I mogli smo tako satima, ispuniti cijele novine pričama o nogometu, o zanimljivoj i intenzivnoj trenerskoj karijeri. Jedan događaj nadovezuje se na drugi, jedna anegdota priziva sjećanje na neku drugu i tako u beskonačnost. Ipak je iza Ive Šuška bogato iskustvo, više od 40 godina aktivnog rada u, nazovimo, trenerskom sektoru. Od rada s mladima, do pomoćnika u klubovima i reprezentaciji, skauta, bio je izbornik, trener koji je osvajao naslove i u inozemstvu. Da bi sve začinio funkcijom šefa Dinamove škole, s koje je prije nekoliko mjeseci i otišao u mirovinu.
- Službeno sam otišao iz nogometa, iz ovog trenerskog dijela, ali nogomet nije iz mene - govori Šušak, kojega pitamo postoji li ijedan važniji, poznatiji hrvatski igrač u zadnjih tridesetak godina, a poglavito od osamostaljenja Hrvatske, s kojim nije kroz karijeru imao dodirnih točaka.
- Uf, bogami, ne znam. Ima ih, ali jako malo.
Bokšić i Bjelica
Mi smo se, ovako na prvu, sjetili dvojice. Bokšića i Bjelice.
- Da, njih nikad nisam vodio. Bokšić zbog ozljede nije išao na SP u Francusku kad sam bio dio stožera, a Bjelicu sam zvao kad sam vodio Osijek da se vrati u klub. Međutim, otišao je tada u Austriju i tamo ostavio dubok trag te započeo uspješnu trenersku karijeru.
Nabraja nam Šušak koga je sve trenirao, s kim sve surađivao. Igračka mu karijera nije bila prebogata, rano je iz Mladosti Široki Brijeg došao u Zagreb, tu nije mogao pratiti igračke zahtjeve i krenuo je u trenere. Počeo je u Kemičaru, s mladim kategorijama bio i ispred Dinama, Zagreba, Lokomotive... a onda je 1975. stigla i ponuda Dinama za rad u omladinskoj školi.
- Dvojio sam prihvatiti ili ne. Znate, Kemičar je bio klub tvrtke Chromos, nudili su mi stalan posao, a to je tada bila sigurnost. I onda sam kod Charlieja sreo Rudija Belina koji je završio karijeru, a mediji su ga gurali na mjesto Dinamova trenera. I on mi tada kaže: “Ja se guram, a tebe Dinamo zove. Ajde, ne filozofiraj, nego dođi u Dinamo.” I tako sam došao, radio prvo u pionirima, a kad je Belin 1977. postao trener Dinama, zvao me za pomoćnika. Opet sam se nećkao, nagovarao me, prihvatio sam i tako je krenulo. Poslije sam bio pomoćnik Zebecu, Markoviću, Ćiri, Iviću... pa opet u školi kad je Ćiro opet došao. Od svakog sam od tih trenera nešto naučio, a svaki od njih ima i nešto što nisam htio uzeti. Ali nisam želio biti ničija kopija, stvarao sam svoj put. Tih sam godinama radio i u školi u Dinamu s vrlo talentiranim igračima poput Komljenovića, Bobana, Prosinečkog... I već sam tada uvidio da trener može puno naučiti igrače, ali i da može puno naučiti od igrača. Recimo, Boban je već s 15 godina imao osobnost, trebalo je znati svakom od tih dečki pristupiti na drugačiji način.
Godine u Zagrebu
Ipak, zov samostalnog trenerskog posla Šuška je odveo u drugom smjeru, dalje od Dinama. Prvo je, zbog nekih neslaganja u klubu, otišao na posudbu u Jedinstvo Jankomir, onda u vinkovački Dinamo. Pa, konačno, Zagreb.
