UGOVOR S MADRIDSKIM REALOM VEĆ JE BIO NA STOLU, A ONDA JE CIJELA JUGOSLAVIJA MISLILA DA SE - OBJESIO?! 'Ljudi su mislili da je TV-intervju montiran

Pojedinci bježe iz kuća poput nestašnih fakina, neki možda i od bračnih partnera i potom ih hvata policija, mnogi zovu brojeve za psihološku pomoć, gotovo dvije milijarde ljudi danas je u svijetu u određenoj vrsti karantene s čime se nije svakome lako nositi, a Ivan Gudelj najbolje zna što je život u osami i ležanje u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”.

Bio je zvijezda Hajduka i jugoslavenskog nogometa, mislio je da za njega nema granica, imao dogovoren transfer u Real Madrid - i pao. Srušio se. Bio je 13. rujna 1986. godine, utakmica Hajduk - Crvena zvezda, 75. minuta. Dugo se nije mogao podići, nikad više nije zaigrao nogomet. Nikad. Dijagnoza hepatitis B.

UEFA glavni partner

Danas nam kaže:

- Ne bojim se koronavirusa, ali moramo biti disciplinirani i držati se uputa liječnika jer virus je nevidljiv, može iskoristiti jedan trenutak slabosti organizma. Svi smo od krvi i mesa, doživio sam mnoge tragedije i u obitelji, ali i dalje sam optimist. Mi stariji danas imamo veće rizike, pogotovo koji smo preboljeli druge bolesti.

Prošlo je gotovo deset godina kako je promovirao knjigu “Ivan Gudelj - Hajdučka priča” koju je napisao Blaž Duplančić, a upravo ove nedjelje, 29. ožujka, u HNK trebala je biti velika zagrebačka promocija filma “Ivanova priča” koji je još lanjskog listopada “ugledao svjetlo dana” u Splitu. Odgođena je.

- UEFA nam je glavni partner i već prikazuje film na svojoj televiziji, a i FIFA je krajem prošle godine potpisala suradnju sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom. Iz takvih priča čovjek može crpiti snagu. Drago mi je kad mogu poslati poruku optimizma - govori nam Gudelj koji se s virusom, nešto drugačijim, susreo kao 26-godišnjak.

Nevjerojatan slijed

- Moje je zdravlje sada dobro, a virusi i izolacije nisu mi ništa novo. Kad sam obolio od hepatitisa B, narodski rečeno žutice, ležao sam dva i pol mjeseca u bolnici “Fran Mihaljević”. Baš to doba tabu tema u društvo bio je AIDS. Na katu ispod mene smješteni su oboljeli od AIDS-a, što je, kako sam bio javna osoba, izazvalo nevjerojatan slijed događaja. Prvo je netko pustio glas: “Kakva žutica, ne bi išao u Zagreb da je samo žutica, Gudelj ima AIDS”, a potom se otišlo dalje - da sam se objesio. Cijela tadašnja Jugoslavija brujala je da sam si oduzeo život. “Jeste li čuli da se Gudelj objesio?”, bila je glavna “povjerljiva informacija” u zemlji. Kod mene je došao novinar, pokojni Ivica Jurišić s Radija Zagreb da to demantiramo. Radili smo intervju uživo na televiziji, a ljudi nisu vjerovali. Govorili su: “Lažu, to je montirano.” Tako je počeo moj život s virusom. Nisu vjerovali da sam živ, a kad sam izašao, ljudi su bježali od mene, nisu mi htjeli dati ruku - prepričava Gudelj čiji je život sam po sebi savršen filmski scenarij.

Vojko Bašić / Cropix

Njemački samostan

- Nakon što mi je dijagnosticiran hepatitis B nazvao sam prijatelja Marka Mlinarića, kapetana Dinama, njegova supruga Mirjana Majurec, glumica, pomogla bi je da me prime u bolnicu za infektivne bolesti u Zagrebu. Po povratku kući napravio sam strašnu, kobnu pogrešku, počeo sam ponovno trenirati. Prerano, prebrzo i bolest se vratila. Kao recidivist ležao sam u “Franu Mihaljeviću” dodatna dva mjeseca. Sljedeća faza bila je u Rogaškoj Slatini. Karantena je za mene postala jedini način života. Čovjek jednostavno mora ostati vedar.

