Taj konglomerat klubova (ECA) prijeti UEFA-i, i pred njim Čeferin, slab tip koji živi opsjednut FIFA-om, sposoban je za bilo kakva popuštanja...”, tako je glavni urednik madridskog AS-a, autoritativni Alfredo Relano, u jednoj rečenici definirao suštinu borbi iza kulisa, koju načelno vode FIFA i UEFA, a praktično FIFA i Udruga europskih klubova (ECA). U svom uvodniku u utorak, u danu kada su se u Nyonu sastali čelnici UEFA-e i ECA-e, da bi raspravljali o tzv. “revolucionarnim promjenama u europskim klupskim natjecanjima”, Relano i AS detaljno su pojasnili za što se to zalažu lideri ECA-e (na čelu im je predsjednik Juventusa Andrea Agnelli), locirajući prije svega njihovu ideju definitivnog klasnog raslojavanja nogometa.
Povod i posljedice
Još više moći i novca velikima i bogatima, mrvice srednjim i siromašnijim klubovima, tek toliko da osjećaju namirenima kao gomila statista eliti nogometa. Cijeli taj sistemski sukob, u kojem, kako se nazire iza kulisa, FIFA uspijeva pokazati i dokazati klubovima i svakome kome treba, da nogomet pripada “svima, a ne samo njima”, proteklih je dana punio medije diljem svijeta. Povod je bio klupski SP s 24 kluba, iako je suština u podužem pokušaju UEFA-e da se nametne svojim pogledima i interesima drugima unutar svjetskog sustava nogometa…
Idemo redom. Otkako je Gianni Infantino (48) postao predsjednik FIFA-e (2016. godine), uz svojeg najvažnijeg suradnika za nogometna pitanja, Zvonimira Bobana, događaju se brojne promjene u svjetskom nogometu. Između ostalih, proširio se broj sudionika SP-a sa 32 na 48, uveden je (i pokazuje se velikim trijumfom) tehnološki support sucima VAR, promijenjena su na bolje neka pravila igre, a gotovo ispod radara javnosti prolazi kako su višestruko povećani novčani iznosi koje FIFA vraća u krvotok svojih članica i nogometa uopće. Za ilustraciju, stara Blatterova kompromitirana FIFA u četiri godine je ulagala u nogomet kroz 80-ak projekata 320 milijuna dolara. U tri godine Infantinove vladavine odrađeno je 450 projekata Forward i uloženo 1,2 milijarde dolara. Taj će se iznos u idućem mandatu povećati na 1,75 milijardi dolara ulaganja u nogometnu infrastrukturu širom svijeta…
Dinamičan ritam koji je nametnula nova administracija FIFA-e, nakon što je dugogodišnja vlast prethodnika na čelu sa Seppom Blatterom nizom afera devastirala vjerodostojnost svjetske Kuće nogometa, nastavljen je i odlukom da se od 2021. godine organizira svjetsko prvenstvo klubova. Umjesto neatraktivne formule konfederacijskog kupa, te umjesto potrošenog formata svjetskog klupskog kupa, FIFA je razradila mundijal klubova sa 24 sudionika, a čiji će sastav u prvom izdanju, od 17. lipnja do 4. srpnja 2021. godine, biti određen temeljem odgovarajućih rejtinga.
Raslojavanje klubova
Nakon što se o tome u prvoj fazi pripreme nije postigao dogovor s UEFA-om, koja je na pritisak ECA-e opstruirala projekt, FIFA je ipak odlučila u Miamiju, prošlog petka, da će SP za klubove krenuti. Učinjeno je to nakon što su ostale konfederacije FIFA-e iskazale pozitivan stav o tom atraktivnom natjecateljskom formatu, ali i o perspektivi da se na njemu ostvare značajni financijski profiti za sudionike. Kada je ECA pismom UEFA-i javno iskazala kako će bojkotirati to natjecanje, praktično su se odale uloge u nečemu što se kolokvijalno zove borba moći FIFA vs. UEFA, a u kojem je Udruga klubova zapravo “druga strana” i oponent FIFA-i. Pokazali su to i samim činom pisma, koje su poslali UEFA-i, a kopiju “na znanje” FIFA-i. ECA je time htjela potvrditi da ne doživljava FIFA-u, da je u suglasju s UEFA-om, što upućeniji analitičari prepoznaju i kao potvrdu da europska Kuća nogometa nema snagu suprotstaviti se sve agresivnijim prohtjevima i ustupcima koje traže veliki klubovi. Preciznije rečeno, bogati veliki klubovi Europe. No, i u tom kontekstu, čini se, ovih dana po FIFA-inoj odluci, dolazi do raslojavanja. Iako su potpisali, načelno kao članovi, ECA-ino pismo, dva španjolska velikana Real Madrid i Barcelona javno su drugi dan najavili zainteresiranost za nastup na Svjetskom klupskom prvenstvu 2021. godine.
