Prošle su više od dvije godine kako je Romeo Jozak (47) napustio hrvatski nogomet. Dugogodišnji nogometni vizionar Dinamove nogometne škole i mladih selekcija HNS-a odlučio je komfornu zonu stratega iz fotelje zamijeniti trenerskom stolicom. Još je u Dinamu u ulozi sportskog direktora u jednom trenutku javno kazao da je “spreman sjesti na klupu i to odmah prve momčadi”. Međutim, šansu je dočekao u Poljskoj, na klupi njihovog velikana Legije. U Varšavi se zadržao oko osam mjeseci, vodeći ukupno 27 utakmica prije nego što je došlo do prekida suradnje. Za tri poraza u četiri kola čelnici kluba krivca su pronašli u treneru.
Novu je destinaciju Jozak brzo pronašao, ovaj put u Kuvajtu, i to u ulozi izbornika. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo upisao je uvjerljivu pobjedu protiv Nepala (7:0), ali kobnim se za njega pokazao poraz od Australije (0:3)...
- Da, ljudi iz njihova saveza tražili su da svakako izborimo odlazak na Svjetsko prvenstvo, što je njihovo legitimno pravo, ali nije to baš samo tako napraviti. Kuvajtska reprezentacija bila je pod suspenzijom tri godine, trebalo je vremena posložiti momčad i pronaći pravu igru za te igrače.
Poslovna avantura
Kako vam je bilo u Kuvajtu tih 14 mjeseci?
- Ćiro je jednom rekao da svi mi koji radimo vani svoj posao trebamo doživljavati kao svojevrsnu avanturu. Doduše, teško je posao koji te direktno hrani shvatiti kao avanturu, jer čim je posao odmah je i borba, borba odmah donosi i pritisak. Napravili smo neke pomake, pobijedili u prijateljskim utakmicama Saudijsku Arabiju i Emirate. Znam da su bile prijateljske, ali da smo ih izgubili, onda bi odmah bile manje prijateljske. Bio sam tamo 14 mjeseci, nije lako tako dugo i opstati u tom okruženju, u jednom nama potpuno nepoznatom i drugačijem mentalitetu. Kako god, bilo je to moje veliko životno i trenersko iskustvo.
Kako je treneru uopće raditi u Kuvajtu?
- Englezi za trenera kažu menadžer, to je riječ koja označava nekoga tko je puno više od trenera. Menadžer mora menadžirati igrače, mora na puno toga utjecati, što nema veze sa samim treninzima i igračima. U Kuvajtu sam bio puno više od trenera ili izbornika, puno toga sam postavljao na nekakve meni normalne standarde. Kažem, veliko iskustvo iz kojeg sam izašao zadovoljan. Svakako sam neke stvari mogao i bolje napraviti, ali generalno je sve bilo OK.
U Zagrebu ste sad više od mjesec i pol dana. Čime se bavite?
- Prebirem dojmove, učim te čekam nove ponude. Još uvijek sam vrlo mlad trener, jer imam 47 godina, ali i tek dvije godine samostalnog staža. Osjećam se dobro kada sam u svlačionici, ili na klupi, zadovoljan sam kada vidim kako sam funkcionirao u komunikaciji i radu s igračima, vidim da to ima smisla i želim ići dalje kao trener. Imao sam dvije ponude na stolu, ali nisu mi nudile trenerski iskorak pa sam ih odbio. Idem sljedeći tjedan u Španjolsku, bit ću s dvojicom trenera iz nješto manjih klubova Primere, mislim da ću kod njih više naučiti nego da sam s trenerima Barcelone ili Real Madrida, jer je njihov trenerski život težak, bliži mojoj realnosti. Oni se također bore za život, a takva borba je ono što te najviše izgradi kao osobu i trenera.
Dakle, trenerski život je vaš konačni izbor, a znamo da ste 15 godina u Dinamu i HNS-u provodili kao čovjek ureda?
- Vrijeme će pokazati je li to bila dobro odluka. U tih 15 godina prošao sam puno toga što će mi koristiti i kao treneru. Nemojte zaboraviti da sam počeo kao trener. Mom nogometnom mentoru Iliji Lončareviću bio sam pomoćni trener u Dinamu još 2000. godine. Imao sam tada 28 godina i vjerojatno bio najmlađi Dinamov pomoćni trener u povijesti. Bio sam i trener druge momčadi Dinama, pa Ilijin pomoćnik u Libiji, onda i Osijeku. Nakon toga me 2007. godine nazvao Zoran Mamić i ponudio mi mjesto šefa Dinamove škole. Nakon što sam se ostvario u tom dijelu, jer bio sam čelni čovjek struke Dinama i HNS-a, dvije najveće nogometne snage u domovini, probudila se želja da pokažem najviše sebi mogu li biti trener. Lako je kad si govornik ili analitičar u studiju, ali na prvoj liniji se gine, tamo su pravi meci i sve je drukčije. E, tamo je trener.
