Odigrao je sjajnu utakmicu. Još jednu u nizu ove sezone, ali i jednu od najvažnijih da se etablira kao ‘mladi’ senator Juventusa. S njim to praktično uvijek tako ide. Dođe u klub, malo hvala kote i onda se nametne kao jedan od glavnih igrača. Zagreb, Dinamo, Wolfsburg, Bayern, Atletico i sada Juventus.
Mario Mandžukić, uz svu čast svim sredinama gdje je igrao, u dvije djeluje u punom elementu. Jedna je ona Bayernova, iz sezone 2012/13. Druga je Juventusova, iz ove aktualne sezone. Poveznica nije tek činjenica dohvata finala Lige prvaka, odnosno dominacije u svim natjecanjima u kojima se nastupa te sezone. Poveznica nije ni ono uobičajeno laičko vrednovanje ‘strašnog Mandže’ zato jer je dao važan gol. Poveznica nije ni pozicija u taktičkoj postavki trenera (od pozicije 9 na 11), a niti u izljevima navijačke podrške. Nama se najznačajnijima čine neke druge točke koje povezuje 27-godišnjeg (tada) centarfora Juppa Heynckesa, sa 31-godišnjim lijevim bočnim ‘miljenikom’ Maxa Allegrija.
Prije svega stvar je u doživljajima tog igrača. Kao i prije odlaska u Bayern, dok se još mučio s Magathom u Wolfsburgu, a u reprezentaciji mu nije išlo bajno, poglavito domaća javnost često se negativno bavila Mandžukićem. Kasnije, kad je na EP 2012. odlično igrao te zaslužio transfer u Bayern, odjednom se medijska i ina javnost zaljubila u ‘našeg Mandžu’. Bio je pogotovo ‘naš’ u sezoni snova, u Bayernu, gdje je napravio senzacionalne stvari.
Ključna poveznica
Ne samo da je istisnuo prvog strijelca kluba i reprezentacije Maria Gomeza, nego je Bavarcima donio nešto novo, što im je nedostajalo za europske iskorake, a to je beskompromisna borba za momčad. Bayern je uvijek imao centarfore ponajbolje strijelce, govorio je Heynckes, ali s Mandžukićem se dobilo strijelca i borca za momčad. Hrvatski je igrač briljirao onim vrijednostima kojima je danas ‘kupio’ Juventusove navijače i okruženje za sva vremena.
To je ključna poveznica dva Mandžukićeva najsvjetlija trenutka klupskih karijer. Tu poveznicu dodatno povezuje i odnos s medijima. Kao i onda, tako i sada MM funkcionira daleko od medija. Tada je bio ljut kao zvijer na novinara i redakciju torinskog Tuttosporta zbog izmišljenog intervjua. S domaćim medijima ionako nije bio nikad u nekoj ljubavi. Sve je to dakako palo u drugi plan kada je bio pobjednikom, kao što je izbilo u prvi plan kada je kasnije došao u nemilost Guardiole, pa kad je otišao u Atletico, u reprezentaciji, odnosno u prvoj Juventusovoj godini.
Borbena crta
- Nemojte mi zamjeriti, ali jednostavno ne želim pričati za medije. Osjećam se bolje kada sam koncentriran na nogomet. Možemo koliko hoćete razgovarati ovako, bez intervjua - jedna je od najčešćih rečenica koju je vaš reporter čuo u 10 godina prilično intenzivne komunikacije, i suradnje, s Mandžukićem.
Nakon što mu nije išlo baš senzacionalno lani u Juventusu, dijelom i zbog niske ozljeda, a pogotovo ne u reprezentaciji, naravno da je postao opet sporan. On je to opet nadvladao, kao što je nadvladao prijepore s trenerom. Upravo je Allegri, kao svojedobno Heynckes, znao pridobiti povjerenje Mandžukića. Spoznao je tu borbenu crtu igrača i shvatio je da mu je upravo takav tip potreban da napravi iskorak u pravcu realne šanse za osvajanje LP. Nagovorio je Mandžukića da se vrati korijenima, igri na boku, i od tada Juventus je ubacio u višu natjecateljsku brzinu. Do one točke u kojoj ga ovog trenutka mnogi smatraju glavnim favoritom za naslov europskog prvaka!
- Ne zanimaju me priče, najave, znam samo da ću u finalu dati i zadnji udisaj samo da pridonesem pobjedi. Samo je rezultat bitan, a ne tko će dati gol. Briga me za gol, daj samo da dignemo taj trofej!
Tako nam je zborio uoči finala protiv Borussije D. na Wembleyju 2013. I digao je trofej, ‘usput’ dao i prvi Bayernov, ali i prvi hrvatski gol u finalu LP. Odmah nakon utakmice nam je samo viknuo u „žicu“…
- Uspjeli smo i toliko sam sretan da ne znam što bih vam uopće kazao. K tome, toliko sam umoran da vam nemam snage više ništa reći. Čut ćemo se...
Uvjereni smo da sada s njim razgovaramo za novine, izrekao bi iste stvari prije finala u Cardiffu, a ukoliko bi Juve pobijedio, gotovo sigurno bi ponovio slične teze. Jer, u finalu će ‘ginuti’ za momčad. Zato ga, kao i prije 4 godine u Bayernu, danas obožavaju u Juventusu tzv. senatori. Uostalom, dvije su bitne stvari. Prva da je Juventus želio Mandžukića upravo prije transfera u Bayern, a druga da su Torinezi otišli po njega u Madrid jer su to poticali Buffon, Barzagli, Bonucci, Chiellini, glavne face ovog Juventusa.
Nije mu bilo pravo, ali...
Allegri je bio vrlo mudar, i sposoban, uvjeriti ga da napravi iskorak povratkom na bok, jer će onda biti mjesta za njega i Higuaina, u igri i podijeli slave. Činilo se utopijski, ispalo je senzacionalno.
Bitno je naglasiti još nešto. Kad je u Bayern stigao Guardiola, Katalonac je imao ideju za Mandžukića.
- Mario, imaš sjajne fizičke predispozicije i mogao bi se idealno uklopiti kao krilni igrač. Nadam se da si spreman da to odradimo.
Tada Mandžukić nije bio spreman. Proslavio se kao devetka kod Heynckesa i bilo mu je bilo prerano vratiti se statusu i igri bočnog igrača. Ove sezone, suočen s drukčijim perspektivama, nije mu bilo pravo, ali je prihvatio. I učinio je veliku stvar za sebe i za Juventus. I za Allegrija, koji se za njega borio i onda kada su ga dio ljudi u klubu, navijači i mediji (i) u Torinu smatrali viškom. Izborio se trener za ono što nije uspjelo Guardioli i dobio novo moćno oružje...