Foto: Aleksandar Dimitrijevic / CROPIX
CROPIX

Komemoracija i pogreb jednog od najvećih hrvatskih nogometaša Stjepana Bobeka koji je preminuo u Beogradu

NAJVEĆI GENIJ

'ON JE BIO NAJVEĆA DESETKA U POVIJESTI HRVATSKOG NOGOMETA, IZA NJEGA JE BOBAN...!' Nije odigrao ni dana za Dinamo, morao je u Beograd: 'Plakao sam...'

AUTOR:
    • Robert Šola

  • OBJAVLJENO:
  • 22.08.2019. u 19:34

  • 22. KOLOVOZA 2010. Na današnji nas je dan prije devet godina napustio Stjepan Bobek, jedan od najvećih hrvatskih nogometaša svih vremena

    Na današnji nas je dan prije točno devet godina u 87. godini napustio Stjepan Bobek, jedan od najvećih hrvatskih nogometaša svih vremena, rođeni Zagrepčanin, dečko s Martinovke, koji je karijeru proveo igrajući za beogradski Partizan. Tako je naime odlučila tadašnja vlast u Jugoslaviji jer je ideja bila da se nakon II. svjetskog rata u Beogradu oformi veliki klub koji bi se zvao Partizan. A Bobek im je bio prva meta.

    - Imao sam veliku čast igrati zajedno s Bobekom u Partizanu - prisjeća se Miro Rede, doajen sportskog novinarstva, a svojevremeno igrač Partizana i Dinama.

     

    Najgenijalniji ikada

    - Kako sam u juniorima bio talentirana desetka, tako su mi znali govoriti da sam novi Bobek, što je meni bilo najveće moguće priznanje, jer Bobek je bio moj igrački idol. Za mene nema dileme da je on bio najgenijalniji igrač koji se ikada pojavio na prostorima Jugoslavije. Bio je najbolji strijelac i Partizana i tadašnje lige, ali i reprezentacije Jugoslavije. Istovremeno je bio i najbolji asistent, paker, razigravač, a bio je i nenadmašan dribler, rolanje s loptom izbrusio je do savršenstva, a bio je velemajstor u igri petom. Za Partizan je zabio 403 gola u 468 službenih utakmica, a zauvijek je ostao rekorder u dresu Jugoslavije s 38 golova u 60 utakmica. Bobek je daleko najbolji igrač Partizana svih vremena.

    Matija Kokovic / CROPIX
    CROPIX

      

    O Bobekovu prisilnom odlasku iz Zagreba u Beograd ispričane su mnoge priče, a mi ćemo se držati one koju je sam ispričao.

    - Kako sam rođen 23. prosinca 1923. godine, tako sam 1941., kada je počeo rat, već bio spreman za vojsku. Moju su generaciju u Zagrebu regrutirali ili u domobrane ili u ustaše, a mene je od vojske spasio nogomet. Igrao sam za Zagreb u to vrijeme, a u klubu su sjedili ljudi koji su imali važne pozicije u društvu i oni su me spašavali odlaska u rat te omogućili da dođem u klub Ličanin. Ondje sam bio sve do 1944., kada su mi rekli da mogu ostati samo ako obučem ustašku uniformu. Tada me veliki Marton Bukovi odveo u Građanski. Nakon završetka rata Građanski je rasformiran, a ja premješten u vojnu momčad KNOJ-a. Putovali smo po zemlji i igrali utakmice i tako sam prvi put došao u Beograd. Nakon tog turnira prišao mi je major Mađarić, inače Varaždinac, i rekao mi da je namjera Generalštaba osnovati jedan armijski klub koji bi igrao u Beogradu i zvao se Partizan. I tako sam kao vojnik završio u Partizanu.

    Inače, situacija je za njegovu obitelj tada bila dramatična: brat Otto završio je u logoru, a Štef - kako su ga odmilja zvali - znao je da mu zahvaljujući nogometu može srediti izlazak iz zatočeništva.

    dav
    SN arhiva

      

    Novca nije bilo

    - Nije mi bilo lako. Plakao sam, jer ja sam rođeni Zagrepčanin i prije toga nikada nisam bio u svijetu, nisam znao kakav je život izvan kuće. Zaista mi je žao što nikada nisam igrao za Dinamo, ali ne mogu reći nijednu lošu riječ o Partizanu. Konačno, to je moj klub; tu sam se afirmirao i postigao sve. Dužan sam ostao Zagrebu, ali, isto tako, nemojte se ljutiti kad kažem da su me u Beogradu, u Srbiji, izvanredno primili. Voljeli su me. Onda sam zasnovao obitelj, brinuo se za egzistenciju, a Partizan je bio velik klub. U Beogradu sam upoznao buduću suprugu Olgu Janković, kćer bivšeg generala Radivoja Jankovića, koji je potpisao kapitulaciju Jugoslavije. Imamo dvije kćeri, obje su u Americi.

    U reprezentaciji je uvijek bio nezamjenjiv, sudjelovao je na dva svjetska prvenstva (1950. i 1954.), dvaput je igrao na Olimpijskim igrama.