- Dražan Jerković bio je direktor, bile su to tri i pol prelijepe godine. Krenuli smo iz Međurepubličke lige, rekoh tada, pa po zakonu velikih brojeva mora Zagreb već jednom ući u Drugu ligu. I ušli smo, a onda, iako nismo imali imperativ, izborili i Prvu ligu. Jednostavno, odlično smo ušli u prvenstvo, bili prvi na zimskoj stanci i više nije bilo nazad. Izborili smo uvjerljivo Prvu jugoligu, koju, nasreću, nikad nismo igrali. Zašto nasreću? Čisto nogometno, zamislite koliko bi se kasnijih fantastičnih igrača izgubilo po posudbama i nižim ligama da nije došla Hrvatska liga i da oni nisu dobili priliku igrati na visokoj razini.
U Zagrebu je bio još godinu i pol dana u HNL-u pa otišao, došlo je do zasićenja. I vodio je kasnije u karijeri Osijek u više navrata, Hrvatski dragovoljac, Marsoniju, Izolu, armensku Myku, međutim tri su ga epizode, osim tog Zagreba, možda najviše obilježile.
- Vodio sam jednu sjajnu generaciju U-21 reprezentacije na Europskom prvenstvu. Pletikosa, Tudor, Ivan Leko, Bišćan, Šokota, Balaban, Mikić, Deranja... Spletom okolnosti i uz malo nesreće nismo se plasirali među četiri najbolje reprezentacije i ostali smo bez OI. I tada sam vidio da je završen jedan ciklus, da je vrijeme za nove izazove. Kad već pričam o mladoj reprezentaciji, u drugom mandatu, moram priznati, nisam bio uspješan. Dogodilo se tada da igrači koji su bili okosnica te generacije, poput Čopa, Antolića, Kalinića... nisu imali pravi status i minutažu u klubu. Bila je i teška skupina, ali sve u svemu, tu sam mogao napraviti više.
Uništiti NK Zagreb najveći je nogometni zločin u Hrvatskoj
Kako gleda na sve ono što se događa s njegovim NK Zagrebom?
- To je najveća nogometna tragedija u Hrvatskoj, to je nogometni zločin. Tko, što i kako, ja ne znam, ali takvu instituciju s takvim uvjetima uništiti, to je zločin. Siguran sam da kvalitetno vodstvo od pet kvalitetnih ljudi može Zagreb za tri godine dovesti u Prvu HNL, a za pet u Veliku četvorku.
Je li tu mogao i on, kao i ostale klupske legende, nešto ranije napraviti, spriječiti taj, kako kaže, zločin?
- Prije svega, ne znam kako je NK Zagreb konstituiran, ne znam može li se formalnopravno nešto događati, ali želio bih da netko povuče potez da formira kvalitetno rukovodstvo. Kažem, uvjeren sam da taj klub za čas može opet oživjeti.
Nakon te prve epizode u U-21 selekciji došao je Maribor.
- Uzeo sam naslov s Mariborom, u zadnjem smo kolu pred punim Bežigradom uzeli bod i bili prvi ispred jake Olimpije. Evo, donedavno sam bio jedini trener stranac koji je bio prvak Slovenije, moj je uspjeh lani ponovio Igor Bišćan!
I tada je uslijedila avantura života, odlazak u Gruziju, gdje je i danas slavan, o njoj ćemo posebno. Nego, je li ostala mala praznina zbog toga što nikad nije vodio samostalno Dinamo, iako je dugo bio u klubu, a nije mu se posrećilo ni s Hajdukom?
- Više sam puta odbio Mamićev poziv da preuzmem Dinamo. Prvi put 2004. kad je Dinamo izgubio u slovenskoj Gorici. Bio sam na večeri u Primoštenu, u društvu, preko njih me nagovarao da dođem u Dinamo, ali ja sam mislimo da ne mogu s njim surađivati, ne poznajući situaciju u Dinamu. Zdravka sam u tom smislu izbjegavao, nisam znao kako Dinamo funkcionira. U životu nisam s njim popio kavu izvan stadiona, da ne kažem da nismo bili na ručku, ali imali smo uvijek korektnu suradnju. Drugi sam put odbio kad je odlazio Vaha. Već sam bio izbornik U-21 selekcije i nisam želio ulaziti u to. Nisam želio. A sad kad me Mamić nazvao za direktora škole, odmah sam rekao “imaš moje da”. On kaže “pa odbijao si me kad sam zvao za mjesto trenera”, a ja opet kažem “imaš moje da”. Mislim da sam ovim direktorskim mjestom, nekako, nadoknadio to što nisam bio trener Dinama. Kad sam došao kao direktor, shvatio sam da Dinamo ne može živjeti bez proizvodnje i prodaje igrača. Što tko mislio, ja sam uvjeren da je Zdravko Mamić prvak svijeta za plasman mladog igrača. Nažalost, hrvatski klubovi bez prodaje ne mogu živjeti.
