Ante Miše (52), nekadašnji igrač i trener Hajduka te pomoćnik u stožeru reprezentacije kod Ante Čačića, trenutačno je u Splitu, odmara se nakon što je kao izbornik Turkmenistana, prvi stranac u povijesti, u prvih pet utakmica prvi u svojoj skupini u kojoj su još Južna i Sjeverna Koreja, Libanon i Šri Lanka osvojio devet bodova.
Ima Miše pred sobom, zajedno s pomoćnikom Sandrom Tomićem, još tri utakmice, a u igri je da nastavi put u azijskim kvalifikacijama za SP.
Plasman dalje u igri za Mundijal bio bi čudo za reprezentaciju koju je Miše sa 141. mjesta na ljestvici pogurao do 129. pozicije. Plasman na Azijsko prvenstvo 2023. godine, koje mu je realni cilj, čini se jako izvjesnim.
Prvi put u povijesti
U Ašgabatu mu nedostaje obitelj, ali je zato za blagdane uživao s njima, no već sredinom siječnja vraća se natrag, jer je pred njim veliki posao, pripremanje utakmica s Južnom Korejom u gostima te Libanonom doma…
- Zadovoljan sam, prvi put u povijesti Turkmenistan je nakon prvoga dijela kvalifikacija na prvom mjestu. Postali smo kompetitivni, postali smo reprezentacija koja se ravnopravno nosi s Libanonom, Sjevernom i Južnom Korejom, dok je Šri Lanka jedna stepenica niže po kvaliteti. Ove tri reprezentacije koje sam prvo spomenuo jako su dobre, Južna Koreja je možda i najbolja u Aziji. Sjeverna Koreja i Libanon su kvalitetom možda iznad nas, ali uspjeli smo im se približiti. Sjevernu Koreju smo dobili 3:1, prvi put u povijesti Turkmenistana, jer im to u prethodnih sedam-osam susreta nije uspjelo, a od Libanona u Bejrutu smo poraženi 1:2, ali smo tamo odigrali našu najbolju utakmicu. Imali smo puno šansi tamo, realno bi bilo najmanje neriješeno, a s tim bodom bismo bili sigurno u igri za drugo mjesto i nastavak kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Ovako će nam biti teško iz razloga što dalje iz osam skupina idu prvoplasirani i četiri najbolja druga. Stvaraju se potom nove skupine iz kojih će samo četiri reprezentacije na SP u Kataru.
Imam jačeg od Brozovića
No, što se tiče kvalifikacija za sljedeće Azijsko prvenstvo, Mišin Turkmenistan je praktički siguran za idući krug...
- Tu smo debelo u igri, jer moraš biti treći, a čak možeš proći i s četvrtoga mjesta. Već smo osigurali nastavak kvalifikacija za natjecanje koje se 2023. godine održava u Kini. Taj cilj smo ispunili, no ja sam sebi zadao cilj - borba za kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Želim se pokušati dokopati trećega kruga. Prvi veliki cilj je Svjetsko prvenstvo, a objektivni cilj je Azijsko prvenstvo.
Imate do kraja ovoga kruga još tri utakmice, u gostima kod dvije Koreje, te između toga domaći dvoboj s Libanonom…
- Gostovanje kod Južne Koreje je najteže, a imam problem jer su mi četvorica važnih igrača opterećena žutim kartonima, riskiraju da propuste idući dvoboj s Libanonom koji igramo nakon toga. Među njima je najbolji igrač Turkmenistana Arslan Amanov koji je nastupao za Lokomotiv Taškent iz Uzbekistana. On bi mogao igrati u bilo kojem klubu u Europi, neću reći u ligama Petice. Jedan od onih kojima prijeti žuti karton je i napadač Vahit Orazahedov koji je prvi strijelac Kirgistana. Tu su još zadnji vezni koji mi puno znači, igrač tipa Marcela Brozovića koji je još snažniji od njega te desno krilo. Morat ću razmisliti što napraviti, možda nekoga od njih uopće ne staviti, jer Južna Koreja je jaka, a ne bih se htio osramotiti.
