Što je život profesionalnih nogometaša i kako bi se nekad moglo lakše razumjeti njihove naoko nejasne poteze, može nam poslužiti sudbina Marija Mandžukića. Još 5. travnja službeni fotografi Juventusa ovjekovječili su svečani trenutak potpisa produženja ugovora između hrvatskog napadača i dopredsjednika Pavela Nedveda. Nekadašnji češki reprezentativac, Zlatna lopta 2003. godine kao igrač Juventusa, osoba je od najvećeg povjerenja predsjednika Andree Agnellija.
Svi su bili nasmiješeni tog dana, jer je pitanje nastavka karijere Mandžukića bilo definirano. Ugovor koji mu je trajao do 2020. godine Juventus je, na prijedlog trenera Massimiliana Allegrija, produžio do 2021. Tada će Mandžukić navršiti 35 godina i vjerojatno je da bi se tijekom te posljednje sezone, a možda i prije, ovisno o učincima i rezultatima, otisnuo u egzotične krajeve po “otpremninu za stare dane”. Ključno je bilo da je Allegri vidio Mandžukića u kadru za ovu 2019/2020. sezonu.
Velike promjene
Ono što Allegri nije prepoznao to je utjecaj animoziteta navijača na vodstvo kluba. Trener iz Toscane od prvog dana kada je 2014. naslijedio ljubimca navijača, Antonia Contea, nije bio u milosti tribina i okruženja kluba. Bez obzira što je osvojio 5 uzastopnih titula, 4 uzastopne duple krune, dva Superkupa i došao do dva finala Lige prvaka. Conte po tim dosezima nije bio tako uspješan. I kako je Allegri od Agnellija tražii određene poteze u prijelaznom roku, a predsjednik uzvratio da želi drugačiji nogomet i pristupe, došlo je do razilaženja.
Sredinom svibnja svi su planirani programi nove sezone Juventusa pali u vodu. Allegri je raskinuo ugovor, a nakon dogovora s Mauriziom Sarrijem počela je nova era i u svlačionici prve momčadi. Jedan od igrača kojem se karta okrenula je upravo Mario Mandžukić. Birajući između njega i Gonzala Higuaina, plaćenog 90 milijuna eura, Allegri se odlučio za hrvatskog igrača. Upravo je ovih dana i pojasnio te odluke.
Nezamisliv način
- Mario će za mene biti uvijek poseban tip. On je veliki igrač i pružio mi je puno opcija u taktičkim promišljanjima za momčad.
Higuain je otišao, prvo u Milan, pa u Chelsea, gdje ga je htio Sarri. Na tom temelju međusobne suradnje, koja je bila sjajna u Napoliju, i ovaj Toskanac izabrao je svoje opcije za napad. Sreća se osmjehnula ovaj put argentinskom napadaču, a višak je u Sarrijevim nacrtima postao Mandžukić. Kao i Emre Can.
Novi šef sportskog ureda Juventusa Fabio Paratici očito nije znao ili nije mogao biti uvjerljiv u komunikaciji s hrvatskim igračem, te se pat pozicija rastegnula do kraja prijelaznog roka. Juventusovim čelnicima se činilo da će jednostavno riješiti njegov status, ponukati ga na odlazak i još na njemu zaraditi odštetu. U tom su smislu prvo dali do znanja treneru da ga ne koristi u kadru za prvenstvo, potom su pojačali pritisak time što nije bio na popisu 25 igrača za Ligu prvaka. Naposljetku, putem medija su ga dodatno pritiskali i u javnosti stvarali dojam da misli samo na novac, pritisak koji je išao do daske kada je postalo jasno da od odlaska u Katar neće biti ništa.
Napeta situacija oko Mandžukića, koji je i na svoju štetu (ne igra...) pokazao prkos takvom odnosu Juventusa, rezultirala je i time što već tri tjedna trenira sam. U klupskom kampu ima trenera, ali više nije uz momčad. Bit će tako sve dok se razriješi njegov transfer u neki drugi klub. Stvarnost koja se može dogoditi prije kraja prosinca, a formalizirati tijekom siječnja.
Nema dvojbe da se Mandžukićeva priča s Juventusom zatvara na do jučer nezamisliv način. Igrač koji je tretiran kao ljubimac navijača, oličenje lojalnosti klubu, profesionalizma i borbenosti, za iste je čelnike i klub odjednom postao persona non grata. Stara dama, kako se tepa Juventusu, pokazuje se kao bezdušna oštrokondža prema Mandžukiću. I ne samo prema njemu (Can, Allegri...). Sasvim je razumljivo da novi trener može imati druge ideje i igračke preferencije. Logično je i da klub prihvati trenerove sugestije i onda razriješi pitanje sporazumnog rastanka od igrača, koji je 4 godine davao sve od sebe za momčad. No, takvi se odnosi upravo temeljem minulih zasluga i ponašanja trebaju odraditi na suptilniji i primjereniji način, bez da se gazi dostojanstvo igrača. I naravno, bez da se Juventus, koji želi da igrač ode, da uštedi na njegovoj plaći, još postavlja s visoka s odštetnim zahtjevom. Tko će to plaćati 10-15 milijuna eura odštete za igrača u 34. godini, kojeg se klub k tome javno odriče, i time mu devalvira cijenu transfera.
Pomalo nervozni čelnici Juvea vjerojatno nisu do kraja prepoznali narav i upornost Mandžukića, koji kada za nešto zapne, spreman je ići do kraja iako mu to nije dugoročno u korist. Mandžukić nije bio dovoljno hladan da prepozna kada je inaćenje prešlo granicu logike i postalo autodestruktivno. Već 5 mjeseci ne igra, i do siječnja ima perspektivu još dva i pol mjeseca bez utakmica...
Konačna odluka
Svakog dana mediji, unatoč nemogućnosti promjene kluba i logičkih posljedica aktualne situacije, Mandžukića sele u drugi klub, grad, državu, kontinent. Prešao je ‘tako’ već u 20-ak klubova, nakon 19 obrata. Izvjesnost je u idućih mjesec dana samostalni trening i konačno odlučivanje temeljem ponuda koje mu tek trebaju doći za zimski prijelazni rok. Jedina sigurnost je da od siječnja više neće biti igrač Juventusa…
Ovog puta krivo je procijenio situaciju
Hrvatski napadač teško se mirio da unutar nekoliko mjeseci od najboljeg ugovora u životu, odličnog statusa, odjednom postane igrač koji mora ići. Uz dosta ponuda, koje je redom zanemario, Mandžukić se želio opet nametnuti radom i igrama.
No, ovaj put nije dobro procijenio. Osim što ima 33 godine i kao takav više nije klupska perspektiva, Mandžukić nije mogao naslutiti da će se atmosfera prema njemu u klubu tako ohladiti.