Mi stariji znamo da je Dinamova jedna od čuvenih plavih postava počinjala: Stinčić, Devčić, Jovićević... Naravno, lijevi je bek bio tata Čedo Jovićević, čija je nogometna filozofija bila - lopta može, igrač ne može. Sin Igor je, međutim, bio suptilni vezni igrač ogromnog talenta. Mladog Jovićevića odveo je Predrag Naletilić u Real u Madrid za milijun dolara. U ugovoru je bila i zanimljiva klauzula: ako Igor odigra samo jednu minutu za prvu momčad, klub mu mora dati novi ugovor, vrijedan 1,8 milijuna dolara.
- Pretpostavljate da nikada nisam odigrao tu famoznu minutu. Godinama sam se kalio u drugoj momčadi Reala - kaže nam Igor Jovićević, čovjek koji trenira tri momčadi Dinama, onu koja je od Chelseaja nesretno ispala u četvrtfinalu Lige prvaka mladih, onu U-23 koja i dalje “rastura” po Engleskoj u svom natjecanju, te B momčad koja igra u Drugoj ligi.
Avantura Viitorul
Igor Jovićević je imao tešku igračku karijeru.
U Real je došao sa 17 godina i 10 mjeseci. Tri godine ga je u rezervnoj momčadi Kraljevskog kluba vježbao Rafa Benitez. A s Igorom su u Realu B stasali Argentinac Esnaider, Urzaiz iz Pamplone, Gutti, Raul, Fernando Sanz, Victor, Dani... Nakon Reala igrao je za reprezentaciju Hrvatske u Kijevu i tamo su mu pukli križni ligamenti. Dvije i pol godine je šepao i tvrdi da ga je na noge osovio tek zagrebački doktor Hrvoje Šojat. A nakon toga je počela priča dostojna romana. Pokušao je u Zagrebu, zatim je sedam mjeseci igrao u japanskom Yokohama Marinosu...
- Kad sam došao u Marinose, tamo je trener bio Osvaldo Ardiles, koji je taman otišao iz Dinama i bio je ljut na Hrvate. Odmah je kazao da me neće...
Onda su ga preselili na drugi kraj svijeta, u brazilski Guarani Campinas, u državu Sao Paulo. Vratio se u Europu, u Metz.
- To je bila čudna priča. Bio sam na probi, zadovoljio sam, bio je dogovoren ugovor, već sam bio predstavljen, fotografirao sam se s dresom, ali onda je agent kazao da neću tamo ostati.
Igor Jovičević
Sljedeća stanica bio je kineski Shen Yang, zatim se približio Europi u ukrajinskom klubu Karpati, da bi se vratio po još jednu novčanu injekciju u kineski Zuhaj. Tu su mu drugi put pukli križni ligamenti i tu je odlučio stati.
- Tada sam prekinuo karijeru, u 32. godini. Dvije godine sam tada u Marbelli u lokalnom klubu trenirao djecu. Zapravo, tata je počeo raditi s klincima, a ja sam otvorio koktel-bar, krenuo sam u ugostiteljstvo. Tata je tada počeo trenirati mog starijeg sina Filipa, a ja sam mu kazao: “Tata imaš malo staromodne treninge, ja ću ti se priključiti, ha-ha...” Inače, tata je od 1. siječnja ove godine u mirovini.
Krenuo je nakon toga u ozbiljni nogometni posao, bio je sportski direktor i trener u ukrajinskim Karpatima, bio je trener i u Celju, da bi u srpnju 2017. godine došao u Dinamo, doveli su ga njegovi prijatelji, sportski direktor Marko Vukelić, popularni Bimbo, te agent i prisni prijatelj Klaudio Kajtazi.
Iznimno ja zanimljiv sugovornik, a prvo pitanje koje smo mu postavili bilo je ovo: Igrali ste protiv Rusa, Engleza... Što ste vidjeli, gdje je Dinamova škola u odnosu na ostale u Europi?
