvijek osjećam grč u prsima uoči susreta s izuzetnim ljudima. A Carlo Ancelotti spada među izuzetne persone svjetskog nogometa. Tako sam se još samo osjećao uoči intervjua s Diegom Maradonom i Alexom Fergusonom. I uvijek se tako osjećam kada preko puta sjedi Zvonimir Boban. I pitam se; što bih mogao pitati trenera koji je kormanio Milanom, Juventusom, Chelseajem, PSG-om, Realom iz Madrida i Bayerna, što ga već nisu pitali.
Dok sjedimo u ugodnom, toplom konditoraju na dnu Sabener Strasse, ulice u kojoj se nalazi Bayernov kamp, moj suputnik Sinan Gudžević, vrsni poznavatelj talijanske kulture i erudit, proučava skice mojih pitanja. I čudi se: “Pripremio si 22 pitanja. Činiš li ti to intervju s Tolstojem ili nogometnim trenerom?”
Deset minuta prije zakazanog termina za intervju glasnogovornik Bayerna Dieter Nickles čeka pred vratima i daje upute fotoreporteru što je dopušteno, a što nije. Uvodi nas u skučeni sobičak, gdje se trener Bayerna priprema za press konferencije. Sve je kao po špagi. Nijemci su to, moj prijatelju, govori Sinan, koji je studirao u Münchenu, ali se uvijek nanovo čudi njemačkoj urednosti.
Susret s Carlom Ancelottijem bio je više srdačan nego profesionalan. Njegov stari prijatelj Boško Županović, koji je bio važna kopča u organizaciji intervjua, poklanja mu tartufe, koje je, kasnije sam saznao, istog dana Carletto pripremio za večeru. Obožava tartufe...
Dok probijamo led, priča nam o Bobanu s kojim je šest mjeseci igrao u Milanu, o sjajnom nogometašu Mariju Staniću kojega je vježbao u Parmi i o neponovljivom Alenu Bokšiću. A onda smo se preselili nešto istočnije, u Beograd, 9. studenoga 1988. godine. Točno prije 28 godina Milan je igrao osminu finala Kupa prvaka protiv Zvezde, kada je zbog magle sudac previdio loptu u Zvezdinoj mreži, nije zamijetio da je Vasilijević postigao autogol. U toj konfuznoj utakmici Carlo Ancelotti je dobio karton i nije igrao ponovljeni meč (1-1)...
- Činilo nam se da je Zvezda nešto petljala sa sucem - prisjetio se Ancelotti.
Tko je sudio?
- Tedesco - kratko je odrezao trener Bayerna i stavio točku na tu priču. Ah, u nogometu se više ne možeš osloniti čak ni na Nijemce.
- Izvolite, gospodo, pucajte...
Vježbali ste igrače najvećih klubova, sve osim Barcelone i Manchester Uniteda. Kada biste sastavljali vlastiti dream team od igrača koje ste trenirali, bi li Luka Modrić bio u vaših idealnih jedanaest?
- Igrate presing od prvog pitanja, pokušavate me zaskočiti. Pitanje je teško, puno puta su novinari pokušali doći do odgovora, ali ja na to pitanje ne mogu dati odgovor, jer sam trenirao doista velike nogometaše. Počnemo li od golmana, već mi je jasno da se ne mogu odlučiti. Imao sam u rukama Buffona, Van der Sara, Casillasa, sada i Neuera, ne bih se mogao odlučiti ni za jednoga. Tako je i s igračima u polju, ali Luka Modrić je svakako jedan od najboljih veznih igrača u svijetu...
Trenirali ste ga u Realu i, sudeći prema izjavama u tisku, jako ste ga cijenili. Nedostaje li vam takav igrač u Bayernu?
- Bayern ima jako dobrih igrača, naš vezni red je OK. Već sam rekao da je Modrić jedan od najboljih igrača te vrste na svijetu, on je sjajan spoj tehničkih mogućnosti, snalaženja u prostoru gdje se igra i personalnosti, koju je izgradio posljednjih godina. U tom je smislu jako napredovao. Uz to je vrlo ugodan dečko, drag, pristupačan...
Uoči Eura čitao sam vaše kolumne u Daily Telegraphu, gdje ste precizno detektirali kakav će se nogomet igrati u Francuskoj. Gledajući igru talijanske reprezentacije, kao da ste bili savjetnik, a ne samo inspiracija izborniku Conteu?
- A ne, Conte je samo moj prijatelj, ali savjetnik mu nisam bio. Odradio je taj posao u velikom stilu, taktički perfektno, Italija je morala biti europski prvak. Ako gledate igru, na neki način je i bila ‘šampion’, ako se sjetite kakav je nogomet igrala. Bez konkurencije - najbolji!