Laptop trener
Prošlo je dvije godine, jeste li zadovoljni sa sobom kao trenerom?
- Kad ti navijači skandiraju ime u pobjedi, onda je to krasno, pun si ponosa i snage, ali kad te prozivaju u porazima, kad vidiš palac dolje, onda znaš želiš li to doista raditi ili ne. A ja i dalje želim biti trener, tek sam sada u to uvjeren. Dvogodišnje iskustvo je iza mene, to je jako malo. Kad pričamo o talentiranim igračima kažemo da mu manjka iskustva, tako je i kad si trener. Znam da nemam dovoljno iskustva i da je ono što sam naučio svih ovih 20 godina u nogometu dobro, ali da ti kao treneru samo trenersko iskustvo može pomoći u kritičnim situacijama. Vrh nogometnog rada je biti trener na ozbiljnoj razini. Tu vidiš što je pritisak i odgovornost. Na klupi je zato drugačije i teže. Znate, Sarri je rekao da je postao trener tek kada je izgubio puno utakmica, da u njima učiš, da te takvi padovi čeliče i formiraju.
U Legiji vam je jako nedostajalo to iskustvo?
- Kad sam došao u Legiju, oni su bili u problemu kao klub i momčad. Neću ih uspoređivati s Dinamom i Hajdukom, ali i tamo su golemi pritisci i očekivanja. No, dobro sam se snašao, dugo smo bili prvi na tablici, a maknuli su me kad sam bio drugi. Bilo je još nekih stvari, ali neću o njima. Je, bilo je i grešaka, danas ih spoznajem, svjestan sam ih i baš to mi je dokaz da napredujem. Stoga sam uvjeren da ću na novom poslu biti još bolji.
Jeste li vi “laptop trener”? Naime, u Hrvatskoj se baš uz vaše ime veže pojam “laptop trenera”, vi ste ih na neki način gurnuli na veliku scenu?
- Laptop trener je kod nas netko tko nema igračko ime pa u trenerske vode ulazi nekim drugim putem. Znate, na svim treninzima velikih momčadi uz teren je 15 laptopova koji prate baš svaki korak igrača. Bez toga danas ne ide. Želiš li se voziti na biciklu i to dok kiša pada, ili u trošnom autu ići na dug put? Ma radije bismo svi Mercedes. To je život u koraku s vremenom. Samo, moderan pristup nogometu kod nas neki nisu bili u stanju pratiti pa su izmislili pojam “laptop trener”. Tako sam i ja dobio taj epitet. Iza moga rada nije stajalo nogometno ime, nego je sve što sam govorio bilo potkrijepljeno činjenicama i tehnologijom.
“Laptop treneri” su se ipak održali?
- Imamo ekipu mlađih trenera koji rade jako dobar posao, koji bez problema prihvaćaju ono što tržište traži. Trener ne mora znati svaki segment nogometa, ali mora znati prepoznati one koji poznaju određene materije. Borg je nekada bio najbolji tenisač svijeta bez trenera, a danas Đoković ima dva trenera, kondicijske trenere, stručnjaka za prehranu, masera i ne znam koga još. I svi se njegovi treninzi prate preko laptopova. Moraš to imati ako hoćeš biti najbolji na svijetu. Pa Cristiano Ronaldo ima tim od 10 ljudi koji ga stalno nadgledaju. Trener ne može znati sve, ali ako je educiran, zna tko mu sve treba i kako ga na najbolji način iskoristiti. Naravno, treneru nitko ne može uzeti njegovo nogometno znanje ni njegovu viziju, ali tehnološka pomagala bitno će mu pomoći da ih prezentira na najbolji mogući način.
Bjelica na ponos
Kako doživljavate rad Nenada Bjelice na klupi Dinama?
- Puno mu se toga posložilo, ali neupitno je da ima trenersku klasu. Bjelica ima iskustvo, puno je toga prošao, a bio je i odličan igrač na velikoj razini. Nemojte me krivo shvatiti, ali odlazak Zdravka Mamića mu je pomogao, otvorio dodatni prostor, jer tamo gdje nema Zdravka tamo je i manje tenzija. Naravno, bez Mamića svi ti preduvjeti za vrhunski rad ne bi postojali. Lopta pamti sve što si napravio, jednog dana ti vrati ono što zaslužuješ. Ako si ulagao u nogomet, u sebe, u svoj rad, negdje ćeš to naplatiti. U Poljskoj se Bjelici nije vratilo dok je vodio Lech Poznan. Međutim, lopta nije zaboravila i sve je to naplatio u Dinamu. Meni je kao Hrvatu i kao treneru na ponos i čast gledati sve što radi Bjelica, svima nam diže dionice u inozemstvu. A usput je doista čisti užitak gledati Dinamo.