    - Nitko od nas nije dobivao nikakve novce igrajući za reprezentaciju, mi smo igrali za Tita i Jugoslaviju. Sjećam se da nam je nakon pobjede nad Francuzima u Firenci 1950. godine bilo dozvoljeno da odemo u nekakvo diplomatsko skladište i kupimo posteljinu, štof, stvari za kuću... Usprkos tome, nitko iz moje generacije nije emigrirao. A svi smo imali jako ozbiljnih ponuda, i Čajkovski, i Vukas, i Mitić, i ja... Vrbovali su nas sa svih strana. Meni je to bilo nezamislivo. Zamisli da emigriram pa se ne mogu vratiti u svoju zemlju. Da više nikad ne vidim roditelje, braću, prijatelje... Da sve to napustim radi novca. To nikada.

    U jednom je trenutku čak i požalio zbog toga što nije emigrirao.

    - Bio mi je to valjda najgori trenutak u životu. Zebec, Boba Mihajlović, Herceg, ja i još neki kupili smo prije odlaska na jednu inozemnu utakmicu od nekog čovjeka u hotelu po 100-200 njemačkih maraka, da ih imamo vani pa kupimo neke poklone za supruge i djevojke. A onda je taj čovjek bio uhićen te je rekao da je devize prodavao Zebecu, Čajkovskom, Bobeku... I zamislite, nama organizirali javno suđenje, puna sudnica... Ma, jedna neviđena sramota. Htio sam tada ostaviti i nogomet i Jugoslaviju. Koji su to bili bijednici, jadnici koji su dopustili da nas se tako javno blati. “Politika” je tada opširno pisala o tome, jer je glavni urednik bio član Zvezde pa je želio nas iz Partizana dodatno kompromitirati. Čak mi je i sudac dosudio sedam mjeseci zatvora. Zbog 200 maraka! Ja već mislio u sebi, sedam mjeseci u zatvoru zbog 200 maraka, a milijune sam maraka odbio da bih ostao u ovoj zemlji. Opet, kada bih mogao, ponovno bih život proživio na isti način.

    Foto: Matija Kokovic / CROPIX
    CROPIX

      

    Sretan zbog Tuđmana

    Kad su hrvatski novinari došli do njega prije petnaestak godina - a dolazio je u Zagreb na utakmice Dinama i Newcastlea te hrvatske reprezentacije protiv Bosne i Hercegovine 1997. godine, na poziv predsjednika Tuđmana.

    O Tuđmanu kao predsjedniku Partizana znao je reći:

    - Bio sam sretan kad je rekao da smo Ico Hitrec i ja najbolji nogometaši koje je gledao. I u Beogradu je Tuđman govorio da navija za Dinamo. Nije ga bilo puno na utakmicama, on je bio predsjednik Sportskog društva Partizan, ne samo nogometnog kluba. Bio sam kod Tuđmana dvaput kad je bio predsjednik Hrvatske, zajedno smo gledali i utakmicu Croatije i Newcastlea. Moram priznati da mi je drago tada bilo ići u Zagreb. Bio sam s Tuđmanom i na utakmici Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine 1997. godine. Bio sam i poslije u Zagrebu, a nakon toga su me bolesti napale.

    Miro Rede otkrio nam je da je njegova velika želja bila da bude sahranjen u Zagrebu.

    - Nisu mu je ispunili. Također je prije dosta godina pokrenuta inicijativa da se stadion JNA preimenuje u stadion Stjepan Bobek, ali ni to nikada nije prošlo, iako to i danas mnogi u Beogradu guraju. Ako se Zvezdin stadion može zvati Rajko Mitić, zašto se Partizanov ne bi zvao Stjepan Bobek?

    Rede je na terenu Bobeka posljednji put gledao 1973. godine.

    - U Splitu se igrao Trofej Marjan, a sudionici su bili Hajduk, Dinamo, Zvezda i Partizan. U uvertiri turnira igrali su veterani Hajduka protiv jugoslavenskih trenera. Bobek je imao 50 godina, ali od svih tih 100-tinjak igrača koje sam vidio na Trofeju Marjan, Bobek je svejedno najviše pokazao. Znate, kada je Puškaš jednom prigodom primao trofej za igrača godine, tada je rekao da ima jedan bolji i da mu je ime Stjepan Bobek...

     

    Miro Rede: Bobek je najveća hrvatska desetka

    Miro Rede je nakon igračke karijere kao novinar pozorno studirao desetke.

    - Stjepan Bobek najveća je hrvatska desetka. Iza njega je Boban, pa Lamza, Jerković i Mlinarić. Vukas nije bio desetka, najčešće je bio centarfor, baš kao ni Luka Modrić, koji je daleko najviše utakmica u karijeri odigrao kao zadnji vezni.

     

    Rekordne brojke Stjepana Bobeka

    2 puta najbolji strijelac Jugoslavije: 1945. godine s 8 pogodaka i u sezoni 1953./54. s 21 pogotkom

    9 pogodaka u jednom prvoligaškom susretu (utakmica 14. oktobar - Partizan, 1:10) u Nišu 1946. godine

    7 pogodaka zaredom od 38. minute do 88. minute (utakmica 14. oktobar - Partizan, 1:10)

    8 pogodaka u jednoj kup-utakmici 1951. godine; 16 pogodaka u završnici Kupa 1951. godine, a 41 pogodak ukupno u Kupu

    38 pogodaka za Jugoslaviju

    ⊲ prvi igrač koji je odigrao 60 utakmica za Jugoslaviju

    ⊲ kao trener osvojio pet prvenstava u nizu: tri s Partizanom (1961., 1962., 1963.) i dva s Panathinaikosom (1964., 1965.)

     

    Tagovi
    Iz drugih medija