Snažan poput tenka, čvrst na obje noge, a u zraku nenadmašan. Takav je bio Alen Bokšić, jedan od najvećih nogometaša Hrvatske. Snažan, visok, plavokos je i danas kada slavi 50. rođendan. Boka za navijače Hajduka, Neron za pristaše Lazija danas živi u Makarskoj, daleko od svjetala medijskih pozornica, bez angažmana u nogometu. Napadač čiji su zgodici Vatrene odveli na SP u Francuskoj i Japanu, igrač koji je obrane dovodio do ludila.
- Ako igraš protiv Alena, on bi te pomeo poput tenka - objasnio je Slaven Bilić.
Poseban kao igrač, poseban i nakon karijere. Nije izabrao trenerski put, nije ni menadžer. Živi od zarađenog u bogatoj karijeri. Doslovno uživa u nogometnoj mirovini. Veliki Boka. Ali, koliko velik, toliko i nesretan, jer dva velika natjecanja na početku hrvatskog nogometnog puta morao je propustiti zbog ozljede. U Engleskoj se ozlijedio odmah u prvoj utakmici protiv Turaka, a potom je Svjetsko u Francuskoj propustio zbog ozljede koljena.
- Čudno i glupo je nesudjelovati u nečemu za što živiš i što radiš. Zbog ozljede koljena nisam nastupio u Francuskoj, s tom ozljedom sam imao problema do kraja karijere. Ustvari, pravi nogomet sam prestao igrati 1998. jer je sve nakon toga bilo poluigranje i mučenje. A bile su to moje najbolje godine, tek sam tada trebao odigrati nekoliko godina na vrhunskoj razini - priznao je Bokšić. Ćiro Blažević ne dvoji, još od te Francuske tvrdi isto...
- Da sam imao Bokšića u Francuskoj, bili bismo svjetski prvaci, a ne brončani - često je govorio Blažević.
Kraj na Otoku
Igračku karijeru Alena Bokšića jasno se može podijeliti u četiri segmenta. Hajduk, Francuska, Italija i reprezentacija. Za Bijele je igrao četiri sezone, a najupečatljiviji i danas je ostao njegov zgoditak za pobjedu u finalu zadnjeg Kupa Jugoslavije 1991. godine protiv Crvene zvezde u Beogradu.
TRI NAJVEĆE UTAKMICE BOKŠIĆA ZA HRVATSKU
8. listopada 1996.
BiH - Hrvatska 1:4
Na stadionu Renato Dall’ara u Bologni jedina je utakmica u kojoj je dvaput poentirao u kockastom dresu. Prvi pogodak za 1:3 klasično je Bokšićevo djelo, uzeta lopta na centru, bijeg obrani i lob preko Omerovića. Za 1:4 pogodio je ljevicom u desni gornji kut s ruba kaznenog prostora.
15. studenoga 1997.
Ukrajina - Hrvatska 1:1
Najvažniji pogodak za Vatrene postigao je u Harkivu u uzvratu dodatnih kvalifikacija za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Sa 20 metara desnom nogom prizemnim udarcem prevario je Šovkovskog za remi i put na prvo Svjetsko prvenstvo za Hrvatsku.
6. listopada 2001.
Hrvatska - Belgija 1:0
Zgoditak za odlazak na SP u Japanu. U 76. minuti probio je Balaban desnu stranu, povratnu ostavio Bokšiću koji je natrčao na pet metara i lagano zatresao mrežu Belgijanaca, skinuo je potom svoj dres s brojem 11, podijelivši radost s našom klupom.
- Osvojio sam puno onih pravih, zaista značajnih trofeja. I Ligu prvaka i Interkontinentalni kup, ali nekako mi sve to nije bilo toliko važno koliko prvi trofej s Hajdukom. Počeo sam u Hajduku, to je moj klub, a Kup iz 1991. prvi je i jedini trofej koji sam osvojio u bijelom dresu i taj trofej zauzima posebno mjesto u mojim uspomenama - ispričao je Bokšić.