Hrvatska je igrala drukčije, ali su mnogi stručnjaci, poput Arsena Wengera, predviđali da će Hrvatska osvojiti naslov europskog prvaka? Nažalost, pali smo prerano i ljudi u Hrvatskoj su bili razočarani nakon poraza od Portugala?
- Iskreno govoreći, svi smo više očekivali od Hrvatske. Nisam sumnjao u pobjedu Hrvatske nad Portugalom, no pokazalo se da sam loš prognozer. Ta utakmica bila je pravi ‘karambol’, no, iznenađujući poraz bolje momčadi na ovakvim je turnirima uobičajena pojava. Iako je Portugal osvojio naslov europskog prvaka, nije nas oduševio, a Hrvatska je trebala bolje završiti nego što je završila.
Bili ste trener u Milanu, Torinu, Londonu, Parizu, Madridu, danas ste u Münchenu. Gdje je najveći pritisak i nervoza?
- Pritisak se, načelno govoreći, javlja kada stvari ne idu dobro. S njim se sudarate u svakom klubu, nema kluba na svijetu kojemu uvijek ide dobro. Ali, kada se gleda ukupni pritisak, onaj koji potenciraju javnost, mediji i navijači, tu su Italija i Španjolska šampioni. Više vas stišću nego u Engleskoj, Njemačkoj ili Francuskoj. Kad si trener Milana ili Reala, pritisak je često neizdrživ i morate imati konjske živce da ne puknete.
U Bayernu je život mirniji nego u Milanu ili Realu?
- Da, puno je mirnije od Milana i Madrida, gdje se histerizira već nakon prvog slabog rezultata.
Pretpostavljam da vam je talijanski nogomet najbliži i najdraži. Kojeg trenera posebno cijenite?
- Talijanski treneri, naročito oni koji igraju u Seriji A, vrlo su iskusni. Montella u Milanu, Inzaghi u Laziju, Di Francesco u Sassuolu imaju dobre zamisli i rade odličan posao. Uz njih ne mogu zaobići i one starije, poput Spallettija, Allegrija, Sarrija...
Talijanski treneri su najbolji na svijetu?
- Talijansko prvenstvo igra se na visokoj taktičkoj razini i iskustvo koje treneri steknu u Seriji A daje im nešto što ih stavlja stepenicu više od trenera iz ostatka svijeta. Taktički su iznad svih.
Osvojili ste tri Lige prvaka. Pretpostavljam da vam je La Decima s Realom najdraži trofej?
- Ne, La Decima nije moj najvažniji trofej. Istina, za Real je osvajanje desete Lige prvaka bio važan datum, ali osobno mi je najdraži prvi trofej iz 2003. godine, kada sam s Milanom igrao protiv Manchester Uniteda. Ali i La Decime se rado sjećam...
Koji klubovi su vam najveći konkurenti u ovosezonskoj Ligi prvaka?
- Tri španjolske momčadi; Barcelona, Real Madrid i Atletico, zatim Manchester City, Juventus i Paris St. Germaine. Toj grupi pripada i Bayern i uvjeren sam da će jedna od tih sedam momčadi trijumfirati.
Puno bi vam značio taj trofej. Imate odličnu momčad, najbolju obranu na svijetu (Neuer, Lahm, Boateng, Hummels, Alaba), imate i prvoklasnu logistiku, vjerojatno je klupski cilj osvojiti sve...?
- Glavne ciljeve postavlja klub, ne ja! Svi znamo da je danas ekstremno teško osvojiti Ligu prvaka, ali Bayern ima mogućnosti otići do kraja. Kao momčad, vrlo smo jaki, no treba znati da je najvažnija stvar u kakvoj je formi momčad u ožujku i travnju, kada se igraju četvrtfinalne i polufinalne utakmice. Tada je najvažnije biti u top-formi i nadasve da vam je što manje igrača ozlijeđeno. To je ključ za osvajanje najvažnijeg europskog trofeja. Ali, ako vam se dogodi, kao Realu, da je morao puno utakmica igrati bez Modrića, to je nenadoknadivi hendikep.
Jeste li više očekivali od Juventusa?
- Morate znati da velike momčadi u ovom času ne mogu biti u najboljoj formi. Nisu na najvišoj razini ni Juventus, ni Bayern, a nisu ni Barcelona ni Real Madrid. Najbolji igrači igraju previše utakmica, a još imaju i obveze u reprezentaciji, s tih utakmica dolaze umorni i iscijeđeni i puno vremena morate potrošiti na rekuperaciju...
Vaš je glavni posao tempirati formu za travanj i svibanj?
- Tako je. Pogledajte u kakvoj smo situaciji ovih dana. Pauza je u prvenstvu, i najbolji igrači bi se trebali odmoriti i obnoviti. Ali, najumorniji i najbolji moraju odraditi obveze u nacionalnim momčadima.
