Leo Lemešić, jedinstveni velikan u sto i devet godina povijesti Hajduka: najprije izvanredni nogometaš, zatim perfektni međunarodni sudac, onda član selektorske komisije Jugoslavije, ipak osrednji trener i na kraju nenadmašni funkcionar Splitskog nogometnog podsaveza, član brojnih tijela i uprava. No, ovdje je ipak riječ o Leu nogometašu, prvotimcu Hajduka, članu one momčadi koja je prvi put u povijesti Bijelih osvojila prvenstvo Jugoslavije, 1927. godine, dakle one kraljeve Jugoslavije. E da, ta momčad Hajduka je odmah i drugi put bila prvak Jugoslavije 1929., dakle dvije godina kasnije… Hajduk je od tada jedan od najvažnijih i najomiljenijih klubova s ovih prostora.
Lemešić je već kao junior zaigrao za prvu momčad Hajduka, bio je ljubimac trenera Luke Kaliterne. Toliko veliki da se pamti anegdota s jedne utakmice u Beogradu kada je na Lemešiću bio faul za kazneni udarac, pa su Lea iznijeli s terena, a trener Kaliterna je naredio:
- Leo, ti pucaj elfer.
Dobio je odgovor: Luka, ne mogu, ozlijeđen sam, falit ću ga.
A stari trener je tada poentirao:
- Leo, više volim da ga ti faliješ nego da ga drugi zabije.
Dres s brojem deset
Dakle, Lemešić je bio bogomdani talent, savršeni tehničar, golgeter, šuter s obje noge, na malom prostoru dribler, za ono vrijeme neponovljivi organizator igre, velemajstor asistencija. On je znao reagirati u trenutku, onako intuitivno nalazio je sjajna rješenja u igri, ali, ono što je Lemešiću nedostajalo, bila je brzina…
Od prve utakmice, jedva par dana do osamnaestog rođendana, barba Luka Kaliterna mu je dao dres s brojem deset, još u ono vrijeme, pa do ovih dana, namijenjen najboljim igračima. U arhivi Hajduka zabilježeno je da je Lemešić od 1926. do 1940. kada se oprostio od aktivnog igranja, ubilježio 491 nastup, postigao je čak 455 golova, uz napomenu da je tu bilo 264 prijateljskih susreta (285 golova). Dakle, njegova karijera trajala je punih 14 godina. Dulje je nosio dres Hajduka jedino Frane Matošić i to od 1935. do 1956., uz napomenu da je jednu godinu igrao za beogradski BSK (u vrijeme služenja vojske), te da je tijekom Drugog svjetskog rata pauzirao osim što je jednu godinu nosio dres Bologne…
Prvenstva ondašnje države startala su 1923., prvak premijernog prvenstva bio je zagrebački Građanski, onda je dvije titule osvojila beogradska Jugoslavija, pa je na tron stigao Hajduk. Već tada su Bijeli predstavljali novu nogometnu snagu, tako da je kompletna momčad Hajduka predstavljala reprezentaciju Jugoslavije, s izuzetkom vratara HAŠK-a Friedricha, protiv Čehoslovačke (0:2, Zagreb, 28. rujna 1924.) Ta početna četiri prvenstva igrala su se na eliminacije, po kup-sustavu. Hajduk je jednom (1924.) dosegnuo finale (poraženi su od Jugoslavije s 1:2), ali kad je 1927. krenula prava liga od šest klubova Bijeli su postali prvaci Jugoslavije. Među veteranima, kao što su Janko Rodin, Otmar Gazzari, Ljubo Benčić, braća Šime i Veljko Poduje i drugi, Lemešić je bio prava zvijezda.
U prigodnoj monografiji u povodu 70. godišnjice Hajduka zabilježio sam, kao jedan od autora, Lemešićeva sjećanja na ta dva trijumfa:
- Hajduk je ipak bio svojevrsna senzacija s obzirom na to da su u Zagrebu i Beogradu bila po dva jaka kluba. U prvom slučaju 1927. mi smo krenuli porazom u Subotici, pa smo naredali četiri pobjede, posebna je bila ona protiv HAŠK-a u Zagrebu s rezultatom 4:0. Ali meni je bilo draže ono drugo osvajanje naslova prvaka, jer se igralo po tour-retour sustavu. Bili smo premoćni, po dva puta smo pobijedili HAŠK-a i Građanski...
Treći između dva rata
Te 1929. Split je imao tridesetak tisuća stanovnika, a četiri kluba su osvojili prvenstva Jugoslavije: Hajduk u nogometu, Gusar u veslanju, Jadran u plivanju i Labud u jedrenju.