Materijalno pitanje
Također se u tom kontekstu najavio i Bayernov Karl-Heinz Rummenigge. To je očito znak da će se europski klubovi, postupno, morati (i vjerojatno željeti) pokoriti odlukama FIFA-e, zajedno s UEFA-om, jer je to institucionalna logika, ali i logika atraktivnosti i profitabilnosti tog natjecanja. Naposljetku je to i logika po kojoj veliki klubovi ne mogu živjeti i funkcionirati sami za sebe. Nogomet ne pamti takvu organizaciju, zato je i postao najpopularniji na svijetu. Dojam je da UEFA i klubovi postaju svjesni kako su krenuli u pogrešnu borbu nametanja svojih volja…
Materijalno je pitanje, naravno, temelj i ovih opstrukcija iz Europe prema FIFA-i, ali i baza dviju posve različitih filozofija pristupa upravljanju nogometa.
- Kao predsjednik FIFA-e dužan sam skrbiti za nogomet u cijelom svijetu! - kazao je između ostalog Gianni Infantino, koji će na kongresu 5. lipnja dobiti i drugi (prvi cjeloviti od četiri godine) mandat da vodi svjetsku Kuću nogometa. Njegova politika je usmjerena razvoju nogometa u svakom kutu Globusa, dok se ona UEFA-ina, pod pritiskom ECA-e primarno fokusirala na zadovoljavanje interesa europskih glavnih klubova, sve u ime straha da oni ne bi krenuli (nerealnim?) putovima Superlige. Kako je nogomet Starog kontinenta najmoćniji na svijetu, posve je jasno da njegovo funkcioniranje ima reperkusije na cijeli svijet. Svako ljuljanje nogometnog sustava po notama europskih moćnika, narušilo bi ravnotežu svjetskog nogometnog pokreta te otvorio put u moguće raspade nogometa kakvog poznajemo od davnina...
Arogancija velikih klubova nema granica
PRIJEPOR Podjela novca od teltevizijskih i marketinških prava je kamen smutnje i sredstvo ucjene
Ključan problem je, dakle, kao što se već nazrelo prošle godine, želja lidera velikih klubova Europe da podrede UEFA-ine odluke svojim interesima. Glavnina toga se ogleda u promjenama koje se pripremaju u lukrativnoj Ligi prvaka (za period od 2021. do 2024.), a posljedično u drugom (Euroliga), odnosno najavljenom trećem euronatjecanju.
Vrhuška ECA-e, koja je u deset godina od osnivanja, od strane osam odnosno 16 osnivača (među njima Dinamo Zagreb), narasla na 232 članice, daleko od očiju javnosti najprije je radila na tome da se formira Superliga. Radi se o elitnom natjecanju, pretpostavljenom nacionalnim ligama, s različitim idejama, čak i formiranju B lige, pa tzv. drugih momčadi koje bi igrale u državnom prvenstvu. Te su tajne pregovore otkrili istraživački novinarski timovi temeljem Football Leaksa, a o čemu se javnost upoznala u studenome prošle godine. Kako ta inicijativa i nema baš realne šanse da bi se pokrenula - upravo zato jer bi razbila svjetski nogometni poredak za interes manje grupe elitnih klubova - ista je u javnosti protumačena kao oblik pritiska klubova prema UEFA-i, u pregovorima oko formata europskih natjecanja te podjeli financijskih prihoda.
U kratkim crtama, elitni klubovi bi htjeli još (puno) više novaca od marketinga i TV prava, željeli bi igrati utakmice između sebe, formirali bi ligu temeljem rejtinga, a ne plasmana pa drugima omogućili 2./3. ligu, uz mogućnost napredovanja, a najnovija im je ideja da bi se od četvrtfinala Lige prvaka utakmice igrale vikendom. Što znači da bi se nacionalna prvenstva u toj završnoj fazi sezone prebacila u sredinu tjedna!? Senzacionalno je kako arogancija velikih, koju predvodi najveći pobornik elitiziranja klupskog nogometa, predsjednik Juventusa Andrea Agnelli, nema granicu. Juventus (i Italija), primjerice, ne spada u uži vrh bogatijih (Englezi, Španjolci, Nijemci...), pa je njihovo zauzimanje za posebnost statusa prilično želji da nadoknade minuse natjecateljske konkurencije u prihodima. Primjerice, od TV prava sada dva Manchestera godišnje ubiru 171 milijun eura, dok je Juventus na 103, Milan na 80 milijuna. Još je gore PSG-u koji inkasira 57 milijuna. To nam djelomice daje naslutiti zašto različita forsiranja iz Italije, pa i Francuske, za drugačijim “podjelama”, jer tamo mogu samo sanjati ogromne novce za TV prava koju dobivaju Englezi. Upravo Premier liga, ali i španjolska Liga a priori odbijaju spomenute inicijative ECA-e, a uz njih su i francuska te njemačka ligaška udruženja. Što znači da će veliki klubovi vjerojatno nešto uspjeti ušićariti, više na planu materijalnih i statusnih povlastica, ali da će morati ostati dio sustava nogometa. Na neki je način to jasan pokazatelj da je FIFA uspjela održati ključnom snagu skrbi za svjetski nogomet, u svakoj zemlji Globusa, te da je takva politika porazila velike planove agresivnih promotora biznis-nogometa i još izraženijeg elitizma. Aktualna razina elite već je problematična za nogomet, no barem je ovim (naposljetku) najavljenim scenarijima dogovora oko mundijala klubova vraćena u okvire podnošljivosti.