Što ste vi promijenili kod svoje ekipe, da ste ovako dobri?
- Broj jedan promjena je što sam im uspio staviti u glavu da su reprezentacija koja može igrati protiv svakoga, to sam rekao svim igračima. Moj pomoćnik i trener vratara Sandro Tomić i ja uspjeli smo im promijeniti sklop u glavama. Oni bi ranije otišli u Libanon i dobili tri komada, a sada je bilo skroz drugačije. Od njih pokušavam stvoriti ekipu koja želi dominirati, koja pokušava imati posjed i imati konce igre. Međutim, to ide polako, trebat će malo vremena, a nadam se da ću ga imati. U ožujku mi istječe ugovor, a počeli smo pomalo razgovarati o produžetku. Oni su jako zadovoljni mojim radom i vjerujem da ću do ožujka dogovoriti produžetak.
Stadion stalno pun
Kakva je atmosfera na utakmicama reprezentacije u Ašgabatu, koliko dođe publike?
- Imali smo tri puta po 30 tisuća ljudi, bio je pun stadion svaki put kada smo igrali. Sve je bilo puno protiv obje Koreje i protiv Šri Lanke koja je najlošija.
Kakav je život, tamo ste već devet mjeseci, pričali ste ovoga ljeta u intervjuu da je sve odlično. Spremnik goriva dođe 30 kuna, grad je tako uređen, sav u mramoru i nema nijednog papirića na ulici…
- Već sam se naviknuo. Ima nekih stvari koje su mi bile neobične jer se može vani ostati do 23 sata, no to nije problem jer sam ja tamo došao raditi i ne zanima me noćni život jer sam obiteljski čovjek. Navikli smo se na život, hrana je dobra, vrijeme je dobro. Ljudi su dobri isto, već me prepoznaju na ulici i navijači i obični ljudi. Kada se igraju utakmice, gotovo sve škole dolaze gledati, ali dolaze i obični navijači.
Ruski ste također svladali, nemate problema u komunikaciji…
- Od prvoga dana nisam htio prevoditelja, bilo je teško, a već sad vodim sastanke na ruskome, press konferencije također, ako nešto zapne, ubacim malo engleskoga, ali uglavnom mogu komunicirati. I s ljudima u trgovini, na ulici, a što se tiče nogometnih termina, to je najmanji problem. U devet mjeseci sam dosta dobro svladao ruski.
Je li težak život bez obitelji?
- Jedino to, fali obitelj. Ali ću prilikom dogovaranja novoga ugovora pokušati isposlovati da barem nakon svakoga kvalifikacijskoga termina mogu sedam dana otići kući napuniti baterije.
Kakvi su generalno uvjeti za rad, infrastruktura?
- Oni su nedavno napravili olimpijski grad u kojemu su četiri nogometna igrališta koje koriste ekipe. Na stadionu koji koristi domaći klub Ašgabat možda je i najbolji travnjak, no kada dođu jesen i zima, trava jednostavno požuti i imaš mali problem. Ne oskudijevamo ni u čemu, sve što smo tražili su nam osigurali ljudi iz Nogometnog saveza.
Igrači iz instituta
Spominjalo se da osim izborničkoga posla imate zadatak ustroja natjecanja, pogotovo liga za mlađe uzraste...
