Per aspera ad astra, preko trnja do zvijezda, prava je izreka za Antonija Asanovića, nogometaša koji je sreću i uspjeh našao u Slovačkoj, u ekipi Zlate Moravce. A nada se ujedno i usponu u jače klubove Slovačke ili Poljske, s pravom. Ponuda neće manjkat. Iza splitskog stopera je vrlo dobra sezona u momčadi koju trenira nekadašnji lijevi branič Hajduka, Karol Praženica.
Antonio? Da, u pravu ste, to je 27-godišnji sin od Aljoše, brat od modne dizajnerice Anamarije, nesuđeni nogometaš Hajduka, ali tu odmah moramo i stati. Jer:
- A ne, nećete zajedničku sliku s nama svima, ovo je prostor za Antonija i njegovu priču. Dosta je toga da živi stalno pod sjenom da je moj sin. Moj, nego šta! Ali, sve je zaslužio svojim radom – britak je Aljoša, "vatreni lakat".
Premda se znamo desetljećima, nije ga bilo moguće nagovoriti na zajedničku, obiteljsku snimku. Rekao je što mu je na srcu, digao se i otišao, a mi neka pričamo. Antonio zaslužuje sam svoj prostor i poziranje pred objektivom našeg Ante Čizmića.
Sluša sve to majka Katarina i zadovoljno se smješka:
- Je, znate naš grad, Split je poseban, ima tu otrova. Dat će ti dušu, ali će ti dušu i uzet. Ojadit. A moj Aljoša skuplja sve duboko u sebi, šuti i trpi, pa koji put ovako reagira.
Nije ni mama od slikanja:
- Antonio ima svojih pet minuta pažnje, vjeruje u sebe, ima upornost i energiju i izašao je iz svega jači nego ikad. Radi ono što najviše voli. Drugi su mu dali priliku, a nikad nije dobio šansu u voljenom klubu. Imao bi kome što zamjeriti, ali neće on govoriti, pa neću ni ja – kaže Katarina.
A znate onu još jednu latinsku: nemo profeta in patria sua. Nitko nije prorok u svome mjestu! - kažemo Katarini, a ona će:
- Znate kako to ide, sve što Antonio odigra, odigrao je Aljoša, sve što Anamarija sašije, sašio je otac i njegove veze – smijemo se, ali u toj šali je i pola gorke istine, često oporog duha grada pod Marjanom.
Za majku Antonio kaže kako je baš ona prolazila sve s njim. Dolazila gledat i bodrila ga, strepila, vozila na trening i u školu. Tata Aljoša nije se htio miješat, imao je svoj posao i goleme obveze, često i van Splita. Pratio je sve iz svoga kantuna, blizu, ali daleko.
- Mama je malo ljuta na sve što me pratilo u Hajduka, 'ko ne bi bio ljut?! Ali ja ne želim, niti ću pokazat da sam ljut. Na Hajduk ne mogu bit ljut, on ostaje moj životni san!
Antonio je završio srednju školu za fizioterapeuta, ali zasad se nije okušao u praksi masera. Jednog dana, kad završi karijeru, možda, da bude kao Domeniko Sisgoreo, Hajdukova legenda. O tome sad ne razmišlja, pa neka je po struci fizioterapeut. Nogomet, balun što bi rekli Splićani, iznad svega je. I pravi zalet u karijeri tek očekuje.
- Sa 27 zapravo sam u najboljim godinama – ističe.
A ožiljci od Hajduka? – nabadamo opet pero u tintu otrova.
- Ma, kakvi ožiljci?! Hajduk se voli, s njim sam se rodio. Ne želim reći ništa ružno, osim da su mi vrata bila zatvorena i da vjerujem da sam mogao dobiti priliku, jer dobili su je mnogi. Sve će se to jednog dana vratit, dat će Bog. Prošao sam trnovit put, išao u zemlje gdje je bilo teško. Uzeo kufer u ruke i otišao živit sam, evo već osam godina to traje. Nisam nikad pomišljao odustati, ni kad sam pretrpio teško ozljedu križnih ligamenata – priča nam Antonio.
Iza vas je super sezona, četiri puta u momčadi kola, a Zlate Moravce su izborile opstanak. Startali ste na zimu kao zadnji sa 11 bodova, preskočili dva mjesta i osigurali opstanak bez baraža?
- Tako je, bili smo debelo zadnji, pisalo se da smo već u drugoj ligi, ali smo napravili malo čudo. Trener Praženica je presretan.
Jeste li barem stigli popričati s Karolom o danima kad je bio lijevi bek Hajduka? Jednom u Bukureštu, kad je vaš otac Aljoša zabio gol Steaui za 1:0 u Ligi prvaka i vaš trener Karol Praženica je bio sjajan?
- Da vam pravo kažem, nismo. Bili smo zaokupljeni svojim poslom. A to znam kad je stari zabio Steaui. Imao sam 13 godina i već sam bio zaluđen i balunom i Hajdukom.
Kako bismo oslikali vaše juniorske dane u bijelom dresu?
- Ima trenera koje pamtim po dobru, Ante Šećer i Miljenko Mandić su mi ostali u dobrom sjećanju. Šećer mi je dao i kapetansku traku. Ivan Gudelj me pozivao u reprezentaciju "do 17". Moja generacija su Franko Andrijašević, Dante Stipica, Matej Jonjić, Mario Tičinović... U početku sam bio vezni, ali kad sam prešao u Stobreč, u Primorac, svojevoljno na poziv Mate Plazibata, trener Ivica Raič, zvani Čičak, stavio me na stopera što i danas igram. Međutim, onda je Hajduk ušao u Primorac da mu bude druga momčad i više nisam smio ni trenirat, nisu mi dali jer su gurali svoje igrače. Ali mi je Ivan Pudar rekao da mogu doć kad god hoću kod njega u Solin i na tome sam mu uvijek zahvalan.