Kako jedna sreća ne ide sama, tako se i Bokšiću u Beogradu dogodila i druga. Slijedila je prekretnica karijere, jer po vlastitom priznanju Marseille je došao gledati igrače Zvezde, a ugledao je Bokšića. Legenda kaže da se karizmatični, a kasnije i kontroverzni, predsjednik Marseillea Bernard Tapie naprosto zaljubio u tog stamenog 21-godišnjeg napadača.
Ljevicom s 12 metara zabila je “devetka” Bijelih za posljednji Jugokup, a Tapie je znao tko je njegov novi igrač. U Francuskoj je briljirao, odigrao sjajnu sezonu, ali zanimljivo je da je jednu godinu propustio zbog propisa i stanja u državi. Iz Hajduka je otišao u Marseille, a trebao je u Dinamo! Međutim, u jesen 1991. nije se igrala nacionalna liga, a Hajduk je trebao nekog prodati da klub preživi ratnu godinu bez natjecanja.
- Otišao sam, premda mi nije odgovarao odlazak. Imao sam 21 godinu, po tadašnjim zakonima nisi mogao prije 28. u inozemstvo, pa sam godinu dana bio suspendiran i samo sam trenirao u Cannesu da bih onda prešao u Marseille.
Jedan od najboljih u svoje doba
Alen Bokšić je 90-ih bio jedan od najboljih svjetskih napadača. Za hrvatsku reprezentaciju debitirao je 25. lipnja 1993. godine u pobjedi (3:1) nad Ukrajinom, dok mu je posljednji vatreni nastup bio 12. listopada 2002. godine kada je Hrvatska poražena (2:0) kod Bugarske u Sofiji. Više od devet godina bio je član naše reprezentacije s kojom je nastupio na dva velika natjecanja upisavši 40 nastupa i 10 pogodaka. I vječno je ostala dvojba "je li više pružio u klupskom nego reprezentativnom nogometu"...
U Marseilleu je 1993. odigrao sezonu života, postigao 23 pogotka, osvojio naslov prvaka države i Ligu prvaka. Karijera je krenula uzlaznom putanjom koja se nije zaustavila ni kada je Tapiev Marseille upao u velike financijsko-korupcijske probleme. Bokšić je u prosincu 1993. otišao u Lazio, šest i pol godina proveo je u Serie A igrajući uglavnom za nebesko-plave, jer jednu sezonu je bio u Juventusu Marcela Lippija. Karijeru je zaključio u Middlesbroughu, a legenda kaže kako su ga Englezi u grad na sjeveru Otoka doveli noću da ne vidi kako je sivo nebo u industrijskom središtu izraslom na dimu čeličana i željezara. Bokšić je najviše zarađivao u Middlesbroughu, no jednog dana je rekao “dosta”. Njegovi bliski prijatelji pričali su: “Reka je Boka da više nema volje vezati kopačke.” Nikada se nije vratio u HNL, jednostavno je u Engleskoj odlučio presjeći, u 33. zaključiti karijeru ispresijecanu trofejima i ozljedama.
Je li Bokšić bio predodređen da postane veliki nogometaš? Danas će svi kazati “u svakom slučaju jest”, ali ni sam Boka nije vjerovao da će jednom biti “grande”.
- Do 16. - 17. godine nisam vjerovao da ću ozbiljno igrati nogomet. U mlađim kategorijama uvijek je bilo boljih od mene, primjerice Marin Lalić tada je bio najbolji na svijetu, kao danas Messi.
Prekretnica je došla s Bokšićevih 17 kada je u Splitu sjajno odigrao na turniru “Prvi partizanski odred”. Nakon toga je i sam shvatio “bit ću nogometaš”. Sa 17 i pol već je debitirao za Hajduk, i to u Zenici protiv Čelika. Za njegov nogometni progres u Hajduku je iznimno zaslužan bio trener podmlatka Bijelih Dragan Slišković kojem je Bokšić kasnije kupio i automobil. Ali novac nikada nije bio Bokšićev pokretač.
- Nekada se nije diskutiralo o dužini ugovora, a kamoli o lovi. Sjećam se da sam od novca na početku mogao kupiti vespu.
