U razgovoru za rimski dnevnik La Repubblica predsjednik UEFA-e Aleksandar Čeferin iznio je svoja razmišljanja o posljedicama pandemije na nogomet. Ne samo na europski, nego globalno na nogomet. Čeferin u biti nije objavio ništa novo ni senzacionalno glede bliže i dalje perspektive najmasovnijeg i najpopularnijeg sporta u svijetu. No, predsjednik UEFA-e dao je naslutiti važne evolucije koje će se dogoditi jednom kada ova opaka pandemija koronavirusa bude ukroćena.
Krenemo li od nultog stava, on se odnosi na ono što bismo svi željeli znati. A nije moguće.
- Koju god opciju razmatramo, A, B ili C, sve je to relativno jer nedostaje temeljna postavka. Ne zna se, naime, kada će biti zaključena pandemija i život se moći vratiti u normalu.
To je sukus onoga što je predsjednik UEFA-e kazao i naglasio logičnost koju mnogi zaboravljaju, nudeći sto opcija, polemika i praznih priča o budućnosti nogometnih natjecanja. Nitko, ali baš nitko ne može procijeniti kada će države dati dozvolu da se mogu nastaviti treninzi klubova, a kamoli da dopuste organizaciju utakmica, sa ili bez publike. Dakle, dok se ne znaju ti osnovni parametri, svaka je priča na temu nastavka, i svaka dvojba kakvoće natjecanja sama sebi dovoljna.
Stvar prošlosti
Drugi važan naglasak koji je Aleksander Čeferin iznio, to je stav UEFA da će 87 % svojih raspoloživih sredstava vratiti u nogomet kroz svoje projekte. Ne zna se točno koji je to financijski okvir, ali svakako je važan alat kojim će se pomoći ligama u procesu prevladavanja teške krize izazvane pandemijom COVID-19.
Treći važan Čeferinov stav jest otvaranje UEFA-e prema opciji da se nacionalne lige zaključe nakon kraja lipnja, odnosno da se završe do rujna, odrede sudionici europskih liga te potom sezona nastavi početkom 2020./21. sezone. Time je praktično dao do znanja da UEFA računa s time da je više u sferi teorije nego praktičnosti da bi njen prvotni krajnji datum (28. lipnja) završetka svih nacionalnih natjecanja mogao biti poštovan. Kako sada stvari stoje s evolucijom svih krivulja pandemije u Europi, to neće biti moguće.
Naposljetku, završni naglasak iz istupa šefa kontinentalne organizacije, po našem kriteriju je i jedini pravi odgovor na sve dileme trenutka i perspektive.
- Jasno je da više ništa u svijetu, pa tako ni u nogometu neće biti kao i prije.
To je okvir za početak i kraj Čeferinova intervjua, jer nam se čini najvažnijom zbiljom i epilogom posljedica pandemije. Dok se svi bave svekolikim umotvorinama kada će se, kako, gdje, s kim, nastaviti nogometna natjecanja, zaboravlja se na realnost koja će tu perspektivu usmjeriti. Nogomet kakav smo poznavali do razbuktavanja pandemije stvar je prošlosti. Mnogima se to čini nelogično i neuvjerljivo predviđanje, čak i među akterima klubova, ali i najveći optimisti da će se stvari vratiti tamo gdje su i stale, pa nastaviti po istim principa, ubrzo će se suočiti sa stvarnošću. Ne samo zbog velikih ljudskih žrtava, općeg straha svih stanovnika planeta, ne samo zbog ogromnih globalnih financijskih gubitaka, još manje zbog materijalnih kresanja u nogometu, sustavi funkcioniranja neće više biti isti. Za nogomet isto tako. Ili pogotovo za nogomet, koji je reflektorima obasjana i jasna metafora općih društvenih odnosa i kretanja.
U crvenoj zoni
Nogomet je do pandemije imao razvijen život u zabludi. Pandemija je razotkrila svu ranjivost njegova sustava, a pogotovo je odala besmisao financijskih mu parametara. Koronavirus je, primjerice, pokazao da besramno veliki iznosi koji se troše za plaće igrača, trenera i provizije popratnih aktera (primjerice, menadžeri i interesne grupacije) nemaju pokriće u realnim prihodima. Više ili manje cjelokupni je nogometni sustav u svijetu u crvenoj zoni, zadužen i zato stalno traži kontinuirano nove izvore prihoda. Zato je napeo kalendar do točke kada pucaju sustavi natjecanja, nogometaši i klubovi sve teže opstaju.