Tri godine tukao se s nevidljivim neprijateljem koji mu je oduzeo snagu i život kakav je poznavao.

- Šest mjeseci proveo sam u samostanu u Kreuzbergu u Njemačkoj i liječio se kroz makrobiotičku ishranu. Dizanje je bilo u šest sati, molitva po cijele dane i spavanje u 19 sati. Zajedno s ljudima iz cijelog svijeta tražili smo u vjeri nadu da ćemo ozdraviti.

Sljedeća etapa vodila ga je u Srbiju.

- Danas mi je lako reći da je to bila bizarna situacija, tada sam se znao uživiti u priču i ljudima objašnjavati, a oni bi me čudno gledali. Naime, poznanici iz Beograda predložili su mi da odem u Šumadiju u jednu obitelj. Odveli su me u to selo. Bilo je ljetno vrijeme. Vrt je bio pun ruža, crvenih, žutih... Zavezali su konac oko tih ruža i drugi meni oko vrata. Spavao sam kod njih, ujutro smo se digli rano, po izlasku sunca i stigli u vrt. Tamo su zamijenili konce, moj s vrata i taj s ruža. Uz molitvu. Rekli su - kako bude bolest odlazila, tako će ruža venuti. To je nevjerojatna bizarnost u koju sam vjerovao. Kad ti standardna medicina ne može pomoći, čovjek traži izlaz u nečemu drugome. U alternativnoj medicini i vjeri. Mene je to spasilo. Gdje god sam bio, išao sam vjerujući da će mi biti bolje. Tako i u Oteševu, u Srbiji, u kolibi sa seljacima, gdje sam svaki dan jeo sirutku. Razmišljao sam i da odem na Tibet, pa među Indijance… Prihvaćao sam prijedloge tko me je god zvao, sve sam bio spreman učiniti da se oporavim. Kad je čovjek zdrav smije se ovome što pričam, misli da sam lud. Tada sam bio najpoznatiji bolesnik u državi i svi su mi nudili neku svoju metodu. Pomogli su mi vjera, obitelj i ljudi koje sam upoznao u bolesti, a mnogi, koji su se dotad vrtjeli oko mene, više se nisu javljali.

Biti odgovoran

Dugo nije htio prihvatiti da više neće igrati nogomet.

- Bilo je nemoguće da bih rekao kako ću prestati. Tjerala me želja. Nakon godinu dana shvatio sam da se i dalje borim. To je bio šok.

Ne čudi što puno zna o virusima.

- Ovo što sad prolazimo prilično mi je jasno. Virus je nevidljiv. Siguran sam da smo dovoljno pametni da izdržimo ovu izolaciju. Za viruse nema lijeka jer svaki napada zasebno. Istina, za hepatitis B postoji cjepivo. O čemu ranije nisam vodio računa. Nakon mene uveli su obvezno cijepljenje. Opet proživljavam ono kako mi je bilo osamdesetih godina i zato apeliram na sve da budemo odgovorni, a molimo Boga da stručnjaci što prije nađu cjepivo.

Prijeti nam da kod svojih kuća budemo mjesecima.

- Gledajte što se događa, virus, potres… ovo je biblijsko razdoblje, Bog je rekao: “Čuvaj se, čuvat ću te…”. S radošću moramo gledati naprijed, ne razmišljati što je bilo i moglo biti jer past ćemo u depresiju - savjetuje Gudelj, a njegovo je iskustvo autentično.

I optimizam neiscrpan. Zadnjih godina također je doživio bolne udarce, od smrti supruge nadalje.

- Sestrina kći je poginula s 22 godine, otac mi je preminuo relativno mlad, sestra je slijepa… Hvala Bogu imam dvije divne kćerke Ivanu i Đanu, unučice Noemi i Gretu. Kad sve to vidiš, smisao života je da trebaš biti bolja osoba - zaključio je Gudelj.