- Kad bismo se samo uspoređivali s ova tri posljednja protivnika, s Lokomotivom iz Moskve, Liverpoolom i Chelseajem, mi smo onda miljama, stvarno miljama daleko od njih. Tu govorim o mogućnostima koje se njima pružaju u priči oko razvoja igrača, individualnog i kolektivnog. Kako igrača, tako i trenera. Njihovi budžeti su ogromni, kampovi su ima fantastični. Tamošnji uvjeti rada su zaista na najvišoj mogućoj razini. Mi tome težimo kako bi naš nogomet bio još bolji, da bi naša škola bila ravnopravna njihovima. Eto, sad smo vidjeli kamp Chelseaja, imaju 32 terena! Kad smo s U-23 momčadi bili u kampu Tottenhama, također je bilo 32 terena... Tu je najveća razlika kad se radi o usporedbi. Mene jako zanima kako bi se Chelsea pripremao, recimo, na našem kadetskom igralištu.
Tko vas se od suparnika najviše dojmio?
- Zapravo, možda ću vas malo iznenaditi, jer ta utakmica je za većinu javnosti bila nepoznata, jer s njom smo počinjali europsku avanturu, bio je to rumunjski Viitorul, to njihovo godište je fenomenalno. No dobro, kad već pitate tko me se ipak najviše dojmio, to je bio Liverpool, a još k tome dva najbolja igrača im nisu došli, Adekanye i Camacho. A Lokomotiv iz Moskve je možda čak bio i agresivniji od Redsa, oni su predstavnici pravog ruskog mentaliteta, bore se za svaki metar terena. Trpjeli smo do zadnje minute, kad smo i primili pogodak, ali na kraju smo prošli na penale, zahvaljujući Dinku Horkašu. Protiv Liverpoola smo prošli, bilo je posebno navijači su nas nosili.
Ruski treninzi
Koliko se, primjerice, engleski način odgoja igrača razlikuje od našeg? Što je njima najvažnije, što je nama?
- Oni igraju u organiziranom sustavu, šabloniziranom sustavu. Mi smo pak u improvizacijskom sustavu, koji se temelji na talentu. Imaju puno veće financijske resurse, ali mi imamo puno talentiraniju djecu od njih. Da ne idemo daleko, 14 igrača Vatrenih koji su osvojili srebro, potekli su iz Dinama. A trenirali su na terenima koji su bili isti prije 30 godina. Pa i ja sam trenirao na ovim terenima. Zamislite koliko su u terene u 30 godina uložili Liverpool, Chelsea ili Lokomotiv iz Moskve... Ti uvjeti njima olakšavaju da se igrači u potpunosti razviju. Dinamo je brend u Hrvatskoj i u Europi, ali nikome nije jasno kako je moguće da smo mi tako dobri!
Kakve ste vi sve čuli impresije o onom što su oni vidjeli od Dinama?
- Baš to su nam svi govorili, čudili se kako mi možemo parirati Chelseaju. Njima to nije bilo jasno... A sve se temelji na našoj situacijskoj inteligenciji, na našem talentu i vrhunskoj organizaciji kluba.
Jeste li pričali s kolegama trenerima, kakve spoznaje imate o njihovu radu. Treniraju li više od nas ili možda manje?
- U razgovorima s trenerima drugih klubova saznao sam da je njima ipak sve to čudno, taj naš uspjeh. To prvo govore. Kad se radi o radu, svaki trener ima svoje metode. Ja sam prihvatio španjolsku metodu kao svoju vodilju. Recimo, imam dosta poznanika u Rusiji, oni možda treniraju dva puta više od nas. Imaju po dva, nekad i tri treninga dnevno. Na pripremama su to treninzi za ne izdržati. Slično je u Ukrajini, to vam je ona priča o velikom broju pretrčanih kilometara bez lopte. Španjolska metoda sasvim je drukčija, ona je integralna metoda, volim tu filozofiju nogometa. Lopta je uključena u sve, a isto tako je sve pozicijski raspoređeno. Od prvog dan radiš model igre kao da je natjecateljsko razdoblje. Eto, trener Chelseaja Joe Edwards, jedan od najtalentiranijih trenera u Engleskoj, kad je nakon utakmice došao do nas kazao je: “Dinamo je najbolja momčad s kojom smo igrali.”
Bi li najbolji Dinamovi igrači mogli igrati za Chelsea ili Liverpool?
