Kandidatura Darija Šimića i prijatelja za predsjedničko mjesto u HNS-u veliki je dobitak za hrvatski nogomet.
Već je velika stvar to što su bivši proslavljeni reprezentativci, situirani i neovisni, iskazali zanimanje da se otvoreno uhvate ukoštac s problemima hrvatskog nogometa i aktivno uključe u njihovo rješavanje.
Drugo, raduje što su sva četvorica (Šimić, Stanić, Pletikosa, Vlaović) poručili da će bez obzira na ishod predsjedničke kampanje s entuzijazmom nastaviti raditi na boljitku nogometa.
Treće, poseban je benefit što je Šimića kao predsjedničkog kandidata nominirala Splitsko-dalmatinska županija i što su Dario & Comp. u obilazak terena krenuli upravo s juga, iz svoje baze.
U nogometnoj Dalmaciji, pa i u cijelom dalmatinskom sportu, goruća su žarišta i nagomilani problemi koji vape za hitnim rješenjima i u koje se nitko ne usudi taknuti.
Dalmacija kao nepresušni izvor talenata, kao bogomdano područje gdje se klinci rađaju sa sportskim genima, ima samo jednog prvoligaša, Hajduk, i svi znamo u kakvim je turbulencijama godinama.
Hibridni rat
Najtalentiraniji dalmatinski igrači odlaze s Poljuda i prije nego dođu do prve momčadi, pa svojedobno ni omiški gusar Ivan Perišić nikad nije dobio priliku podignuti na noge poljudske tribine, a posljednjem, Nikoli Vlašiću, za brzi oproštaj bila je dovoljna jedna ozbiljna europska utakmica. Ili da ne vadimo opjevani slučaj prognanika Modrića.
Dok je cijela regija u povijesnom zamahu kao najpoželjnija svjetska destinacija, nogometni Zadar je na izdisaju, Šibenik na aparatima, RNK Split eutaniziran, a južnije ispod Splita više i nema relevantnijeg kluba. Nogometna štorija na izlazu iz Svetog Roka počinje i završava s Hajdukom, a ako tone dalmatinski nogomet i sport, tone i hrvatski, to je alarmantna činjenica.
I zbog toga je prioritet Šimića i ekipe da, bez obzira na ishod izbora u HNS-u 22. prosinca, kao izabrani predstavnici Splitsko-dalmatinske županije, tu na svom terenu krenu u promjene koje će donijeti bilo kakav pozitivni pomak, ako to već odmah neće moći kroz HNS.
Objektivno, mjesec dana prekratak je rok da bi se realizirao prvi, uopćeni postulat Šimićeve kampanje “vratimo povjerenje”, to je nešto što zahtijeva svakodnevni rad na duži period.
Zbog slavnih imena, zvučnih fraza i velikih riječi u agresivnoj blic-kampanji (istina, pravda, poštenje, povjerenje, volja naroda…) u medijskom prostoru stječe se dojam da je nogomet najveći problem hrvatskog sporta, pa i države. Kao da se vodi hibridni rat protiv nogometa kao izvorišta svih zala. I predsjednik HOO-a Zlatko Mateša ustvrdio je kako su “zbog nogometnih izbora svi ostali sportovi u sjeni”, što za brojne saveze i sportove zapravo nije loše, jer je tu stanje daleko alarmantnije i zahtijeva temeljito čišćenje.
Nogomet je od svih sportova zato najmanje državni problem, jer nogomet jedini nije na državnom budžetu i Savez ne raspolaže novcem iz proračuna. HNS i klubovi imaju povlasticu da ih hrane donacije FIFA-e, UEFA-e i bogati inozemni transferi, dakle najmanje ovisi o novcu poreznih obveznika i hrvatskom tržištu.
Ne moramo ići dalje od drugog najpopularnijeg sporta kojim se ponosimo (ili smo se nekad ponosili), košarke. Gdje su nekoć slavni klubovi (Split, Zadar, Cibona…), gdje je reprezentacija? S aktualnim sastavom eto je u europskom C razredu, u rangu Kosova, Bjelorusije, Švedske…
Čelnika HKS-a i prvog čovjeka struke takve košarkaške reprezentacije, koja je svedena na slučajnu družinu sa slučajnim izbornikom, i kojoj igrači otkazuju “zbog plivanja s dupinima” ili zato jer ih na to nagovore menadžeri, to ne smeta da drži lekcije kako “nogometnu reprezentaciju treba bojkotirati i ne treba pratiti”. Kad bi on kojim slučajem košarkašku reprezentaciju odveo na Svjetsko prvenstvo 2019., i te kako bismo je rado pratili, ali bojimo se da uz takvo “stručno” vodstvo Hrvatske neće biti niti na SP-u niti na OI u Tokiju 2020.
Nogometna je ipak na desetom (od 12) velikom natjecanju, a jedini je na Euro ili Mundijal nisu uspjeli odvesti omiljeni izbornici Ćiro Blažević (2000.) i Slaven Bilić (2010.).
Bogatstvo bazena
Koliki je zaista uspjeh proći na veliku scenu i da to nikad ne ovisi samo o igračima nego je uspjeh cjelokupnog sporta, najbolje znaju baš Šimić, Stanić i prijatelji kojima ni francuska bronca ‘98. nije garantirala, niti donijela plasman na Euro 2000. godine.
I kad samo pobrojimo koliko je igrača iz dalmatinskog bazena sada među Vatrenima za Mundijal 2018. (Lovre i Nikola Kalinić, Subašić, Modrić, Perišić, Vrsaljko, Čop, Strinić, Pašalić, Rebić, Vlašić....), jasno je koliko je važno sačuvati i oživjeti nogometne terene i revitalizirati nogometni život u Šimićevoj baznoj županiji koja mu je podarila povjerenje za nužne promjene.