- Dali smo svoje ideje, ali to zaista ide jako polako. Oni igrače crpe iz sveučilišnih momčadi, instituta kako ih nazivaju. Oni također imaju svoja prvenstva, prije nekoliko dana bio sam na finalu instituta, a igrali su moji reprezentativci. Po šest-sedam ih je bilo na obje strane. Oni crpe igrače iz tih instituta, što je meni malo neobično i čudim se kako uopće mogu doći do profesionalnoga nogometa, ali očigledno to tamo uspijeva. Nedavno je došao bivši trener Rostova Kurban Berdijev, on je njihov najpriznatiji stručnjak u povijesti, i osnovao je pet nogometnih akademija. I on nešto pokušava pokrenuti kroz te akademije. U dogovoru smo s njim, pokušavamo i s nacionalnim nogometnim savezom, a koliko ćemo uspjeti, ne znam. Nije lako promijeniti njihova razmišljanja, ali ide pomalo. Imaju natjecanje drugih momčadi u ligi, ali to su većinom mlađi igrači koji su u srednjoj školi ili fakultetu. I tu gledaju igrače za U-16, U-19 i U-23 selekcije, kategorije koje oni imaju u Aziji. Ja sam njima predložio da naprave nacionalno prvenstvo za U-15, U-17 i U-19, a ostalo ne treba, neka iz akademija crpe talente. Još nije zaživjelo, a vidjet ćemo, nadam se da hoće - podvukao je turkeminstanski izbornik.
Problem je trava
Kako vam izgleda dan kada nisu okupljanja reprezentacije i kvalifikacije?
- Uglavnom odem do Saveza, sjednem s generalnim tajnikom i predsjednikom, Sandro Tomić uvijek bude sa mnom. Pokušavamo ih nagovoriti da se uhvate rada s mlađim kategorijama, ali to ide sporo. Ako su na rasporedu prvenstvene utakmice, gledam ih uvijek, putujem, odem do Turkmenbašija gdje se isto igra. Kada se vratim, moramo obići još dva nogometna terena koja se nalaze na sjeveroistoku. Moguće je da ćemo tamo prebaciti utakmicu protiv Libanona, tamo je više nogometna atmosfera. U Ašgabatu dođe 30 tisuća ljudi, ali na tom stadionu koji može primiti 12 tisuća, ljudi više žive za nogomet. Šteta što ne igramo na gradskom stadionu u Ašgabatu koji prima 50 tisuća ljudi to bi bilo super, no problem je što je tamo umjetna trava. A postoji još jedan stadion koji se ne koristi za nogomet, a on je čudo, tamo su samo otvaranja nekih velikih priredbi kao što su nedavno bile Azijske igre. Predložio da igramo tamo, vidjet ćemo. Stadion je olimpijski, a nikada nijedna nogometna utakmica nije odigrana na njemu. Kada bismo se plasirali dalje u kvalifikacijama za SP, vjerujem da bismo igrali tamo. Prima 48 tisuća, ni Realov stadion nije kao njihov - podvukao je Miše.
Tko god još upadne u skupinu, Hrvatska i Engleska su favoriti
Koliko ste daleko od Hrvatske uspjeli pratiti zbivanja u domovini? Reprezentacija se plasirala na Europsko prvenstvo?
- Naravno da sam pratio. Plasman je izboren teško, kao i obično. Imali smo čistu situaciju nakon što smo dobili Slovačku 4:0, a mi odigrali s Azerbajdžanom neriješeno, uvijek nešto zakompliciramo. Ali toliko smo jaka reprezentacija da ni u jednom trenutku plasman na Euro nije bio upitan. To je normalni slijed okolnosti, a napravili smo tihu smjenu generacija. Dobili smo Vlašića koji je bio jedan od glavnih igrača, pa Petkovića koji je napravio vrhunski pomak u karijeri. Imamo centarfora nakon dugo vremena, još od Dade Prše ili Eduarda. Također, dobili smo Pašalića koji igra fenomenalno u Atalanti te vjerujem da će on dobiti puno više prostora u reprezentaciji poslije svih igara u Italiji. Brekalo je već standardan igrač, s njim dolazimo do brojke od četiri igrača. Vratio se Ćaleta-Car koji je igrom slučaja došao do zadnje utakmice i odigrao je besprijekorno, Jedvaj se već isprofilirao kao mladi igrač. Jedini problem nam je bio desni bočni, ali nadam se da će se Vrsaljkovim povratkom u Atletico Madridu i taj problem riješiti. Opet imamo reprezentaciju koja može napraviti velike stvari na Europskom prvenstvu.
