Na planeti nogomet ovih dana postoji Barcelona kao hedonistička oaza s Messijem kao bogom zabave i užitka u središtu priče, postoji onda i Liverpool kao čudo žestine i brzine od tri warpa pred kojim ostajete bez daha, ali prije svega postoji Pep Guardiola i taj sumanuti inžinjerski rukopis od kakvih 700-800 dodavanja i 70 posto posjeda lopte u jednoj utakmici.
Španjolska invizicija s pravom bi još jednom bila ponosna na suptilne metode mučenja koje je nekih devet stoljeća poslije njezina utemeljenja osmislio jedan 'kinky' nogometni vizonar iz njezina kraja. Nema veze jesu li na terenu eksperti ili samo kalfe i šegrti, potpis je uvijek isti, a suparnikov manevarski prostor omeđen je kvadraturom njegova šesneaesterca. Tu se teško dolazi do zraka, samo sretnici taj kazamat napuštaju živi.
Manchester City je u srijedu izmrcvario Dinamo, pekli su se plavi na vražjem kotaču više od sat vremena,, iako to nije moguće pročitati iz suhog izvještaja utakmice. Tamo piše da su Olmo i društvo do 36. minute vodili sa 1-0, da su drugim riječima bili na pragu pothvata da se na poluvrijeme spuste s vodstvom 1-0, ali razvoj priče na terenu nije ostavljao previše prostora za ambiciozne planove. Jer bilo je pitanje trenutka kada će dinamovci iz zavodljivog oblaka iluzije zvonko tresnuti o zemlju, a onda i zaroniti ispod nje. Man City je dominirao, škare su bile u rukama njegovih igrača.
Dogodilo se to u bizarnim okolnostima: Kądzior je umjesto Fodena uklizavanjem iz igre na centru izbacio suigrača Stojanovića, tri sekunde kasnije na terenu je nakon sudara ostao ležati i Dilaver, a na kraju balade brojčani deficit u kaznenom prostoru kaznio je Gabriel Jesus naklonivši se glavom na petercu za 1-1. Čudan splet okolnosti i istovremeno nedokučiva logika Dinamove obrane. Otkad se to 'zaliježe' širinom terena ako nemaš loptu pod kopačkom? Zar zaista vjeruješ da bi se odnekud padobranom mogao spustiti Tihomir Pejin, pa zaustaviti utakmicu ukazujući na znak 'respect' na rukavu dresa?
Dinamo se nije mogao oduprijeti Cityju s obranom čiji je najbolji igrač bio Arijan Ademi, pametan i polivalentan nogometaš, ali vokacijom ipak defanzivni vezni. Kao zapovjednik zadnje crte, napušten od dvojice standardnih stopera, Dilaver se u srijedu predstavio kao 'dilber', a Moubandje je na terenu završio jer nije bilo boljih. U startu je bilo jasno da plavi u takvom rasporedu ne mogu odigrati 90 ravnopravnih minuta s najskupljom momčadi svijeta, makar ona istrčala bez vodećih zvijezda poput Sterlinga, Agüera, De Bruynea ili Fernandinha.
Svoju je priliku objeručke zgrabio Gabriel Jesus, mladić koji na Etihadu nije zabio od ožujka ove godine, ali zato u gostima gradi reputaciju serijskog ubojice. Još više se u polju svidio Phil Foden, 19-godišnjak čiji nogomet na trenutke oduševljava lakoćom, svježinom i idejom, a Guardiola mu svejedno već treću sezonu zaredom minutažu dijeli kapaljkom.
Od dinamovaca smo očekivali više. Od Gojaka i More željeli smo vidjeti želju za kontrolom lopte, od Olma i Petkovića više spuštanja prema centru i želje za suradnjom, ali ovaj put jednostavno nije išlo. I Bjelica je zaspao na klupi kada su se stvari počele naočigled raspadati. Ako je strateški perfektno odigrao kada je prošlog tjedna skoknuo do Sarajeva da cmokne prsten 'kumu' i tako investira u vlastitu budućnost, na taktičkom je polju skroz zakazao jer se Hajrovića i Majera sjetio dok su terenom odzvanjali završni taktovi Guardioline simfonije...