Ne trebaju mi trofeji da bih znao da sam najbolji - rekao je jednom prilikom Zlatan Ibrahimović. I nije jedini. Hrpa je igrača koji u karijeri nisu podizali “kante”, a svejedno su bili veliki. No, kada jedan igrač ukupno ima više trofeja od, recimo, Chelseaja, madridskog Atletica ili Intera - onda mora biti golem.
A Dani Alves je to sigurno. Nekidan smo uz laude u penziju ispratili Darija Srnu, koji je kabinet napunio s čak 29 klupskih trofeja, čime spada među velikane, no momak koji je od njega mlađi tek jednu godinu i pet dana, dakle koji sada broji 36 godina, još se ne predaje. I u nedjelju je kao kapetan s Brazilom osvojio Copa Americu, u pobjedi nad Peruom 3-1, za svoj jubilarni, 40. veliki trofej. Nitko na svijetu nikada nije skupio toliko...
- Ponosan sam, presretan, ali još ne kanim stati. Sve što sam radio, radio sam s jasnom namjerom: biti kompetitivan, raditi, sanjati i ostvarivati svoje snove. Ovo je jedan od najljepših - poručio je nakon finala.
I sada će s odmora krenuti u licitaciju. Ovog mu je ljeta, naime, istekao ugovor s PSG-om, pa je kao nominalno slobodni igrač s trakom oko ruke vukao “carioce” do naslova, za što je, ujedno, nagrađen i individualnom nagradom za najboljeg igrača turnira.
E sad, gdje, dobro je pitanje. Dok ga mnogi guraju nazad u Španjolsku, u njegovu Barcelonu, Atletico ili Valenciju, neki brazilski novinari guraju kao značajnu fusnotu sljedeći stav: “Osvojio je Španjolsku, Italiju i Francusku. Ostale su mu Njemačka i Engleska. A davno je kazao da mu je san zaigrati u Premiershipu...”.
Radi se, konačno, o igraču koji je u drugi plan potisnuo još jednog junaka - Allisona Beckera, vratara koji je sezonu okončao na “jašinovski” način, kao službeno najbolji vratar Premiershipa, Lige prvaka i Copa Américe.
Ako je Dani Alves pobjednik života, onda je Allison pobjednik sezone u kojoj je istaknuo svoju kandidaturu i za Ballon d’Or, kultnu Zlatnu loptu koju je od vratara dosad jedino osvojio veliki Lav Jašin. No, dotad treba slaviti momka koji se nekada budio na krevetu od cementa u 4 ujutro kako bi pomogao ocu farmeru na polju, sve da poslijepodne može igrati nogomet. S četiri godine kuća je bila prošarana njegovim imenom jer “učim se potpisivati jer ću jednoga dana biti velik nogometaš”, tvrdio je.
I uspio je. Od farme dinja i luka do farme trofeja. “Dani Alves style...”