Štimac me zvao
A suđen mu nije bio ni Hajduk. Čak je Poljudu bio bliži nego ikad Maksimiru, već je “nosija bilu boju”.
- Bio sam prvo aktualan u ljeto 2008. Štimac mi je rekao da je to gotovo, da on ulazi u klub i da sam ja trener. Međutim, u klubu su imali sastanak sa Sanaderom i odlučili su se za Vučevića. Htjeli su me i kad je bio Reja u klubu, ali uzeli su Špacu, pokoj mu duši, a i nije bila neka klima tada... Godinu dana kasnije zvao me Slaven Bilić i rekao da bi Svaguša htio sa mnom razgovarati. I onda me Svaguša zvao, dobra priča, ali moramo se naći i razgovarati. I ja tražio da to bude inkognito u Splitu, ali kad sam ušao u zgradu aerodroma, već su znali novinari što se zbiva. Na sastanku Svaguša, Sapunar, Grbić i sportski direktor Kalinić, na liniji je bio i Kerum. I mi se dogovorili, oni kažu da će me sutra predstaviti. Rastali smo se, kao, gotova stvar, sutra ćemo potpisati, Svaguša je objavio da sam ja novi trener. Ali drugi se dan nisu javili. Torcida je mene uvažavala, nisam nikad imao problema, no kasnije sam čuo da jedna grupacija nije htjela trenera iz Zagreba, dinamovca, stvorila se takva atmosfera. Zvao me Grbić da mi objasni da ništa od toga, bilo mu je neugodno. Puno je bilo namigivanja s Hajdukom, još dok je Šurjak bio u klubu. Nije se dogodilo ni s Dinamom ni s Hajdukom, ali nije mi žao, ipak sam prošao puno toga i napravio lijepe stvari.
Najbolji igrač koji nije uspio? Davor Bajsić!
Postoji li jedan igrač kojega Šušak nije uspio izvesti na “pravi put”, koji je bio talentiran i kvalitetan, a nije napravio adekvatnu karijeru?
- Ima jedan. Davor Bajsić, igrač Osijeka. Za njega se govorilo da je čudo, u mlađim uzrastima tada su za njega veliki klubovi nudili i po 500 tisuća maraka, što je tada bilo mnogo. Nitko od mojih prethodnika u Osijeku nije uspio od njega dobiti maksimum, bio sam siguran da ću ja uspjeti. Pokušao sam sve, ali Bajsić nikad nije postao igrač kakav je trebao biti. Imao je sve; savršenu tehniku, motoriku... Da, recimo, secirate Prosinečkog ili Šukera po pojedinačnim vrlinama, zaključili biste da ne mogu igrati nogomet, dok biste za Bajsića rekli da mora uspjeti. Ali, jednostavno, u utakmici nije u pravo vrijeme bio na pravom mjestu. Dok je Prosinečki uvijek bio tamo gdje mora biti. Ili Soldo. Kakvu je karijeru napravio, a kad pogledate nogometne osobine, nije brz, nije najbolji tehničar... Jednom sam razgovarao s Magathom i rekao mi je ovako: nema tako brzog, sporog, debelog, mršavog, niskog, visokog igrača da ne može igrati nogomet ako ga dobro razumije.
S Ćorićem je trebalo napraviti ono što sam ja učinio Bobanu
Uspoređujući nekad i sad, Ivo Šušak vrlo je jasan:
- Danas je okruženje u kojem igrači odrastaju puno drugačije. Prerano idu van, pod pritiskom okoline, roditelja, menadžera. To je okruženje surovo i nedostatno nogometno pametno da pomogne u razvoju iznimnih talenta.
