U drugoj minuti asistirao je svom suigraču Balentoviću za vodstvo Marsonije u prvenstvenoj utakmici 3. HNL Istok protiv svog dojučerašnjeg kluba, požeške Slavonije, a pet minuta poslije u istom tom kaznenom prostoru samo je odjednom kleknuo, srušio se na travnjak i ostao nepomično ležati.
Unatoč brzoj reakciji igrača i trenera Roberta Špehara, koji je nadljudskim naporima pokušao vratiti u život svog krilnog napadača, te 45-minutnoj liječničkoj reanimaciji Bruno Boban, nogometaš Marsonije, preminuo je na travnjaku stadiona u Slavonskom Brodu u 26. godini. Prst sudbine htio je da mladi nogometaš iz Velike svoj ovozemaljski put okonča na mjestu gdje se osjećao najbolje i najsigurnije, gdje je živio i ostvarivao svoje i snove momčadi u kojima je igrao, maštajući i o povratku na veliku, prvoligašku scenu na kojoj se već okušao kao igrač Zagreba.
Nažalost, ti su snovi prekinuti na najgrublji mogući način ostavivši tugu i bol ponajprije u srcu njegove majke Katice, sestara Zorice i Martine te braće Marija i Gabrijela, nogometno najpoznatijeg imena iz ove veličke obitelji, aktualnog igrača Osijeka. Još se u ovoj velikoj, poštenoj radničkoj obitelji nisu dovoljno oporavili od šoka koji su doživjeli u studenome 2016. godine kada im je preminuo suprug i otac Josip, a sada ih je snašla nova tragedija, koja je osim obitelj Boban i Veliku u crno zavila i Požegu, gdje je Bruno igrao za Slavoniju prošle jeseni, kao i Slavonski Brod u koji je stigao prije mjesec dana, ali i Kranjčevićevu u kojoj je igrao prvoligaški nogomet.
- Svi smo tužni i pogođeni. Ovo je velik šok. Bruno je bio duša od čovjeka - kratko nam je rekao Tomislav Galić, predsjednik NK Papuka iz Velike, koji je za ponedjeljak u 12 sati najavio komemoraciju za svog bivšeg igrača i sumještanina.
U ponedjeljak bi se trebao znati i uzrok smrti mladog nogometaša jer će tada u Općoj županijskoj bolnici “Dr. Josip Benčević” u Slavonskom Brodu biti obavljena obdukcija.
Boban je netom prije nego što se srušio na travnjak dobio udarac loptom u predjelu trbuha, no prema riječima očevidaca, ali i onome što se može vidjeti na videosnimci, nije to bio jak udarac. Lopta se odbila od njega, on je potrčao prema suparničkom golu, ušao u kazneni prostor, kleknuo i pao na travnjak. Bile su to posljednje sekvence života igrača u crno-bijelom dresu s brojem 8. Isti onaj prst sudbine htio je da se to dogodi u kaznenom prostoru njegova dojučerašnjeg kluba na čijim je vratima stajao Mario Rezo, Bobanov šogor, suprug njegove sestre Zorice.
Prvi su Bobanu u pomoć priskočili igrači obje momčadi, njegovi prijatelji, dotrčao je i dežurni liječnik, s njim i Marsonijin trener, naš proslavljeni nogometaš Robert Špehar, ali pomoći nije bilo. Jauci i plač odjekivali su stadionom uz Savu, igrači su popadali na travnjak, sportaši, muškarci nisu skrivali suze i emocije zbog izgubljenog života svoga prijatelja. Špehar je izgubljeno hodao travnjakom dozivajući njegovo ime.
Robert Špehar
- Ležim i plačem. Nije mi ni do čega. Izgubili smo sjajnog igrača, ali još većeg čovjeka, divnu osobu, smatrao sam ga svojim djetetom. Oprostite, ali stvarno ne mogu u ovom trenutku pričati. Previše je bolno - kratko nam je dan poslije Špehar rekao u telefonskom razgovoru.
Nogomet je te subote pao u potpuno drugi plan. Sve je postalo nebitno. Svi bi danas vjerojatno zamijenili sve planove i ambicije kada bi to moglo vratiti Brunu među žive. Marsonia je na njemu ove zime gradila povratak u drugoligaško društvo, a da će im biti pravo pojačanje s kojim bi mogli ostvariti taj plan, pokazao je već u prva dva susreta zabivši tri gola. Životni put završio je sa 12 golova na svom kontu kao prvi strijelac 3. HNL Istok.
Brunina brata Gabrijela vijest o tragediji dočekala je u njihovoj rodnoj Velikoj, gdje je netom prije odigrao prijateljsku utakmicu protiv BiH prvoligaša Krupe. Čim je primio vijest, Gabrijel je odjurio u Slavonski Brod, gdje je stigao dok su se liječnici još borili za Brunin život. Za njim su pošli i trener Osijeka Zoran Zekić, njegov pomoćnik Ivo Smoje i tehnički direktor Hrvoje Barišić kako bi mu bili potpora u tom strašnom trenutku.
- Poznajem obitelj još iz vremena dok sam igrao u Velikoj. Neizmjerno sam tužan. Ne znam što bih rekao osim da ćemo Gabrijelu i obitelji pomoći koliko god bude trebalo - rekao je Zekić.