Nedavno ste remizirali s Eintrachtom iz Frankfurta (2-2), koji trenira hrvatski trener Niko Kovač. Iako je igrao s igračem manje, Bayern je “visio”?
- Niko je odličan stručnjak, u Eintrachtu je složio vrlo dobar sastav, iznenađujuće dobro stoje na tablici. Kovač vrlo dobro igra defenzivu, dobar je taktičar, uspijeva iz igrača izvući najbolje. Da, s njim sam imao najviše problema...
Na bundesligaškoj sceni pojavio se Leipzig. Jesu li ozbiljan konkurent Bayernu, ili je to, ipak, Borussia Dortmund?
- Ne samo Leipzig, pojavio se i Hoffenheim. Igraju odličan nogomet, dobro su vođeni, a nemaju obveza u europskim kupovima. Njihova motivacija je na najvišoj razini i na njih se mora računati kao na ozbiljne suparnike. Pitanje je samo mogu li izdržati u ovom ritmu, ali sada djeluju vrlo opasno.
Fabian Benko je bio kandidat za udarni sastav, ali je enigma za hrvatsku publiku. Kakve su mu perspektive u Bayernu?
- Trenutačno je član druge momčadi, ljetos je bio s nama, na pripremama. Riječ je o perspektivnom igraču, koji u budućnosti može biti značajan i za Bayern...
Vrijeme je glasovanja, izbora najboljih igrača. Kome biste vi dali Zlatnu loptu?
- Zlatna lopta je uvijek bila vezana za rezultat momčadi i njezina glavnog igrača. Pravedno bi bilo da taj trofej pripadne Cristianu Ronaldu, jer je s Realom osvojio Ligu prvaka, a s reprezentacijom Portugala postao europski prvak. Odigrao je doista veliku sezonu...
Ali, Ronaldo na Europskom prvenstvu nije impresionirao?
- Da, ozlijedio se, nije igrao u finalu. No, čak i kada ne igra, Cristiano Ronaldo je u toj momčadi najvažniji i najbolji igrač...
I Bayern ima dobrih kandidata; Lewandowski, Thomas Muller, Manuel Neuer?
- To su svakako jako važni i jako dobri igrači, ali sam već rekao; najvažniji je klupski i reprezentativni rezultat, a na tom planu je Ronaldo u velikoj prednosti pred svima.
Spomenuli ste Thomasa Müllera. Kažu da nije brz, da nema izbrušeni udarac, u čemu je njegova posebnost? Je li možda najvažnije zvati se - Müller?
- On je ponikao, rastao i nastao u Bayernu. U sastavljanju momčadi on je osovina. U Bayernu su to trojica domaćih igrača, Neuer, Lahm i Müller, uz dvojicu starijih i iskusnijih, Robbena i Riberyja. Ta petorica igrača su temelj momčadi. Müller je čudesno inteligentan igrač, iako možda nije tehnički vrhunski nadaren. Pa opet, i u tehničkom smislu spada u najvišu klasu, a nogometna inteligencija mu je nadnaravna. Uvijek se nađe na pravome mjestu, u pravoj poziciji.
Koji je vaš tip trenera; koji ima karizmu kao Mourinho, ili su to treneri intelektualci poput Wengera i Guardiole? Ili pak preferirate “rambo tip” trenera, kakav je Diego Simeone?
- Ima raznih trenera. Neki prilagođavaju igru prema protivniku i pobjeđuju. Neki svoju filozofiju nikada ne ‘svijaju’ niti mijenjaju. Ne mogu reći da preferiram neki stil, no jedna vrsta trenera koristi vlastita iskustva, druga ‘posuđuje i krade’ iskustva drugih trenera...
Cesare Prandelli, bivši talijanski izbornik, bio je kandidat za trenera zagrebačkog Dinama. Dinamo ima jednu od najboljih omladinskih škola u Europi, jesu li pogriješili što ga nisu doveli?
- Prandelli je trener velikog iskustva i uvjeren sam da bi Dinamo profitirao da ga je angažirao. No, ne želim reći da Dinamo nema dobrog trenera. Svake godine taj klub izbaci na veliku scenu barem jednog važnog igrača. Bi li taj proces s Prandellijem Dinamo poboljšao ili ubrzao, na to pitanje nije lako odgovoriti. S mladim igračima stvari nisu jednostavne, koliko znam, u Dinamu je to ponekad problem. Trener mora biti strpljiv, ali ne samo trener, već i klub, ne smije se žuriti i u celofan zapakirati i talent i slabosti, samo da bi što skuplje prodao. Nije jednostavno stvarati mlade igrače, ne mogu sazrijeti preko noći, a menadžerima se uvijek žuri...