Kakva vam se čini skupina, Engleska kao domaćin, a tu je još sigurno Češka…
- Skupina je zahtjevna, iako se uvijek kaže da je moglo biti bolje ili lošije. Englezi igraju kod kuće i u prvoj utakmicu su favoriti, ali u Rusiji smo pokazali da im možemo parirati. Englezi će na otvaranju turnira imati pred sobom jako težak zadatak, pobijediti jednu veliku Hrvatsku. Naravno da imamo razloga za zadovoljstvo, otvaramo na Wembleyju protiv Engleza. Vjerujem u dobar rezultat, i da će izbornik Dalić, daj Bože da svi budu zdravi, napraviti kompetitivnu momčad koja se može nositi sa svakom reprezentacijom u Europi. Česi su dobra reprezentacija, ali nisu vrh nogometa, tko god još da bude u skupini, mi i Englezi smo izraziti favoriti.
Hajduku treba centarfor, ali za njega je potreban novac
Pratite li Hajduk, ima li prijenosa?
- Naravno, kad god možemo. Preko interneta gledamo direktno, sve smo skoro pogledali. Ujutro kad se digneš, pogledaš portale, Slobodnu Dalmaciju, Sportske novosti, Dalmatinski portal, sve vijesti o Hajduku, a onda tek drugo. Kada pogledam polusezonu malo unatrag, Hajduk je drugi nakon dugo vremena. Damir Burić je imao jako dobar početak, pogotovo domaće utakmice. Problem je bio rezultat u gostima, a ne igra u gostima. Kada su izgubili protiv Gorice u Kupu i u prvenstvu, imali su nevjerojatne šanse iz kojih nisu zabili. Hajduku je najveći problem što nema centarfora, još od Nikole Kalinića i kasnije Marka Futacsa. On je zadnji igrač koji je bio centarfor. Hajduk je imao veliki problem s postizanjem pogodaka. Osim Caktaša i Jradija koji znaju zabiti gol iz drugoga plana, iz vezne linije nemaju puno igrača koji mogu zabiti. Nejašmić i Hamza su zabili par, Bradarić je igrač koji zabije jedan ili dva gola godišnje, ali ima drugu zadaću, pamet u igri. On je fenomenalno pojačanje Hajduka, nadam se da će biti još i bolji u nastavku, a volio bih da ostane i iduće sezone da uz njega stasaju mladi igrači, jer je on bitna karika. Nadam se da će Tudor sada dobiti centarfora, ali za tu poziciju treba novca.
Vjerujem da će Tudor i Stanić napraviti Hajduk koji će se boriti za titulu
Kako komentirate dolazak Tudora i Marija Stanića u Hajduk te odlazak Damira Burića?
- Vrijeme će pokazati, neće biti lako. Ako misliš da si napravio promjenu i dobio čarobni štapić, pa će sve biti OK, neće biti lako, to je sigurno. Dobit ćeš mir šest mjeseci s ovim promjenama. Meni je žao kada se moje kolege treneri mijenjaju, pogotovo Damir koji mi je dobar prijatelj, znamo se od vremena kada smo bili klinci. Žao mi je što nije nastavio dalje, ali, nažalost, takav je naš trenerski posao. Ali, drago mi je što je opet došao jedan veliki hajdukovac. Tudor se isprofilirao kao trener, dobio na iskustvu, sam je rekao da je nemjerljivo bolji trener danas pogotovo što se tiče dijela odnosa sa svlačionicom. Trenirati Galatasaray, PAOK i Udinese iskustvo je koje ne možeš platiti, to možeš samo sanjati. On to ima, i vjerujem da će sa svojim pomoćnicima i Mariom Stanićem uspjeti napraviti konkurentan Hajduk koji će se boriti za titulu, a ne non-stop najave tipa ‘treba vremena, treba ovo i ono’. Pusti to, rezultat je broj jedan što se mene tiče. Hajduk mora biti prvak ili osvojiti Kup svake godine, a zadnji trofej je osvojen baš kada je bio Tudor. Daj Bože da osvoji opet, da on bude taj. Kao hajdukovac želim mu svu sreću ovoga svijeta, da napravi pravi rezultat.