Bili ste u juniorima vezni?
- Jesam, otac mi je idol, uzor, bio je netko i nešto, treći na svijetu, brončani. Govorilo se da imam iste pokrete, preciznu dugu loptu, odličan skok. Samo što je on ljevak, a ja sam bolji desnom nogom. I viši sam od tate, ja imam 195. Deset centi sam viši od oca. Ali sam se prebacio na stopera i to je dobro leglo.
A tko vam je zatvarao vrata Poljuda, pa onda i u Stobreču?
- Naprosto se nisu otvarala, dođu me neki skauti gledat, a ja ostanem na klupi. Osluškivao sam govorkanja da sam tu samo zbog oca... Nije lako kad ti govore da si tu zbog oca i da on igra umjesto mene. Gušt je što sam u Slovačkoj odigrao pravu sezonu, a otac je bio daleko, u Saudijskoj Arabiji sa Slavenom Bilićem.
I nakon epizode u Stobreču?
- Krenuo dalje. Bilo gdje. Samo da igram. U Turnu Severin.
U rumunjsku provinciju?! Bogu iza nogu? Kako ste tamo dospjeli?
- Javio se jedan Grk ocu, a ja sam želio ići gdje bilo. Četiri mjeseca doslovce sam bio sam samcat, ali sam igrao dobro, u toj sezoni je "če fe re", kako zovu CFR Cluj bio prvak, a ja sam se dobrim igrama plasirao u Dinamo, velik klub. Bukurešt je ludilo grad, nakon što sam u Turnu Severinu bio na relaciji kuća – trening, a gdje ću? O drugom nisam ni razmišljao. Igrao sam i za Brasov.
Slijedila je Slovačka?
- Imao sam epizodu i u Ionnikosu, u Ateni, pa sam onda krenuo u Slovačku. U Senec i Dunajsku Stredu. Dijelom su u Stredi bili i otac i Dean Računica i Tomislav Marić, ali sam ja ostao i nakon njih. Želim se zahvalit Marinu Ljubičiću, mome hajdukovcu i suigraču u Slovačkoj koji mi je bio uvijek bio pri ruci i sjajno smo se družili.
Prije povratka u Slovačku, u Zlate Moravce, bili ste i u Švicarskoj?
- Aaa, Möhlin, klub dijaspore... Postali smo europski prvaci hrvatskih iseljenika! Otac Rakitić, Luka i brat od Ivana, "Rakete", Dejan, pozvali su me, a ja sam bio najbolji igrač turnira! Zanimljiva epizoda u Švicarskoj. A sad u Slovačkoj to je bila baš prava stvar, natjecateljski gledano.
A gledate li Hajduk?
- Koliko god mogu, pratim, naravno...
Ovo kako su odigrali stoperi Svatok i Lopez u Maksimiru...
(nasmijao se) – Šta da vam kažem?! Ismajli je super igrač, to je sigurno... Nemam što komentirat, nema smisla. Zapravo, kad se osvrnem, ostaje mi žal što makar jednom nisam pozvan na pripreme prve momčadi, da pokažem što znam i mogu.
Imate poseban odnos sa sestrom Anamarijom?
- Mi nismo samo brat i sestra, nego smo najbolji prijatelji. Prebliski smo! Živjeli smo kao mali u inozemstvu, kud je stari sve igrao. Pamtim kao dječak Napulj i Derby, a ja sam se rodio u Cannesu... Sa sestrom sam dijelio svakodnevnicu i ako se naljutimo, onda se više nemaš s kim igrat! Tako se nismo svađali, nego smo postali jedno drugom snažan oslonac i navijač. Ona se veseli mojim igrama, koliko ja njenim priznanjima na planu modnog dizajna. Tata je zatvoren u sebe, malo govori, on pošalje poruku podrške prije utakmice, sretno i to, a sa sestrom ja pričam o svemu. Ona je sad posebno sretna što je meni krenulo.
Anamarija je bila kraj nas, dodala je i ona svoj prilog razgovoru:
- Sretna sam jer mi se bratu ukazalo sunce, pokazuje svoje znanje, tehniku i moć. Počela su mu se otvarat neka nova vrata i život.
Sad je već Antoniju, junaku naše priče pomalo i neugodno, hvale ga dok nam priča svoj trnovit put uspona, a Mario Budimir, nekoć kapetan vaterpolista Jadrana, europskog prvaka, suprug pjevačice Doris Dragović i veliki prijatelj familije Asanović, nije propustio da nam dometne:
- Puno mi je drag Antonio. Jer je srčan, borben i ne odustaje. Izborio se za svoje mjesto, prošao je sito i rešeto. Rumunjsku, Švicarsku, Slovačku prošao je sam. Četiri puta u momčadi kola, Praženica je oduševljen, dao mu je šansu i ne može vjerovat, gdje je bio dosad?! Drugi ga primijete, a kući ga ne vide – poentirao je Budimir priču o Asanoviću mlađem.
Trnovit put nogometne nade, talenta kome je činjenica da je "figlio d' arte", sin naslijednik slavnog oca, samo smetala.
Jer, koristila mu nije...
