Kad god čitate o uspjehu nekog nogometaša, ili sportaša, ta biografija ima nekoliko ili barem jedno poglavlje koje počinje rečenicom: A sve je moglo završiti drugačije, sitni je detalj presudio... Ne znamo hoće li Ivan Šunjić ikad dostići razine da mu netko napiše biografiju, ima on još nekih stvari koje u njegovoj igri mogu biti bolje, po nekim nogometnim segmentima nije još dostigao “mentora” Arijana Ademija, koji će se uskoro vratiti i opet mu postaviti prepreke.
Ali Šunjić je, definitivno, jedno od otkrića sezone, zapravo, otkriće samo za one koji u njega nisu vjerovali. A bilo je vrlo blizu tome da razočarano ode iz Maksimira, zapravo, već je bio otišao, bio je izgubljen dok se sve nije okrenulo. Sada s ove distance za taj neobični nogometni put “zaslužna” su, uz one koji su ga kroz karijeru i trenirali i kleli se u njegov talent, dvojica trenera - Ivajlo Petev i Ante Čačić.
Dječje bolesti
Ajmo po redu...
Šunjić je uvijek glasio za igrača koji će jednog dana naslijediti Arijana Ademija u Dinamu, međutim Modri su imali mnogo veznih igrača. Da ih sad ne nabrajamo, od Antolića, mladog Ćorića, dolazio je Moro, tu je bio i Pavičić, Machado, Goncalo... Šunjić je svoju budućnost tražio kroz drugu momčad i Lokomotivu. Da, kad je bilo pitanje kamo će s Hitrec-Kaciana, na glavni teren Maksimira ili na Kajzericu, preselili su ga preko Save. U Lokomotivi je igrao vrlo dobro, pa odlično, bio je standardan i u Dinamu su već u zimu 2016. razmatrali da bi ga vratili u Maksimir. Ti zamršeni odnosi Dinama i Lokomotive ponekad nisu nudili zaključak je li netko igrač Dinama ili Lokomotive, u Šunjićevu slučaju bio je igrač pod ugovorom s Lokosima, ali je Dinamo imao pravo “veta” ili prvokupa, ako ga poželi vratiti. I sad je na red došao Ivajlo Petev. Gledao je Šunjića i, premda su ga u Dinamu uvjeravali u suprotno, hladno je odmahnuo rukom:
- Ma, ne treba mi takav igrač, nije to čovjek za Dinamo!
Bilo je to na prijelazu iz jeseni 2016. u zimu 2017. Dinamo je, zbog Peteva, digao ruke od Šunjića. On je ostao u Lokomotivi, igrao standardno i dobro, još uz poneku “dječju bolest” i negdje u svibnju 2017., dok su u Dinamu bili zaokupljeni drugim stvarima, ne samo nogometnim, Zagrebom je prostrujila vijest:
- Šunjić odlazi u Brugge. Lokomotiva je prihvatila dva milijuna eura odštete, a Ivan je već u Belgiji na liječničkom pregledu!
I, doista. On je već bio u Bruggeu, utakmicu protiv Dinama tog je proljeća propustio baš zbog toga. U Belgiji je dogovarao zadnje detalje ugovora, gledao je stanove u koje bi mogao useliti. Lokomotiva, zapravo, još nije dala zadnju riječ, ali, kako se ono kaže, “to je bilo - to”. Petev ga nije vidio, Dinamo se nije javio za prvokup...
Novi ugovor
A onda je Ante Čačić sastavljao momčad za dvije utakmice u Americi, uglavnom su išli igrači iz HNL-a i Šunjić se našao na popisu. Odigrao je odličnu utakmicu protiv Meksika, Hrvatska je pobijedila, Šunjić odigrao briljantno i privukao pažnju. I u Maksimiru su se osvijestili, Zdravko Mamić spustio je rampu i kazao: “Mi imamo pravo otkupa, ne ide on u Brugge!”
Došao je Šunjić već u ljeto 2017. u Maksimir, dogovorio ostanak u Lokomotivi do zime kad je potpisao novi ugovor s Dinamom. Ali da ne bi proljeće proveo na klupi, poslali su ga do kraja sezone u Lokomotivu. Jest, bila je to nova neizvjesnost, ako ne nastavi napredovati, možda na ljeto neće Dinamu ni trebati. On je odigrao jako dobro i u ljeto 2018. zajedno s Bojanom Kneževićem vratio se u Maksimir, Bjelici na raport. Ali i tada je bilo upitno hoće li ostati, jer puno je bilo igrača na prozivci i pripremama, neke su informacije govorile da on (opet) nije u prvom planu... Ostalo je povijest, otvorilo mu se, priliku je iskoristio i na Poljudu dobio konačan naklon svih. Nedavno je potpisao novi ugovor, u Europi se već pokazao. Koji mu je idući korak?