- Pokazali smo sve, naravno da bi. Šokirali smo mnoge, pa mi smo očitali lekciju Chelseaju. Do one 77. minute... A Chelsea ima takve utakmice svaki tjedan. A mi ih imamo dva-tri puta godišnje. Da smo imali malo više iskustva, onaj pogodak za 1:2 ne bi nas toliko uzdrmao. Naše putovanje kroz Europu bilo je sjajno, a nije se lako “prešaltati” iz jednog natjecanja u drugo, s obzirom na to da je velika većina igrača igrala juniorsku Ligi prvaka, U-23 natjecanje i Drugu ligu. Ipak su to djeca. Šteta što nismo ušli u Final Four, ali mi nastavljamo kao da se ništa nije dogodilo.
Druga liga pomaže
Jeste li vidjeli boljeg igrača od Antonija Marina u juniorskoj Ligi prvaka?
- Za mene je on igrač koji radi razliku. Nisam vidio igrača koji s takvom lakoćom ide u dribling, koji s takvom lakoćom prelazi sve prepreke. Kad sam vidio Marina prvi put, njegova faza obrane je u najmanju ruku bila upitna. A kad sam pogledao rezultate utakmica koje smo odigrali, kad sam vidio koliko je kilometara pretrčao, onda je Marin za Ligu petice! Kad sam u Ukrajini išao osvježavati UEFA PRO diplomu, dobio sam sve pokazatelje, pokazivali su nam kilometre koje pretrče reprezentativci Francuske, svjetski prvaci. Koliko, recimo, trči Mbappe. Marin je na toj razini. Ali da ne govorimo samo o Marinu, moram pohvaliti kompletnu momčad. Tim dečkima skidam kapu. No, eto kad već govorimo o nekim imenima, kazati ću vam da su Marko Gjira i Bartol Franjić na razini jednog Chelseaja!
Koliko je Dinamu pomoglo igranje na Otoku s engleskim klincima kroz juniorsku Ligu prvaka, ali i kroz U-23 natjecanje koje još igrate?
- Daj Bože da imamo mnogo takvih utakmica. Jer bi se naši dečki kroz takve utakmice mnogo brže razvijali. Makar, nama jako dobro dođe i igranje u Drugoj ligi. Ponajviše u smislu duela. Nama su utakmice u Drugoj ligi jako dobro došle u pripremi utakmica s Liverpoolom i Chelseajem. Makar engleske momčadi stalno igraju isto, ne možeš očekivati da će napraviti nešto nepredvidivo. Kod naših dečki ćete vidjeti upravo to, kod pasova Marina, Julardžije, Gjire ili Gvardiola. To su drukčiji potezi.
Jako puno posla
Paralelno vodite tri selekcije, nije li vam to malo previše?
- Moram priznati da je to jako puno i da me iscrpljuje. Ponosan sam i sretan što to radim, na posao idem s zadovoljstvom ali u određenim trenucima dođe mi “black out”. Možda bih nekad trebao pronaći lucidnije rješenje, ali ponekad se stvarno umorim. Možda sam u nekim utakmicama morao malo bolje reagirati. Evo, recimo, prije utakmice s Chelseajem, dva dana ranije smo igrali s Hajdukom. Došli su u najjačoj postavi, željeli su nas pobijediti. A nama nije igrao niti jedan igrač koji je igrao u Londonu. Trebalo je pripremiti igru za njihov specifični romb, na kome se temelji škola Oreščanina. A igrali smo sa sastavom koji je prvi put igrao skupa. Da, to iscrpljuje, emocionalna potrošnja je velika. Stalno se trebaš prebacivati na druge utakmice. No, to prenosim i dečkima, kad pobijediš ili izgubiš, utakmica je prošla, više ne misli o njoj.
Kada će ovi Dinamovi klinci biti spremni za seniorski nogomet?
- Oni su igrači u razvoju, oni nisu gotovi proizvod. Toga moramo biti svjesni. Mogu oni biti gurnuti u vatru, dobro će izgledati kad će biti okruženi starijim igračima, jer su zaštićeni. Ali naravno da ne mogu biti na razini Dinamovih seniora koji su igrali tako sjajno u Europskoj ligi. To vam je isto kad se nama pridoda Gvardiol koji je 2002. godište. On se odmah uklopi u 1999. i 2000. godište. Kad vidi Gjiru ili Ćužea, njemu je lakše.
