Kada mi je davne 1977. godine Jurica Jerković dao ruku nakon treninga na Starom placu, cijeli svijet je bio moj. I više od toga. Za dječaka iz trećeg razreda osnovne škole, bio je to dan u kojem nema spavanja. Na poklon sam od Jerkovića dobio fotografiju na čijem je naličju napisao “svom imenjaku, Jurica Jerković”.
Fotografiju i danas čuvam, moju uspomenu na legendu. Jer, ako postoje istinske legende nekog kluba, ljudi koji su klubu svojim igrama dali posebno obilježje, Jurica Jerković pripada toj kategoriji. Zaštitni znak Hajduka 70-ih, momčadi Ivićeve zlatne generacije. Igrač koji je nosio “desetku”, a zna se, u to doba, pa i nešto kasnije, “desetku” su nosili samo najbolji. Pele, Maradona, Messi....
Jurica Jerković bio je mozak Ivićevog Hajduka, igrač koji je doživio tu počast da igra s Peleom i Maradonom. Imao je tu čast da zabije na brazilskoj Maracani pred 160.000 ljudi. Zlatna generacija Hajduka imala je svoje velikane, ali, neka se nitko ne naljuti, Jerković je bio prvi “zlatnik”. Uvijek su nezahvalne usporedbe s današnjim nogometom, ali kada bismo morali preslikati njegov nogomet u doba Messija i Ronalda, najviše bi mu možda odgovarala uloga Xavija. Plemeniti vezni koji je razigravao, asistirao i šutirao. Njegov nogomet rijetko je imao obrambenu fazu, bio je umjetnik s loptom kojeg je Ivić dugo pokušavao staviti u kalupe obvezne igre. Dribling, šut ili duga za Šurjaka, to su bili njegovi recepti. Stoga, s obzirom da je najbolje partije pružao 70-ih, najbolja usporedba je Hajdukov Cruyff toga doba. Ako je Mužinić bio Neeskens, a Šurjak Piet Keizer, Oblak poput Arie Haana, Holcer kao Ruud Kroll, onda je Jerković bio Cruyff iako nije nosio broj 14.
Jerković je bio igrač tranzicijskog nogometa, što ne podrazumijeva nogomet kontranapada, već se u toj sintagmi krije prijelaz između romantičnog i totalnog nogometa čije su temelje postavili Nizozemci s Rinusom Michelsom. Tomislav Ivić je obožavao Michelsa, a Michels je došao po Ivića da mu prepusti Ajax prilikom njegovog odlaska u Barcelonu. U Hajduk je Ivić implementirao nizozemski totalni nogomet, napravio splitsku inačicu u kojoj je Jerković snagom svog talenta bio ključna figura.
Igračka karijera je ono po čemu ćemo vječno pamtiti Juricu Jerkovića, virtuoza baluna kakav se jednom rađa. Nakon igračke karijere okušao se i dvije godine kao sportski direktor Hajduka, između ostalih je u klub doveo Jerkana i Koznikua, prvi je otvorio vrata inozemnom kapitalu sa švicarskom firmom Jetzler i Baumann (JEBAG). Posljednjih godina, pritisnutom teškom bolešću, povukao se iz javnog života, narušenog i krhkog zdravlja izgubio je životnu utakmicu. Ali, pamtit ćemo sve one utakmice koje je dobio u bijelom dresu, a njih je nebrojeno na radost navijača Hajduka i istinskih nogometnih zaljubljenika u romantični nogomet.
