Vlado Lisjak bio je senzacija 1984. godine, mladi hrvač Gavrilovića iz Petrinje, tada sa 22 godine, koji je tuširao svjetskog prvaka i postao olimpijski pobjednik. Danima su se javnost i mediji divili pothvatu, pokazalo se posljednjoj olimpijskoj medalji nekog Hrvata u ovom sportu. Njegov doseg uspoređivan je po iznimnosti sa četiri zlatne medalje Carla Lewisa u atletici.
No za Lisjaka sada nisu posebni dani samo zbog starta Igara u Riju, gdje kao aktualni tajnik Hrvatskog hrvačkog saveza ima velika očekivanja od našeg jedinog borca Bože Starčevića, 5. kolovoza datum je kad se obilježava slavni događaj iz moderne povijesti hrvatskog naroda, akcija kojom je zemlja oslobođena i prodisala. A Lisjak je bio jedan od sportaša u Domovinskom ratu.
- Kad je krenula Oluja, nalazio sam se s reprezentacijom na turneji, kao trener. Čim smo se vratili u Hrvatsku, u Zagrebu sam odjenuo vojnu uniformu, koju sam skinuo krajem 1991. godine, i pohitao u Sisak prijaviti se u postrojbu. Međutim, u tom času dočekala me vijest da je Petrinja oslobođena, da je ratu kraj. Ušao sam u grad, ali ne s oružjem, nije mi trebalo, no to su trenuci koje ću zauvijek pamtiti.
Pjacin otac kao trener
Što vas je motiviralo da se prijavite za rat?
- Da se vratim kući. Već je bilo krajnje vrijeme. Htio sam da rat završi, da napokon bude sve kako bi trebalo biti. Srce me vuklo. Eto, i danas živim u Petrinji, nakon Oluje nostalgija me dovela doma, a svaki dan putujem u Zagreb na posao.
Lisjak je bio zvijezda Gavrilovića, jednog od dva najbolja kluba u tadašnjoj Jugoslaviji, uz Zagreb. No, raspao se kao i država.
- Odjednom smo počeli primjećivati da nam nema kolega srpske nacionalnosti. Grad je postajao pust, svi su nestajali, jedni su otišli u Srbiju, drugi u vojarnu kod JNA. Za mene je taj rat bio šok, vidio sam da se sprema, ali nisam mogao ni želio vjerovati da će se stvarno dogoditi. Prijavio sam se kao dragovoljac, morao sam ostati. Nakon što je Petrinja pala, otišao sam s obitelji u prognanstvo, odvukao ih u Zagreb i vratio se na bojište, u petrinjski bataljun.
Do prosinca kad je potpisano primirje i stigao UNPROFOR. To je za mene bio znak da se mogu opet početi baviti hrvanjem, mislio sam da bih mogao donijeti kakvu medalju za Hrvatsku. Pristupio sam klubu Zagreb u kojem mi je trener bio Željko Pjaca, otac Marka Pjace, a on je ujedno u to doba bio i izbornik reprezentacije.
Lisjak je hrvao grčko-rimskim načinom u kategoriji do 68 kilograma, a kad je u finalu Los Angelesa matirao Finca Tapija Sipilu...
- Tuširao sam aktualnog prvaka svijeta u 58. sekundi. Prije toga sam pobijedio Rumunja koji je bio treći na svijetu, i to baš pobjedom 1982. godine u Katowicama protiv mene. Nisu se dijelile dvije brončane medalje. U finalu sam bio ekspeditivan.
Mora se reći... Njegov klub u Petrinji, kao i sve tada u tom kraju, vodio je Boro Mikelić, kasnije protagonist takozvane SAO Krajine.
Mečevi protiv Srba
- Nije ga Boro Mikelić izravno vodio, on je bio glavna osoba u Petrinji. Jedno vrijeme gradonačelnik, pa glavni direktor Gavrilovića koji je bio gigant, u taj holding spojila su se brojna poduzeća, tako je cijela regija postala Gavrilović. U hrvačkom klubu je bio direktor, a predsjednik Janus. Treneri su bili i Srbi i Hrvati, miješana ekipa. Nakon što je UNPROFOR preuzeo dominaciju, vratio sam se hrvanju, kojim sam se aktivno bavio do 1993. godine. Tada sam se ozlijedio, došla je nova sistematizacija, Pjaca je postao glavni tajnik saveza, a ja trener nacionalne vrste.
Kad je startala Oluja, sve ste pratili.
- Jesam, iako se ne mogu sjetiti gdje sam točno bio, morao bih pogledati po papirima, no po povratku sam htio dati svoj doprinos.
Kako danas izgleda Petrinja u odnosu na prije rata?
- Tužno. Prazno. Mnogo je kuća koje nisu naseljene, otišli su i brojni Srbi i Hrvati koji rade po svijetu.
Što ćete, standard nije na potrebnoj razini da se to ne bi događalo.
Je li vam se tko od kolega iz Gavrilovića srpske nacionalnosti ikad javio u doba rata, kad su znali da ste otjerani iz kuće?
- Zanimljivo je što smo se s njima nalazili na međunarodnim natjecanjima, svjetskim i europskim prvenstvima, na koja su dolazili kao reprezentativci tadašnje Jugoslavije.
Bili smo ponosni
I kakvi su to bili susreti?
- Čujte, kakvi, gledali su nas malo svisoka, ali nakon Oluje mi smo bili ponosni. Sve se promijenilo.
U kakvom ste stanju zatekli dom nakon oslobođenja?
- Imao sam stan koji je prilikom okupacije Petrinje bio pogođen granatom, netko je u njemu stanovao jer je dijelom zakrpan, no kad sam došao, morao sam ga temeljito renovirati.
Jeste li susretali i druge sportaše u ratu?
- Samo iz Petrinje bili su hrvači Josip Pavišić, Stipe Damjanović, pa i neki drugi. Bilo je sportaša iz cijele države koji su uključeni u obranu. To uopće za nas sportaše nije bilo sporno. Ako smo mogli.
Na kraju je ispalo da je Petrinja bila najzahtjevnija operacija.
- Točno, zadnja je oslobođena, zato što se tamo nalazilo veliko uporište, golema vojarna - konstatirao je Vlado Lisjak.