Naravno da je vijest da bi Bojan Knežević mogao zaigrati za Srbiju izazvao veliki interes u hrvatskoj i srbijanskoj nogometnoj javnosti. Nije svakidašnja pojava općenito da netko mijenja nogometno državljanstvo, a pogotovo to nije slučaj kad su Hrvatska i Srbija u pitanju. Doduše, prije nekoliko godina pokrenula se priča da će Srbija pokušati pridobiti hrvatskog vratara Marka Šimića, koji je u tamošnjoj ligi ostavio dubok trag, da zaigra za njezinu reprezentaciju, međutim na kraju se nije ostvarilo.
Bio bi Kneževićev slučaj uistinu raritetan, ako se ova ideja pretvori u djelo.
Prije je bilo lakše
Opet, nije Knežević ni prvi ni zadnji hrvatski igrač koji je odlučio promijeniti državljanstvo. Prvi koji je to učinio bio je sad, nažalost, pokojni Josip Weber. Imao je on i nastup za Hrvatsku, ali je otišao igrati u Belgiju, gdje je svojim golgeterskim sposobnostima oduševio navijača, javnost i stručnjake i sjajni Brođanin ubrzo je dobio belgijsku putovnicu.
Tada je ta promjena državljanstva, doduše, bila lakša nego danas, nije bilo potrebno tako dugo igrati i živjeti u nekoj državi da bi se stekla ‘nogometna putovnica’, danas su UEFA i FIFA ipak pooštrile kriterije. Međutim, ako netko ima od ranije uvjete za državljanstvo, po nekom ‘civilnom’ argumentu, onda je te dozvole ipak lakše ishoditi. Recimo, na taj je način u vrlo kratkom roku Arijan Ademi dobio priliku igrati za Makedoniju, iako tamo nikad nije živio niti igrao, a već je ranije bio član hrvatskih selekcija.
Igrao je i za mlade reprezentaciju, imao je i tri nastupa u prijateljskim susretima za A selekciju, ali je ipak vrlo brzo dobio dopuštenje da zaigra za drugu državu. Bilo je to u vrijeme kad je izbornik Hrvatske bio Niko Kovač. Ademija nije bilo na popisu putnika za SP u Brazilu, pa je procijenio da će i u budućnosti teško zaigrati za Hrvatsku. Nikad nećemo saznati je li pogriješio i bi li postao standardni hrvatski reprezentativac da nije tako odlučio.
Tomašić u Bugarskoj
Recimo, Branko Strupar, koji je krenuo Weberovim putem, otišao u Belgiju i tamo postao nogometna legenda. Ali, on nije otišao kao reprezentativac, već u vrijeme dok je bio igrač Španskog i kad mu nitko nije predviđao sjajnu karijeru. U Belgiji je bio legenda, napisali su mu i knjigu, igrao je na velikim natjecanjima, a i dan-danas je tamo veliko igračko ime, gdje god se pojavi navijači ga pozdravljaju, čak i oni kojima u igračkim danima i nije bio pretjerano drag, jer je zabijao klubu za koji navijaju. Slično je, ali u Austriji, prošao Ivica Vastić. Došao je na mala vrata iz Splita, a onda postao ‘pravi’ Austrijanac.
Reprezentativac, idol navijača, sjajan strijelac, jedan od najboljih igrač koje su Austrijanci imali krajem prošlog i početkom ovog stoljeća. Austrijski je reprezentativac bio i Tomica Kocijan... Imala je Hrvatska svog čovjeka i u Bugarskoj, Igor Tomašić tamo je igrao četiri godine, skupio je 18 utakmica za reprezentaciju. Za BiH je svojevremeno zaigrao i Sinjanin Mirko Hrgović, koji je u to vrijeme igrao u Širokom Brijegu.
Fran Karačić, pak, zadnji je slučaj igrača koji je odabrao neku drugu reprezentaciju. Pomalo opijen mogućnošću da zaigra na SP-u u Rusiji, Lokomotivin desni bek odabrao je Australiju, iako s njom i nije dosad imao previše dodira. Ipak, nije otišao u Rusiju, kasnije se nije odazvao na reprezentativne akcije, ali je time izgubio pravo igranja za Hrvatsku. Isto je bio U-21 reprezentativac, s obzirom na to da je desni bok deficitarna pozicija mogao je možda već biti i u krugu Dalićevih kandidata. Ali, donio je odluku nakon koje natrag više nema. Tako ne bi bilo ni sada, u Kneževićevu slučaju.
