Sekunda dramaturškog muka, i onda očekivana objava... “Dobitnik Zlatne lopte je - Luka Modrić!” Prije točno 365 dana, dogodio se presedan, nakon desetogodišnje dominacije Lea Messija i Cristiana Ronalda, s čak 277 bodova viška u odnosu na Portugalca, hrvatski maestro je u najcjenjenijem, elitnom individualnom izboru, postao najbolji.
Pod svodom pariškog Théâtre du Châteleta, na gala priredbi za one najbolje, Luka Modrić se podigao sa stolca visoko, iznad svih.
- Hvala svima, ovo je san - tražio je riječi, gotovo kao i uvijek, teže od rješenja na nogometnom igralištu.
- Ovo je za sve one prije mene, koji s moga mjesta na terenu nisu ovo ostvarili - nastavio je, misleći na brojne režisere nogometne igre, koji su podij redovito prepuštali glavnim akcijskim junacima - napadačima.
Spustio se, spremio tu skupocjenu zlatnu bubamaru na sigurno i nastavio dalje...
Dosta se toga promijenilo u međuvremenu. Logično iscijeđen nakon još jedne europske kante s Realom te finalom Mundijala s Hrvatskom, Modrić je i do te dodjele proživljavao realni i očekivani pad. Koincidiralo je to, naravno, i s padom zasićenog Reala, koji je nakon četvrte krune pustio nogu s gasa, tražeći se nakon odlaska Zinedinea Zidanea i Cristiana Ronalda.
Mijenjali su se treneri (Lopetegui, Solari), sustavi, igrači, međutim, čak ni novi povratak velikog Francuza tijekom ožujka nije uspio promijeniti anemičnu krvnu sliku momčadi koja je na kraju u prvenstvu završila kao treća, s čak 12 poraza, ispala u polufinalu Kupa od Barcelone, u europskom Superkupu potpisala poraz od Atlética, a u svom dvorištu zvanom Liga prvaka, na kraju je nokautirana od senzacionalnog Ajaxa već u osmini finala. Jedini melem, ali gotovo beznačajan, bilo je osvajanje Svjetskog klupskog prvenstva.
Luka Modrić uklopio se u sivilo. Završio je, doduše, sezonu s četiri pogotka i sedam asistencija, ukupne ocjene 6,98, no za čovjeka koji je naviknuo planet galacticosa na najviše, bio je to bolan pad.
“Njegova se zvijezda gasi”, počeli su pisati španjolski mediji, redovito ga seleći u Inter, Milan, PSG, Otok...
Kako, ujedno, nije imao (težih) ozljeda, doimalo se da se Real sprema na život bez svog talismana veznog reda. Sezona je završila, no Modrić nije želio kazati svoju posljednju riječ, a bio je toga svjestan i njegov veliki zagovornik Zidane. Čelični se argument svodio na vrlo jednostavan i argumentima oboružan dojam: ako je Real s Modrićem bio blijed, bez njega je djelovao izgubljeno i gotovo deluzijski.
Stigao je ljetni odmor. Koji je, još jednom u njegovu slučaju, promijenio sve.
Svjež i odmoran, nakon praktički dvogodišnjeg igranja, Modrić se ove jeseni opet pojavio u svom klasičnom izdanju: metronomski dirigira Realom, a jesenas je u dresu Hrvatske igrao na razini otprije pet godina. Sa 34 na leđima, i s ugovorom do ljeta 2021., koji se aktivirao osvajanjem te Zlatne lopte, dakle potpuno neopterećen i još jednom gladan, Modrić se još jednom zainatio. Istina, Real niti danas ne djeluje moćno kao prije nekoliko godina, međutim, djeluje bitno svježije nego lani. Bez prevelike filozofije, još manje velikih riječi, samokritično je shvatio svoju lanjsku sezonu i odjednom, mediji vrište...
“Vratila se Zlatna lopta!”
Do jučer osporavana, sada opet bliješteća. Samo potpunom laiku nije bilo jasno da je godina poput lanjske bila neizbježna. Psihički i fizički iscijeđen, Modrić je pao, no samo da bi se podigao. Još uvijek prepun želje za dokazivanjem, i kvalitetom koja ne nestaje, Real i Hrvatska opet žive na njegovim minijaturama i rješenjima okovanim unutar tih 90 minuta, na prostoru 110X60. U tih 600-tinjak kvadrata trave, sažet je, praktički, njegov život. Jer, poanta je, Luka nije “one hit wonder”. On je definitivno tip koji je evergreen. I ima želju s Hrvatskom odigrati još jedan veliki turnir, a onda se posvetiti Realu, u zadnjem poglavlju svoje iznimne i nenadmašne karijere.
Istina je, koju će najviše sam priznati, da je od rujna 2018. pa sve do lipnja 2019. sa sporadičnim bljeskovima, igrao ispod svog nivoa. No tada se, potpuno resetiran, opet vratio u “cyber-mode” nogometa. I takav je dočekao dan kojim se obilježava prva godišnjica najvećeg dostignuća jednog hrvatskog nogometaša svih vremena. Kao potvrda, a ne iznimka. Baš kao “izvještaj centrali” u Azrinih 3N, “kao udar, sudbina...”.