Onda nam je ispričao kako je svojevremeno Zvonu Bobana doveo u red.
- Boban je imao jaku osobnost već s 15 godina, htio je biti desetka koja nema obveza prema natrag. I ja ga moram naučiti da je bitna i ta druga komponenta. Igramo na dva gola, čovjek na čovjeka, ja na njega stavim Nekret-Katića, koji je bio “pas”, mogao je trčati do sutra. Zvone ne može doći do lopte, ovaj mu nije došao ni blizu. Sutra dolazi Boban na trening i kaže da je shvatio da je i to bitno. Što se dogodilo? Zvone nikad u životu nije bio desetka, igrao je sve drugo, žrtvovao se za druge. Tu je bila njegova veličina, jer je bio za momčad. Još jedan primjer kad je Boban u pitanju. Njegov otac Marinko došao je do Vlatka Markovića, koji nije volio te roditeljske upadice. Ali Marinko mu je rekao: “Zvone već dva-tri dana ne spava kod kuće, vi imate na njega veći utjecaj od mene, pa ako možete utjecati...” Dakle, čovjek se brinuo za sina na pozitivan način, a ne onako “moj je sin najbolji i najpametniji”.
Nažalost, danas imamo suprotne primjere, gdje igrači teško usvajaju nove navike. U Dinamu se, recimo, dok je Ivo Šušak bio direktor škole, najviše pričalo o Anti Ćoriću i njegovim problemima, nesporazumima s trenerom, nezadovoljstvu, okruženju...
- Ista se situacija mogla primijeniti na njemu kao što sam ja napravio Zvoni. Bojim se da takav dragulj na kraju neće napraviti ono što mu nudi nogometni potencijal. Recite mi tko je od naših igrača, osim Perišića, uspio isplivati, a da je otišao van prije 21.-22. godine. HNL je idealan za razvoj igrača i igrači i oni koji ih savjetuju trebali bi biti svjesni toga. Ne samo trčati za novcem nego i za nogometnim razvojem. Evo, recimo, ja s Ivanom Cvjetkovićem nisam razgovarao 10 godina, nije bio korektan kod mog odlaska iz Dragovoljca. U međuvremenu smo to izgladili, pozdravljamo se... Ali da ja imam sina, dao bih da ga vodi Tarzan (Ivan Cvjetković, nap. a.), jer on je pravi menadžer, koji brine o razvoju igrača, a ne samo da uzme postotak. Da nije imao njega, Mandžukić nikad ne bi napravio takvu karijeru.
Novi sam član Izvršnog odbora Dinama
Bjelica je napravio nemoguće, ima podršku cijele Uprave
Nije baš poznato, ali Ivo Šušak još uvijek ima tri funkcije. Jednu i u Dinamu.
- Član sam Izvršnog odbora Dinama, Skupštine HNS-a i Trenerske komisije HNS-a.
Sve te funkcije nisu u koliziji?
- Ne. U Skupštini HNS-a sam u ime trenerske struke, kao što rekoh, nogomet nije izišao iz mene.
Izvršni je odbor hijerarhijski vrlo važno tijelo u Dinamu. Šušak je, praktički, šef Nenadu Bjelici?
- Sigurno će moje sudjelovanje u radu IO-a i kluba biti dodatno uvažavanje trenerske struke od seniora do limača. Jer bez kvalitetnih trenera i rada nema opstanka nogometa i Dinama. Bjelica je, naravno, potpuno neupitan, on je napravio nešto što je gotovo raritet, ima u svlačionici 30 igrača koji su svi zadovoljni. Moram priznati da je pokazao socijalnu inteligenciju. Podržavam ga maksimalno, on ima takav status od predsjednika naniže.
Mladi treneri nadiru sa svih strana?
- To je dobro, drago mi je da bivši igrači idu u trenerski posao i da žele to raditi. Jedino, ja bih im svima savjetovao da krenu od mlađih kategorija, ili barem od klubova nižeg ranga. Meni je to iskustvo koje sam imao u radu s mladima bilo neprocjenjivo kad sam odlučio biti seniorski trener.