Bilo bi logično na ovim stranicama ugostiti Jeffrena, 32-godišnjeg “barcelonista”, da, recimo, slaže anegdote iz slavne katalonske svlačionice ili da niže sličice iz svog zanimljivog nogo-putopisa, koji ga je vodio Španjolskom, Portugalom, Belgijom, Švicarskom i Ciprom, no onda smo zaključili da je, u biti, intrigantniji onaj koji ga je doveo u Koprivnicu.
A riječ je o Tomislavu Stipiću, 40-godišnjem Hrvatu iz Tomislavgrada, koji je, usput, bio i najmlađi trener “zweite Bundeslige”, vodeći Erzgebirge Aue 2014./15., a prije Bundeslige vodio je i Grasshopper, doduše, samo 34 dana.
- Nije da stvaram alibi, ali volio bih da se zna: prije mene je tadašnji trener u 10 utakmica osvojio jedan bod, a ja sam u pet upisao tri remija, dok je jedna utakmica bila prekinuta. Dakle, izgubio sam samo jedan susret, no poklopilo se što se promijenila cijela uprava, a novi ljudi imali su drugačije planove - objašnjava Stipić.
NESREĆA Ipak, analizirajući njegov rad, jedna se stvar ističe: u tri međusobna susreta s dokazanim europskim stručnjakom Erikom ten Hagom, Stipić ima dvije pobjede, obje na klupi druge momčadi Ingolstadta, u srazu s drugom momčadi Bayerna.
A sada se dogodio i trijumf nad Hajdukom. Pa, Tomislave, koje su pobjede veće?
- Definitivno te protiv Bayerna. Sada su pojedini igrači iz tih momčadi prvotimci Southamptona, poput Höjbjerga, Weiser je u Bayeru, Schöpf u Schalkeu, vrijede desetke milijuna eura, dok su moji momci bili i ostali ‘no name’. Ali bilo je i pobjeda, poput Münchena 1860 na Allianz Areni, igrao sam protiv Red Bull Leipziga...
Upravo se tu krije jedna od tajni prilično nepoznatog, a osebujnog trenera, koji je ime i karijeru stvarao u Njemačkoj, gdje se s obitelji odselio s deset godina, zajedno sa sedmero braće i sestara...
- Bila je 2015. kada me zvao Hoffenheim i nudio mi klupu, a asistent mi je trebao biti Julian Nagelsmann! Nedostajali su detalji, možda nekoliko sekundi da stvar krene u potpuno drugom smjeru, međutim, agencija koja je stajala iza Juliana odbila je mogućnost da on postane pomoćnik. S obzirom na to da se radilo o projektu kluba, iz kombinacije sam ispao i ja, pa je Huub Stevens preuzeo klub na čuvanje do kraja sezone, kako bi Nagelsmann dobio sve potrebne licence. Agenti su tvrdili da je Julian kao osvajač juniorske Bundeslige definitivno prevelik potencijal da bi bio ‘tek’ pomoćnik...
Tomsilav Stipić
Pa je Stipićeva priča krenula drugim smjerom...
- Bit ću iskren: otkad sam se počeo baviti ovim poslom, stvari su se krenule brzo razvijati, i preko noći sam u jednome času bio označen kao nasljednik Jürgena Kloppa. I pomislio kako bih doista prije vremena mogao postati velik, najbolji. I pritom sam izgubio fokus, što je rezultiralo drugačijim putem, oduzelo mi je vrijeme i koncentraciju na ono u čemu sam najbolji, a to je rad.
Prihvatio je, kaže, novo dijeljenje, pa krenuo ispočetka. Upravo je zbog svega, čast Belupu, pomalo čudno što je završio u Koprivnici.
- U međuvremenu sam bio kod Ancelottija na učenju, pa sam preko Vučevića otišao upijati znanja Ernesta Valverdea u Barcelonu, no najviše sam, ipak, upijao od stilova Kloppa, te ofenzivne mehanizme Guardiole. I pritom ostao svoj.
S obzirom na habitus, to najviše vuče na Niku Kovača.
- Mislim da se ipak razlikujemo, nisam toliko čvrst koliko mi recimo govori stisak ruke, po kojem sam postao ovdje poznat. Što se stiska tiče, želim odati iskrenost, davati se od srca, a što se nogometa tiče, više vučem na tu ‘kloppovsku’ školu nogometa.
ČVRSTA RUKA Stisak ruke, doduše, dolazi i s bauštele, koje se Stipić ne srami. Dapače...
- To je jedno od najvećih blagoslova koje sam imao priliku spoznati u životu. Osjetio sam, naime, stvarni život. Nogometaši i treneri danas imaju sve servirano na pladnju i žive u nekoj paralelnoj stvarnosti. A ja sam se dizao u 6, zidao, štemao, pilio daske i upoznao stvarni život. Kako nikad nisam bio nogometaš, i taj je moj razvojni put ljudskosti definitivno utjecao na mene kao trenera.
Pa i taj da krene ispočetka.
- Da, da se vratimo na Slaven Belupo. Ovako: prije nego sam prihvatio poziv iz Koprivnice, imao sam na stolu ponudu finskog prvaka KuPS-a, ali želio sam krenuti napokon stvarati karijeru kakvu mislim da mogu stvoriti upravo u Hrvatskoj. Zato sam kazao ‘da’ Slaven Belupu. Nije mi problem napraviti tri koraka unazad, da napravim pet naprijed. Hrvatska je moja emocija, koja se sjajno nadograđuje s germanskim duhom, koji sam stekao u Njemačkoj.
Slaven se profilirao kao klub koji je miran, bez velike ambicije napada nečeg većeg, a opet bez velike bojazni u ispadanje. Dojam je da je prilično statičan, bez one profesionalne ambiciozne crte.
- Kada sam došao, izgubili smo prve dvije utakmice i bili zadnji. Odnosno, bili smo mrtvi. Klub se odronio, i prvenstveno ga je trebalo reanimirati. I evo, sada smo sedmi, sa šest bodova fore u odnosu na one koji se bore za ostanak. I prvenstvena je osnova do kraja sezone zadržati tu poziciju. No, izuzev toga, čim sam stigao kazao sam da napadamo Kup. I sada smo na 180 minuta udaljeni od Europe. Da, želim postati prvi trener koji je sa Slaven Belupom osvojio trofej. Ne skrivam, dakle, mi napadamo Kup Hrvatske!
Da se vratimo na početak, s momcima poput Robina Kambera, 200 tisuća eura vrijednog veznjaka iz Grasshoppera, odnosno Jeffrena, to će mu biti lakše. Kako su oni uopće stigli u Podravinu?
- Radio sam u karijeri u Njemačkoj, obrazovanje tesao i u Kini, pa i Švicarskoj. I svugdje sam stekao kontakte, koji mi omogućuju da čujem i osjetim igrače koje želim. Jedan od njih bio je i Jeffren, čiji bih dolazak usporedio s recimo dolaskom Higuaína u Dinamo. I on je bio upoznat s mojim radom, kao i mojih suradnika, koji su stekli reputaciju gdje su god radili. Mislim da je to presudilo, da probamo napraviti nešto zajedno, a da on upravo ovdje pokuša oživjeti svoju karijeru...