- Svi su poludili od sriće – sjećao se šjor Leo. Svaki put kad smo se vraćali kao pobjednici iz Zagreba bili smo dočekivani od pet, šest hiljada naših navijača. To su bile prve fešte, koje su kasnije postale tradicionalne.
Udarna snaga Hajduka bio je tandem Lemešić - Benčić…
- Na jedanaest utakmica te sezone postigao sam jedanaest golova, najmanje osam na asistenciju Lea – rekao je Ljubo Benčić u jednom od svojih intervjua.
Zanimljivo je da je Leo Lemešić na tablici najboljih golgetera u razdoblju od 1923. do 1940. zauzeo treće mjesto: 1. Blagoje Marjanović (BSK) 95, 2. Đorđe Vujadinović (BSK) 88, 3. Leo Lemešić (Hajduk) 70… U prvenstvu 1934/35 bio je prvi strijelac s 18 postignutih golova.
Lemešić je odigrao svega pet utakmica za reprezentaciju Jugoslavije i to u razdoblju od 1929. do 1932., dakle relativno malo u odnosu na njegovu kvalitetu. Razlog je bila svađa, neslaganje na relaciji hrvatskog i srbijanskog nogometnog saveza zbog koje igrači hrvatskih klubova nisu bili u sastavu za prvo svjetsko prvenstvo u Urugvaju 1930.
- Bio sam jako žalostan, jer nastup na mundijalu je nešto zaista značajno, veliko za svakog igrača. No, mogu kazati da sam na neki način taj izostanak nadoknadio kao sudac, jer sam kasnije sudjelovao na prvenstvima svijeta 1950. u Brazilu, te onom 1958. u Švedskoj.
Zato je Lemešić kao jedan od svojih najdražih doživljaja naveo turneju Hajduka po Južnoj Americi 1931.
- To je bila kolosalna avantura od dugotrajnih putovanja preko Atlantika, čak treninga na palubi prekooceanskog broda “Oropes”. Odigrali smo 12 utakmica protiv klubova i selekcija Jamajke, Perua, Čilea i Argentine. Turneju je organizirao naš iseljenik Marko Marinčević, koji je bio ugledni biznismen u Limi. Kad smo polazili na put, bilo je neizvjesnosti, čak i strahovanja, ne samo među igračima, koliko kod naših obitelji, pa i navijača. Feratom smo otputovali preko Zagreba za Pariz i luku La Rochele, poslije nepuna četiri mjeseca na povratku smo dočekani doslovno kao heroji….
A kad god se šjor Lea pitalo koji mu je od tih brojnih golova bio najdraži, u pravilu je izdvajao onaj pobjedonosni protiv Mađarske u Beogradu, 21. svibnja 1931.:
- Mađari su bili neosporni favoriti, poveli su s 2:0, bilo je odmah pribojavanja da ne dobijemo porciju golova. Međutim, najprije je Moša Marjanović smanjio na 1:2, pa je Ico Hitrec izjednačio iz jedanaesterca na 2:2. Igrali su se posljednji minuti kada je Tirnanić s desnog krila poslao centaršut, lopta je pala pred mene, opalio sam, svom snagom, uletjela je u mrežu i to je bila pobjeda za trijumf od 3:2.
Naravno, šjor Leo je uvijek imao lijepe riječi, prave ode, za svog trenera Luku Kaliternu:
- A Luka je bio jedan, jedinstveni, originalni trener. Samouk, prokužio je vrlo brzo u čemu je u igri štos, njegova upute i danas vrijede. On zaslužuje sve moguće počasti.
Sjajan sudac
Leo Lemešić rođen je u Sinju 8. lipnja 1908., tragično je preminuo 15. kolovoza 1978. Prvotimac Hajduka od 1926. do 1940., odigrao 491 utakmicu (prvenstvenih i kup-utakmica 199), postigao je 455 golova (u prvenstvu i kupu 119), reprezentativac Jugoslavije 5 utakmica, tri gola. Nogometni sudac od 1948. do 1960., glavni sudac na 337, pomoćni na 101 utakmici, sudionik Olimpijskih igara u Londonu 1948., svjetskim prvenstvima u Brazilu 1950. i u Švedskoj 1958., kao član selektorske komisije (od 1949. do 1954.) na igrama u Helsinkiju 1952., kao promatrač na igrama u Rimu 1960. Trenerska karijera: Split, Solin, Hajduk. Dobitnik najvećih priznanja, odlikovan ordenom zasluga za narod, dobitnik Zlatne značke SFK Jugoslavije i Nagrade SFK Hrvatske, počasni član International boarda. I počasnik Kuće slave splitskog sporta.