Lažna slika koju, recimo, opet otkriva Italija, čiji je nogomet stvarao privid velikog povratka razinama investicija i dominacija 1990-ih godina, sada je s blokadom koronavirusa odala kako su klubovi Serie A zaduženi oko 2,5 milijardi eura. Unatoč tomu oni su pojačavali investiciju u igrače, misleći da je injekcija novca od TV prava dovoljna za novi “doping financijske prirode”.
Ništa više neće biti kao prije. Što se svi prije osvijeste te zbilje, lakše će planirati svoju perspektivu za vrijeme kada će se nogometni stroj opet pokrenuti. Razmišljati kako će se to činiti na isti način, i na isti postulatima kao i prije pandemije, odraz je neupućenosti ili odbijanja prihvaćanja nove realnosti. U obje varijante će posljedice po takve lige, klubove i pojedince biti teže i kompliciranije za riješiti. I korak bliže potpunom kolapsu.
PLAN A
Nije baš jasno je li predsjednik UEFA-e aludirao na datume početka natjecanja i završetak dok je govorio da postoji plan A, B i C. No, idemo li od te postavke, brzo ćemo zaključiti kako je onda plan A, koji računa sa sredinom svibnja kao početkom nastavka natjecanja, nerealan.
Već u subotu je ministar talijanskog sporta i mladeži Vincenzo Spadafora kazao:
“Sasvim je nerealno da bi natjecanja mogla započeti početkom svibnja. Upravo sam izdao naredbu da se vrijeme ‘stopa’ produlji do kraja travnja. U istom vremenu neće se moći niti trenirati po klubovima. Nogomet mora shvatiti da više ništa neće biti kao prije. Od Serie A očekujem da će se preispitati i krenuti u novu eru, jer su i do sada živjeli u mjehuru od sapunice. Milijunska primanja igrača, trošenja bez limita i pokrića, moraju postati prošlost.”
Talijanski pristup ukazuje da i u zemlji kojoj je još gore, Španjolskoj, neće biti nikakvih aktivnosti do najmanje kraja travnja. Tamošnjim klubovima su blokade treninga produljene još dva tjedna. Da bi se dopustili samo treninzi momčadi, nužno je barem tjedan dana bez novih zaraza u državi.
PLAN B
Drugi okvirni rok nastavka natjecanja je sredina lipnja. U optimalnim evolucijama posljedica pandemije, taj bi termin mogao doći u obzir. No, govoriti o pojmu optimalnog kad je u pitanju ovako nepredvidiv proces zaraze, ipak je jako teško. Uzmemo li, međutim, u obzir kad bi se klubovi mogli vratiti treninzima pri kraju svibnja (dakle, za oko dva mjeseca), tada se nameće logičan zaključak da će se nacionalna prvenstva prenijeti i u srpanj mjesec. Većinom su lige stale kada im je još na rasporedu bilo 10-12 kola. Uz obvezne europske dvoboje nužno je barem mjesec i pol dana da se ispune svi programi. To implicira da će se pomaknuti termini prijelaznog roka, valjanost ugovora (posudbe) koji su trajali do 30. lipnja produžiti će se do završetka ovosezonskog natjecanja, te kvalifikacije za europske lige. Ovaj “izlaz” iz krize ima jednu važnu, a ne baš naglašavanu manjkavost. To je izuzetno vruće vrijeme koje u većini Europe od sredine lipnja do kolovoza predstavlja ogroman i zdravstveno vrlo opasan napor igrača. Pogotovo ako se bude igralo, a to je izvjesno, svaka tri dana.
PLAN C
Naoko pesimistična, ali u relaciji s aktualnom zbiljom vrlo je realna opcija da se natjecanja nastave od kraja lipnja. To nam sugerira da bi se sezona 2020./21. zapravo prenijela u termine sezone 2021./22. Po grubim predviđanjima, to bi značilo da će se finiš ove sezone odigrati do rujna, a nakon toga će odmah startati nova sezona. S obzirom na to da je Euro 2020. odgođen za lipanj 2021. godine, imali smo tako još jednu sezonu koja mora trajati nešto kraće, ali bi bila još više napućena utakmicama. No, kako je ovo presedan za nogometnu stvarnost, lige i klubovi će se morati prilagoditi. To otvara pitanje mogućih drugačijih natjecateljskih formata, bržeg ritma, otkaza nekih kup-natjecanja, smanjivanje pauza, igranje i u zimskim (težim uvjetima) razdobljima kada neki odmaraju. Koji god plan postane operativan, a to će se znati samo onda kada se dozna ključan podatak - završetak mjera ograničavanja zbog pandemije - on će se pokazati argumentom kako je došao trenutak da se lige resetiraju. To znači manje klubova, više slobodnih termina, manje suvišnih natjecanja. Dakako, to znači i reset financijskih okvira. (rm)