U međuvremenu je, figurativno rečeno, zaradio za tvornicu vespi. Njegov zadnji ugovor u Middlesbroughu potpisan je na 65.000 funti tjedno što bi u eurima danas bilo 4,1 milijuna godišnje. Odlično je zarađivao, osvajao trofeje, igrao u velikim klubovima, a danas u nogometu nije prisutan. Zašto? Objasnio je i to jednom. Dva angažmana je imao u postigračkoj karijeri. Prvi u Hajduku 2007. kao šef struke. Ali šef struke kojeg se nije puno pitalo.
- Hajduk je u to vrijeme doveo osam ili devet igrača i ja sam bio protiv svih. Zbog toga sam od predsjednika tražio da odem, jer nisam želio tako raditi. Predsjednik me zamolio ostanem, ali žao mi je što nisam odmah otišao.
Zadržao se tek četiri mjeseca, a ostalo je upamćeno da je Bokšić pregovarao oko dolaska Nike Kovača u Hajduk. Kasnije smo Bokšića rijetko sretali u Splitu, trebalo je proći pet godina da ponovno dođe na Poljud.
Ovog puta kao pomoćnik izborniku Štimcu u ljeto 2012. Funkcija pomoćnika u Štimčevu stožeru bio je Bokšićev posljednji angažman u nogometu zaključen u listopadu 2013.
- Bilo je lijepo, ali sam se osjećao kad da sam izašao iz zatvora. Sjećam se kad smo igrali na Maksimiru, izlazimo na zagrijavanje, a stadion je poluprazan. Izašao sam s igračima, a meni jedan majmun, ničim izazvan, pet puta psuje majku. Meni to nije potrebno i neću biti dio toga. Tada sam shvatio da u ljudima postoji neka vrsta ludila.
Poseban igrač, poseban čovjek u svom svijetu. Nema sumnje, čestitke će stići sa svih strana Globusa. Šaljite, za Boku legendu. Prvih 50.
KARIJERA U NATUKNICAMA
1987. - sa 17 i pol godina debitirao za Hajduk ulaskom s klupe protiv Čelika u Zenici (1:3)
1991. - osvojio Kup Jugoslavije s Hajdukom postigavši pogodak za pobjedu 1:0 protiv Crvene zvezde u Beogradu
1993. - osvojio Kup prvaka s Marseilleom pobjedom 1:0 nad AC Milanom u Münchenu, te iste sezone prvi je strijelac prvenstva Francuske sa 23 u dresu prvaka Marseillea
1994. - izabran za četvrtog igrača Europe u 1993. iza Roberta Baggia, Dennisa Bergkampa i Ercia Cantone
1995. - s Laziom osvojio drugo mjesto u Serie A, u drugoj sezoni igranja za nebesko-plave
1996. - s Hrvatskom igrao na EP u Engleskoj, ozlijedio se u prvoj utakmici protiv Turske
1997. - s Juventusom u sezoni 1996./97. uzeo tri naslova, prvenstvo Italije, Interkontinetalni kup i europski Superkup, igrao i finale Lige prvaka u porazu od Borussije Dortmund (1:3) ponovno u Münchenu; reprezentaciju Hrvatske odveo na SP pogotkom za 1:1 u dodatnim kvalifikacijama s Ukrajinom
1998. - zbog ozljede propustio SP u Francuskoj i finale Kupa UEFA Lazio - Inter (0:3) u Parizu
1999. - zbog ozljede odigrao samo tri utakmice u sezoni
2000. - s Laziom osvojio naslov prvaka Italije i europski Superkup
2001. - za godišnji ugovor od 3,38 milijuna funti iznenađujuće potpisao za Middlesborough i u prvoj sezoni izabran za igrača godine tog kluba postigavši 12 zgoditaka u Premiershipu
2002. - s Vatrenima igrao na SP u Japanu; posljednji zgoditak u karijeri postigao je u pobjedi nad Manchester Unitedom (3:1) na Boxing Day, 26. prosinca na Riversideu
2003. - odigrao zadnju utakmicu karijere, 11. siječnja u dvoboju Middlesbrough - Southamtpon (2:2) na Riversideu
2003. - objavio kraj karijere 1. veljače
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....