Bernard Vukas, odmilja Bajdo, najbolji igrač svih vremena Hajduka, jedinstven na prostorima Jugoslavije, dribler bez premca, slobodno se može tvrditi: Messi onog vremena. Je li pretjerano uspoređivati ondašnjeg Vukasa i današnjeg Messija? Vjerojatno jest, ali kad se mi iz Splita, bliski Bijelima, prisjećamo Bajde, onda je logično da padamo u trans, pogotovo oni koji su ga gledali na Starom placu kod plinare. Nažalost, u to doba još nije bilo televizijskih prijenosa, mršavi su snimci u arhivama, a nove generacije navijača Hajduka, koje nisu imale to zadovoljstvo da vide Vukasa na djelu, samoinicijativno su naručile izradu spomenika (autor akademski kipar Vojin Hraste) postavljenog pored stadionom na Poljudu, premda je logična želja bila da dobije mjesto pred Starim placom.
Vukas je ostavio neizbrisiv trag u povijesti splitskog kluba, od prvog trenutka kad se pojavio u bijelom dresu do posljednjeg daha života ostao je sinonim ne samo velikana nogometa nego i žestokog, strastvenog igrača i navijača Hajduka. On je za života rekao:
- I da se ponovo rodim, opet bih bio igrač Hajduka.
Vukas je do ljeta 1947. igrao za juniore Concordije i Amatera, zatim ga je kao prvotimca Zagreba na jednoj utakmici uočio Vojko Andrijašević, centarfor Hajduka na studiju u Zagrebu, lako ga je nagovorio do pođe u Split i postane igrač Hajduka. Znano je da su Vukasu po dolasku darovali tri metra pravog engleskog štofa, ali je malo poznato da je njegov otac Vinko, kasnije kad je Bajdo postao glavni igrač Hajduka, dobio pravo na obrt za deratizaciju, dezinsekciju i dezinfekciju, što je u ono doba bio unosan biznis (njegova je firma deratizirala prekooceanske trgovačke brodove).
Vukas je debitirao za Hajduk kao lijevo krilo na utakmici protiv beogradskog Metalca (17. kolovoza 1947.), a već sljedećeg ljeta zaigrao je za reprezentaciju protiv Albanije u Beogradu (27. lipnja 1948., 0:0), da bi odmah zatim na Olimpijskim igrama u Londonu osvojio srebrnu medalju (i drugu u Helsinkiju 1952.). Koliko je Vukas bio talentiran, dovoljno govori podatak da je doslovno odmah, praktički na pragu karijere, zaslužio mjesto u olimpijskoj momčadi za koju su igrali već afirmirani Lovrić, Brozović, Wölfl, Cimermančić, Bobek… I ne samo to nego je Vukas bio pravi autoritet, svjedočio je tome Dragoslav Šekularac, također svjetski kalibar s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća:
- Bio sam mlad igrač, tek došao u obzir za reprezentaciju, na pripremama sam bio u svlačionici i doživio da kad je Vukas govorio, svi su šutjeli. I Mitić, i Zebec, i Boškov, i svi drugi…
Hajduk je početkom pedesetih godina 20. stoljeća osvojio tri naslova prvaka Jugoslavije, Bijeli su u svojem sastavu imali prekaljenog kapetana Franu Matošića i dva internacionalca, Vladimira Bearu i Vukasa, dok su svi drugi manje-više bili “manualni radnici”. Kasnije će kolega novinar Nikica Vukašin, nažalost pokojni, zapisati:
“Vukasova karijera bila je stvorena za uzbudljivu knjigu i film, ali se za njega može sve kazati u jednoj jedinoj riječi: genij!”
Tri su komponente Vukasove interpretacije nogometa: nadigravanje, stvaranje i ulijevanje samopouzdanja svojim suigračima. Bio je žestok, fantastične tehnike, razumijevanja nogometa, neiscrpne energije, tako da bi mogao igrati i u današnjem uvjetima, ma kako to nevjerojatno zvučalo. Znao je biti netrpeljiv, naročito prema igračima koji na terenu nisu davali sve do sebe. On je u igri bio i solist, ali to nije trpio kod drugih, tako je o Anti Žanetiću, sjajnom halfu i reprezentativcu, osvajaču zlatne olimpijske medalje i srebrne na prvom prvenstvu Europe, Vukas jednom prilikom rekao:
- Bolje bi nam bilo da smo kupili kravu nego Lulija (Žanetićev nadimak), jer bar bismo imali mlijeka.
