Koliko košta ekipa koja se može boriti za naslov, stršalo je iznad glave mnogima u petak navečer, u času kad su neki nepoznati klinci iz Dubrave odlučili šokirati zagrebački malonogometni svijet.
- Kaj, negdje oko 10 tisuća eura? - upitao je netko.
- Malo, premalo si rekao... - odgovorio je drugi, duboko upućen u stvarnost moderne Kutije gdje mnogi ne pitaju za cijenu da se domognu tog prestižnog trofeja.
- Oko 100 tisuća kuna? Tu negdje, možda i malo više...
Toliko je, otprilike, u futsal “dream team” ove godine uložio CB Dobermann koji je na turnir stigao sa strašnom momčadi: Luketin, Mordej, Čujec, Fetić, Sekulić, Leskovar... i kao šlag na tortu Dario Marinović.
- Oni to osvajaju, ma ne može ih nitko zaustaviti - pričao mi je u postštefanjskom kružoku u Sport Billyju jedan od onih koji Kutiju doista žive, Igor Mostarlić.
Lani je naslov osvojila momčad Quattro Leones
Pamučni i široki dresovi
No, Kutija je prekjučer imala drugačije planove. Jer, ekipa u pamučnim, pa i preširokim dresovima, koja si ih je sama platila, baš kao i kotizaciju, do jednog je trenutka bila simpatična i prilično fotogenična, no onda se odjednom preobrazila u nešto krajnje ozbiljno. Jer, dečki koji su se okupili pod imenom Quattro Leones na Štefanje su srušili favorite pod imenom Cvjetno, zatim u polufinalu Big Bang, da bi nisku favoriziranih skalpova zaokružili u velikom finalu u kojem je na njihovu stranu stala cijela dvorana. Pobjeda nakon sedmeraca, putem kojih su, inače, srušili i Cvjetno i Big Bang, pritom ne promašivši niti jedan (!), označila je, bez ikakve dvojbe, senzaciju koju Kutija ne pamti!
- Ja se ovako nečega ne sjećam - rekao je delegat Dubravko Klement kojemu je ovo bila 46. Kutija. - To su bila davna, činilo se zaboravljena vremena kada su ovdje kvartovske ekipe osvajale turnire. Sada se sve “profesionaliziralo”, stoga je meni ovo čudo nad čudima!
- Pazi, kad su ušli među osam, za sve su bili nepoznanica i najmanji favoriti. Ali, oni su sjajna priča najsjajnije Kutije u posljednjih deset godina. Ovo je čudo, slažem se, čudo u režiji, prije svega, malog Kristijana Kahline. Pa, taj je dečko od Štefanja do kraja skinuo barem 20 “mrtvaca”, baš “mrtvaca” - poentirala je i Kutijina legenda Mićo Vujanić.
A taj Kahlina, jedan od idejnih začetnika cijele priče, inače prvi vratar hita Prve HNL, HNK Gorica, na kraju balade nije želio niti čuti te priče.
- Sve super, hvala svima, drago mi je i presretan sam jer sam okrunio ovu polusezonu, ali ja bez ovih momaka nisam ništa. Oni meni čuvaju leđa, čuvaju mi drugu stativu... Momčad je temelj svega - rekao je dok ga je još peglala euforija, a mislima se rojile scene finala, obranjena dva penala i dvorane koja ih je slavila kao Barcelonu.
- Gle, većina nas igrala je “ligu Kozjak”, na betonu, a posljednjih pola godine nismo niti bili na terminu na parketu. Ali, rekli smo ‘ajde, skupili se, doveli Šrolera sa strane, jer sam mislio da nam može pomoći, kupili si dresove i platili kotizaciju i, kao, idemo probati.
Kristijan Kahlina
I probali su. I osvojili. Ne samo Kutiju, nego i sve one koji su je pratili. Uspjeli su nemoguće. U jednoj od najluđih Kutija ikad viđenih. S, recimo, samo osam igrača: jedan Kahlina na golu, drugi Kahlina, brat Danijel, u polju, i još Marko Dabro, Ivan Müller, Josip Brkić, Alen Crnić, Hrvoje Vuđan, Marijo Dučkić, Danijel Župan te najbolji igrač i najbolji strijelac turnira, 20-godišnji napadač Gorice Martin Šroler. Za neke nikad niste čuli? Ajmo si ne lagati. Za sve ili, ajde, gotovo za sve nikad niste čuli. Dakle, povijest ne laže: u posljednjih 20-ak godina, minimalno.
- Kažem, momčad! Dučkić koji mi spašava gol, Šroler koji odigra svoju dionicu, moj brat koji se probudio nakon 19. godine jer da ste ga vidjeli prije, rekli biste da nikad neće igrati nogomet, pa Müller kojeg “nema” cijeli turnir a onda u završnici da dva komada, pa Župan, recimo, koji uopće ne uđe u finale da ne remeti kompoziciju... Tu je toliko dobrih dečki da nas je moralo nagraditi.
Skida penale kao od šale
Njega je moralo. Jer, kada iz kolo u kolo skidaš penale kao od šale, a kada, primjerice, u finalu čuješ ozbiljne futsal igrače kako naglas razmišljaju i ne znaju gdje mu pucati, onda znaš da se radi o momku koji je “pobijedio” ovu Kutiju.
- Ne znam hoćemo li se ikad više moći ovako skupiti, tko zna, i mene, nadam se, ove zime čeka transfer (navodno je najbliži francuskoj ligi, nap. a.), tako razmišlja i klub, tome se nadam i ja, a pitanje je kamo će budućnost odvesti i ove druge dečke. Ako ikako bude moguće, opet ćemo biti tu. Ali možda i nećemo, stoga je ovo za nas nezaboravna priča koju ćemo vječno pamtiti. Došli smo iz sjene, nitko o nama nije pričao, rijetko tko išta i znao. A onda smo, recimo, nakon polufinala otišli u DG na piće. Kad smo naručili pizzu, stigao je gazda i rekao: “Dečki, jeste vi Quattro Leones? Super. Čuo sam vašu priču i sve ovo je na račun kuće!” To su stvari koje ćemo pamtiti.
I ne samo oni. Svi koji su bili dio ovoga. Ova je Kutija bila, dakle, povratak korijenima. Koje smo zaboravili, a onda kada se vrate i iznenade, sjetiš se koliko su bili divni. Hvala, momci, što ste nas podsjetili što to Kutija u biti jest.