U ponedjeljak u zoru sportsku Hrvatsku presjekla je vijest o smrti trenera i igrača kluba Futsal Dinama, Matije Capara (33) i tek 15-godišnjeg kadeta Oskara Kadrnke. Tijekom dana došlo je i službeno objašnjenje MUP-a o uzroku prometne nesreće - umor vozača koji je na autocesti kod Jastrebarskog s Renault Cliom sletio s kolnika i udario u stup nadvožnjaka. Dva života izgubljena su na cesti u noći kad su se vraćali s natjecanja, s turnira u Šibeniku.
Morala se dogoditi najgora moguća tragedija, smrt trenera i djeteta koje je tek kročilo u život i sport, da bismo postali svjesni potpunog nereda i nebrige za mlade sportaše u ovoj državi. Osim kad ih se hrani praznim riječima i lažnim obećanjima, kad uspjesi sportaša mogu poslužiti “važnim” političarima i parazitima za uljepšavanje njihovog rejtinga i “percepcije u javnosti”.
To kako su mladi igrači Futsal Dinama putovali od Zagreba do Šibenika i natrag uobičajena je praksa 99 posto svih mladih sportaša u Hrvatskoj, pogotovo u “malim sportovima”.
Ljudi bez privilegija
Potrpa ih se što više u kombi ili u auto da bi se uštedjelo na troškovima, a za volanom moraju biti treneri. Kreće se ranom zorom ili u noći uoči natjecanja, cijeli dan provedu na terenu ili borilištu i onda odmah po završetku utakmice ili natjecanja moraju natrag na cestu u gluho doba noći. Noćenje u mjestu natjecanja ne dolazi u obzir, pa tko bi im to platio. Nemaju klubovi i savezi novac za takav “luksuz”, ne da im država.
Treneri su prisiljeni istodobno biti i stručnjaci i stratezi, i pedagozi i psiholozi, i mame i tate na putovanjima i, na kraju svega, odmorni i koncentrirani vozači. I razvoze ih puno više i puno dalje nego od Zagreba do Šibenika, putuje se na isti način i na natjecanja po svim susjednim zemljama, i po Njemačkoj, Poljskoj, Francuskoj…
A nesreće se događaju. Spomenut ću da je tako stradala Sandra Paović kad je kombi u noći sletio s ceste… Nastradala je tako još jedna velika paraolimpijka, stolnotenisačica u kolicima Anđela Mužinić kad je kao mlada i talentirana odbojkašica sletjela s ceste u Opel Corsi koju je vozio trener. Nakon toga više nije hodala, kakva odbojka.
Matija Capar i dječak Oskar Kadrnka poginuli su u malenom gradskom vozilu, u Renault Cliju. Trener je na natjecanje morao ići svojim autom, 340 km u jednom pravcu, pa 340 km natrag u istom danu. A između je bio stres natjecanja i sve organizacijske formalnosti, briga za tuđu djecu, jesu li i što pojeli, jesu li se ozlijedili… I onda nekoga čudi što je policija na kraju, nakon očevida na mjestu nesreće, mogla samo zaključiti - kriv je umor za volanom.
Treneri u “malim sportovima” nemaju privilegij koji si je prisvojio svaki lokalni šerif i državni uhljeb koji novcima svojih “podanika”, nas građana, preko natječaja kupuje limuzine i terence od 400.000 kn naviše, sa 190 KS, pogonom na sva četiri kotača, halogenim farovima i senzorima.
Tim parazitima ne može se dogoditi da slete s ceste u malenom Cliju ni kad se napiju, uostalom, u dodatnoj opremi svake limuzine je odmorni i profesionalni vozač.
Treneri i sportaši u “malim sportovima” mogu samo sanjati biznis-klase ili čartere kojima putuju “ugledni sportski dužnosnici”. “Mali sportaši” ne mogu ni na slikama vidjeti hotele s pet zvjezdica i luksuzne apartmane u kojima banče “veliki i utjecajni članovi izvršnih odbora”. Za njih uvijek ima, budžet je neograničen, “pa nećemo valjda kao sirotani putovati po svijetu i predstavljati milu nam domovinu”. A djeca nek’ se naguraju u trenerov Clio.
Najpozitivnija stvar koju sam posljednjih mjeseci pročitao bila je izjava osječkog gradonačelnika Ivana Vrkića kako grad Osijek snosi troškove putovanja na natjecanja svim sportašima u mlađim kategorijama, kao jedini takav grad u Hrvatskoj. Jedini! I to je sramotno za sve, za cijelu državu i sve nacionalne sportske saveze i sve one koji se kao jako brinu i skrbe o sportu.
Sramota je da se mora dogoditi takva užasna tragedija da bismo postavili pitanje zašto se to uopće moralo dogoditi i tko je odgovoran za to?
Da smo uređena država i da se poštuju jasna pravila, ne samo u sportu, odgovornost bi bila konkretno adresirana. Prvi u lancu bio bi odgovoran klub koji je dopustio da se njihovi članovi, djeca koju su im roditelji povjerili, tako vode na natjecanja, zatim matični savez koji dopušta takvu rizičnu praksu, pa onda prije svih HOO i Središnji državni ured za šport čija je dužnost regulativom striktno utvrditi i provoditi strogu kontrolu kako se postupa s djecom na natjecanjima. I na koncu, najodgovornija je Vlada i država koja mora osigurati sredstva da se mladi sigurno i u kontroliranim uvjetima mogu baviti sportom.
Juriti Cliom po autocesti po noći, nakon cjelodnevnog natjecanja, to svakako nije.
Nebriga države
Sportske inspekcije za to vrijeme bave se potpuno promašenim i nebitnim stvarima, tim problemom ne bavi se ni Ured pravobraniteljice za djecu, vlasti je sve drugo važnije od toga da li se i kako se mladi bave sportom, a na neaktivnost sportske birokracije smo naviknuli. Uglavnom, odgovorna je totalna nebriga države za svoje mlade sportaše. Iz te sveopće nebrige proizlazi igranje njihovim životima.
Da, svi će oni sad protokolarno izraziti sućut i žaljenje. Hoće li se što promijeniti, hoće li gubitak života sportaša potaknuti nekoga da se takve tragedije spriječe u budućnosti?
Neće, nemam iluzija. Samo iskrenu sućut. I dijelim najdublju bol s obiteljima i roditeljima onih kojih su toliko bezuvjetno voljeli sport da su za to riskirali sve što su imali.