A igrali su zajedno u momčadi u prvenstvu 1955/56., Hajduk je jedva izborio opstanak. Mnogo kasnije Nenad Šalov je u kvalifikacijskoj utakmici za Mundijal 1982. protiv Italije u Torinu (0:2) ponio dres s brojem deset pa se Vukas raspalio:
- Ma koja je to uvreda za mene kad je Šalov dobio desetku!
Vukasu se sve opraštalo, mogao je što je god htio u Splitu zato što je doslovno ginuo na terenu. Zanimljivo je da je naročito bio nadahnut u derbijima protiv Dinama. Pamti se pobjeda na Maksimiru od 6:0, ali recimo i ona od 3:2 (29. svibnja 1960.) u Splitu, četiri kola prije kraja, koja je Modre koštala prvenstva. To je bio susret u kojem je Žanetić igrao vrlo pasivno, praktički je želio pobjedu Dinama, pa ga je prije kraja prvog poluvremena s terena povukao trener Milovan Ćirić (u srcu zvezdaš). Zagrebački igrači dobacivali su svojim rivalima na terenu, pa i tijekom odmora, posebno Zagrepčancima Vukasu i Zlatku Papecu: “Ma za koga se vi borite?!”, što je kod Bajde izazvalo bijes i još veću angažiranost u nastavku. Hajduk je dobio utakmicu, Crvena zvezda prvenstvo.
Na kraju se dogodilo i to da je Dinamo na definitivnom oproštaju Vukasa od bijelog dresa, u derbiju u prosincu 1962. u Splitu, deklasirao Hajduk s 1:4, pa je Bajdo poslije utakmice plakao kao malo dijete. To je snuždilo Mirka Brauna Čarlija, zagrlio je Bajdu, pokušao ga tješiti, od tada su postali nerazdvojni prijatelji.
Vukas je znamenit i po činjenici da je bio prvi nogometaš u Jugoslaviji koji je dobio dozvolu za odlazak u inozemstvu, potpisao je trogodišnji ugovor za Bolognu, što je bila posljedica njegovih briljantnih partija protiv Azzurra (Torino 4:0, Zagreb 6:1). Transfer je bio za ono doba faraonski: 66 milijuna lira, Vukasu je pripalo 60 milijuna. I on je onda financirao postavljanje televizijskog releja na Kozjaku, brdu pored Splita, da bi navijači Hajduka mogli gledati Domenicu sportivu i njegove igre za Bolognu. Na Stari se plac vratio poslije dvije godine jer je obolio od žutice, pa je još četiri godine igrao za Bijele. I polučio jedan od svojih nevjerojatnih golova protiv Sarajeva (7:1): uzeo je balun na centru kao vezni igrač, pa je u trku – nije floskula - prevario četiri-pet protivničkih igrača, na kraju i vratara Ranka Planinića, ušetao se u branku.
I za kraj činjenice o Vukasu: rođen je 1. svibnja 1927., umro od srčanog udara 4. travnja 1983. (već u 56. godini života); za Hajduk odigrao 267 prvenstvenih utakmica i zabio 94 gola; 59 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije uz 22 pogotka; dvije nezaboravne utakmice u dresu FIFA-e protiv Engleske (4:4) i UEFA-e protiv Velike Britanije (4:1, tri gola Vukasa); izabran je za najboljeg sportaša Jugoslavije i Dalmacije 1955.; osvajač prve Žute majice Sportskih novosti 1953.; najbolji nogometaš Jugoslavije (izbor Narodnog sporta) 1955. i 1956.; u anketi Večernjeg lista proglašen najboljim sportašem Hrvatske 20. stoljeća; kao jedini iz Hrvatske odlikovan Stoljetnim redom časti u povodu stogodišnjice FIFA 2004. A kada je riječ o njegovu privatnom životu, Vukas i Andrijašević, koji ga je doveo u Split, vjenčali su se dvjema sestrama, sa suprugom Stjepankom dobio je sina Zdeslava, danas poznatog hrvatskog oftalmologa, inače pasioniranog kolekcionara nogometnih artefakata.