Spomenuli ste Mamića, koliko vas je on stvorio kao nogometnog radnika?
- Zdravko je moj dio života s kojim se ponosim. On je ako ne najbolji, onda svakako jedan od najboljih djelatnika u povijesti hrvatskog nogometa. Dao mi je priliku, bio sam mu desna ruka, vjerovao je u mene, dao mi prostor i uvjete za stvaranje. U pravosudni dio Zdravkovog života ne želim ulaziti, o tome premalo znam, ali nadam se da će dobro završiti. Sa Zdravkom sam toliko godina radio na svakodnevnoj bazi, bilo je “tvrdih” tema, svađa, razmimoilaženja, ali kliknuli smo jako brzo, prepoznao je moje kapacitete, tražio način da me još podigne, a povijest će pokazati je li bilo dobro ili nije.
Sada se čini da je bilo sjajno, jer Dinamova škola ima daleko najbolje rezultate u cijeloj regiji? I tako je već godinama?
- Teško mi je govoriti o sebi, moram biti subjektivan. No, u prve tri godine rada u Dinamovoj školi otpustio sam 33 trenera, a doveo 35 novih. Bio je to ogroman zaokret u ljudima, a još veći u načinu rada. Zdravko mi je bio velika podrška, jer bez njega te ideje ne bih mogao provesti. On je bio fanatik rada i tražio je nove ideje. “Laptop” tehnologija je ušla u klub, objektivizirali smo rad trenera, treninzi su bili moderniji, pratili su trendove u svijetu. Za mene su baš ti kvalitetni treneri ipak bili ključ priče, jer bez pravih trenera neće ići, kakvu god tehnologiju imali. Neki od njih poput Oreščanina, Bašića, Gojuna, Jeličića već su se pokazali i izvan Dinama, a mnogi će tek doći na scenu. Ti dečki imaju moderna načela, to su ljudi koji su se htjeli educirati, učiti, napredovati. Imali smo i sjajan skauting, pa je i doselekcija bila izvanredna. Meni je osobno jedna od najvećih referenci u Europi bilo to što sam bio šef Dinamove škole. Kada dođeš van, onda vidiš koliko je Dinamo cijenjen, jer kod nas mnogi misle da to vani ljudi ne prepoznaju. A itekako dobro znaju što je Dinamo.
Gojun i Oreščanin su kao vaši učenici završili na Poljudu?
- Pratio sam ih, pratim sve “svoje” trenere. Mislim da su Gojun i Oreščanin držali da nisu dovoljno cijenjeni i prepoznati u Dinamu pa su otišli u Hajduk pokazati što znaju. Neću ulaziti u opravdanost njihovih razloga, ali siguran sam da je bilo tako. Kao dinamovac nikad ne bih mogao biti trener Hajduka. Znam koliko je Hajduk i velik i važan u našoj domovini, “svet” za mnoge navijače, naravno da ga jako cijenim i respektiram, ali prejake su emocije u meni.
Oprez glede budućnosti
A Dinamo, očekujete li tu neku priliku?
- Nadam se da ću jednog dana biti trener Dinama. I naporno ću raditi da bih to zaslužio.
Oreščanin i Gojun više nisu u Hajduku?
- Po svemu što sam čuo, napravili su jako dobar posao u Splitu, što sam i očekivao, jer su dečki koji znaju jako dobro svoj posao. Neke su poteze možda i krivo vukli, jer i njima manjka iskustva, ali oni su nogometne poštenjačine, gledaju nogomet ispravno i moderno. Mladi su i ambiciozni stručnjaci koji će sigurno imati još prilika u životu.
A nedostaje li vam HNS? Nakon pokojnog Vlatka Markovića bili ste prvi Hrvat član Tehničke komisije UEFA-e?
- Bila je velika privilegija raditi u Savezu, imao sam širok raspon ovlasti i obveza. Jednog dana kad ispunim svoju trenersku misiju, a imam tu još puno posla, možda se i vratim u Savez na neku još ozbiljniju funkciju.
Kako vidite budućnost hrvatskog nogometa? Znamo kakva nam je sadašnjost?
- Smjena generacija nakon Rusije je došla, a ova selekcija neće imati problema, jer imamo mlade igrače visoke klase. No, nakon Katara, a poglavito nakon Amerike mogli bismo imati problema. Predugo sam bio u Savezu, znam koji su to dečki koji dolaze. Imamo mi dobre talente, ali jedno je biti dobar, ali drugo je biti svjetska vrijednost. Znam da ljude budućnost malo zanima, ali ljudi u Savezu moraju o tome voditi brigu. Da, budućnost je bila moj posao u HNS-u. Imat ćemo mi dobru reprezentaciju uvijek, ali vrhunsku ćemo imati do Katara, a poslije ćemo vidjeti...