Gvardiol je jako mlad i jako talentiran, bi li on trebao preskočiti neki razred?
- Kad u svojoj kategoriji više nemaš dovoljno podražaja, onda moraš preskočiti razred. Jozo Bandić s kadetima radi fenomenalno, ali kad gledam utakmice kadeta, onda vidim da Gvardiol igra utakmice - hodajući! Kad je netko toliko nadaren kao Gvardiol, ne može napredovati, mora ići u kategoriju više, mora doći u teže uvjete. Razgovarali smo na tu temu i sportski direktor Vlak je odlučio prebaciti Gvardiola u juniorsku momčad gdje će imati veći podražaj. Naravno, sve planski moramo odraditi, on je ipak dijete.
Kako ste zadovoljni s Dinamom u Drugoj ligi?
- Nije nam cilj biti prvi, to nam je od prvog trenutka kazala Uprava kluba. Nama je glavna preokupacija razvoj igrača. Kad se završi sezona, naprave se parametri njihovog razvoja, što su radili, koliko su napredovali. Kod određenih igrača vidi se stalni napredak. To nas raduje.
A kako ste općenito zadovoljni s Drugom ligom, kakav se nogomet tu igra?
- Ne umire se u ljepoti. Ali je jako dobra za razvoj igrača. Druge momčadi u Drugoj ligi su sjajna ideja. Kad čujem da bi netko želio ukinuti te B momčadi, nije mi jasno o čemu se priča. Recimo, Portugalski savez je kreirao ligu U-23. Ali postoje pravila, stariji igrači iz prve momčadi ne može u B momčad, mladi iz juniora mogu.
Koga biste predložili Nenadu Bjelici na ljeto od svih ovih talentiranih mladića?
- Bjelica je dovoljno stručan, on sve vidi i ne trebam mu ja ništa predlagati. Ponekad bolji igrač ne treba u seniore, nego onaj koji je potreban za neku poziciju.
Nenad Bjelica je za Dinamo dar s neba, super radi, ostaje u Dinamu, što znači da vi ostajete u Dinamu II. Je li to dovoljno dobro za vašu ambiciju?
- Zadovoljan sam u Dinamu. Sretan. Grb koji nosim na grudima me ispunjava. Sve dok Uprava ne kaže da nije zadovoljna mojim radom, ja želim biti ovdje.
Imam slobodu
Imate li u klubu naputak da igrate sličan nogomet kao i prva momčad?
- Ne, imam slobodu odabira sustava i filozofije igre. Volim da mi igrači znaju sve segmente igre.
Znači niste za to da bi sve Dinamove selekcije trebale imati isti sustav igre kao što ga, recimo, ima Barcelona u svojih 4-3-3, vi ste očito za raznolikosti?
- Točno, nisam za to. Želim da moji igrači imaju kameleonsku prilagodbu, volim inteligentne igrače, igrače koji situacijski osjete sve pozicije, da bi ako danas ne uđeš u prvu momčad mogao igrati u nekim drugim momčadima. Barcelona stereotipno gura isti sustav. A recite mi igrače koji nisu uspjeli u Barci, a uspjeli su negdje drugdje? A nabrojati ću vam 20 ili 30 igrača Reala koji su uspjeli i uklopili se u druge sredine.
Kad smo već kod Reala, jeste li sretni s ovim što se navodno priprema za sljedeću sezonu, najava je da će biti puno transfera?
- Volim Real dao mi je jako puno u životu, dao mi je ime i odgojne nogometne temelje, kako da poštujem sebe i protivnika. Svaki klub može ući u krizu, a oni su najveći jer izvlače pouke iz svake krize. Real je najbolji klub 20. stoljeća. Bilo je crnih rupa, smjena trenera, ali oni sjajno odgovaraju na krizna vremena i znaju pojačati momčad. Ne možeš vječno biti prvi. Uspjeh te može uspavati. Ako pravovremeno ne reagiraš, onda te baci u poraz.
SPORTSKE NOVOSTI OD SADA I NA INSTAGRAMU! KLIKNI OVDJE