Puno se toga pisalo o ovogodišnjem izdanju izbora za Zlatnu loptu na uobičajene teme. Koliko će igrača biti iz Real Madrida, iz Barcelone, iz Liverpoola ili nekog četvrtog velikog kluba. Puno se toga napisalo i o prvom slučaju da pobjednik Zlatne lopte nije nominiran među 30 igrača za prošlu sezonu. Slučaj je to našeg Luke Modrića, koji i nije baš tako zapanjiv, jer se igraču koji osvoji Zlatnu Loptu sa 33 godine itekako može dogoditi da ispadne iz top-ritma zbog godina, ozljeda, klupskih kriza i slično.
To i jest lice i naličje godišnjih izbora, jer se oni odnose na učinak sezone, a ne na vrijednost igrača. Da je tome tako onda je Messiju trebalo dati Zlatnu loptu dok ne završi karijeru, odnosno, da se samo mijenja ovisno o broju utakmica s Cristianom Ronaldom...
Ono što se, međutim, jako malo tretiralo, pogotovo u Španjolskoj, a posljedično u drugim zemljama, to je senzacionalan podatak, u negativnom kontekstu, za španjolski nogomet.
Naime, u ovogodišnjem izboru za Zlatnu loptu dogodilo se, prvi put od 1993. godine, da nema niti jednog Španjolca među 30 nomiraniih! To je više nego jasan znak pada vrijednosti, odnosno, epohalne promjene aktera španjolskog nogometa s top-razina. Tamošnji mediji su, zasad, prilično šturo to tretirali, ali nema dvojbe da će idućih dana i tjedana biti itekako rasprava o tome.
Španjolci imaju izuzetno visoko mišljenje o svojim sportašima, a pogotovo o nogometašima. Njihov je doživljaj potenciran veličinom Real Madrida i Barcelone, odnosno, svjetskom opčinjenošću njihovog derbija, El Clasica, a u posljednjih 10 godina reprezentativnim trofejima (svjetski naslov, 2 Eura).
Što znači za perspektivu Španjolske, reprezentacije i nogometa uopće, ovogodišnji vakuum u nominacijama, i kako si ga objašnjavaju, bit će doista zanimljivo pratiti kroz njihove brojne medije.