Slika nogometnih navijača u medijima i društvu često je “uokvirena” neredima i tučnjavama koje pojedini njihovi pripadnici prouzrokuju. Naravno da cijela istina o navijačkim skupinama ima i svoju “drugu stranu medalje”, kao što je, primjerice, njihovo redovito sudjelovanje u raznim humanitarnim akcijama. Ipak, teško je zamisliti da se iz takvog okruženja “rodi” jedan svećenik.
Uskrsno vrijeme i 100. godišnjica osnutka Cibalije idealno su nam poslužili za razgovor sa 36-godišnjim paterom Stjepanom Ivanom Horvatom koji je prije tri i pol godine postao svećenikom Družbe misionara Krvi Kristove, a zanimljivo je kako mu je cijeli život obojen nebeskoplavim bojama Cibalije i njezinih Ultrasa.
- Rođen sam i odrastao u Vinkovcima. S obzirom na to da je to mali grad, nema tamo puno sadržaja, a većina muškaraca, posebno mlađih, prati nogomet. Krenuo sam na utakmice s 12-13 godina. Škola mi je bila blizu stadiona, a kad bi Cibalia igrala preko tjedna, to su bila masovna bježanja iz škole. Uži krug ljudi koji je išao na gostovanja bila je ekipa od oko 50 ljudi, ali oni su živjeli jedni za druge. Kad smo išli na gostovanja, sve što smo imali, što se tiče hrane, pića, novca, bilo nam je zajedničko. Kad bismo se potukli ili bježali, npr. od policije, svi smo opet bili zajedno. Ta povezanost posebno me fascinirala. Ja sam inače antitalent za sport bilo koje vrste, ali baš to praćenje nogometa je počelo krajem osnovne škole - počeo je objašnjavati pater Stjepan početke svoje navijačke priče.
- Prvo gostovanje na koje sam išao bilo je s 15 godina kada je Cibalia igrala finale Kupa 1999. godine u Maksimiru. Inače slabo pamtim godine, ali tu pamtim, to je jedna od najvećih sramota hrvatskog nogometa… Nikad neću zaboraviti kad sam, nakon utakmice, gledao Bošnjaka, Maroslavca, Bartolovića, Andričevića kako su plakali ispod tribine jer su ih suci doslovno izmasakrirali. To je bio moj prvi susret s takvom vrstom nepravde koja strašno boli. Osjećaš takav bijes, a ne možeš ništa učiniti - prisjeća se pater Stjepan te utakmice kada su suci pogurali Osijek do 2:1 pobjede i osvajanja Rabuzinova Sunca, ali, nažalost, i toga ima u nogometu.
Navijačke dogodovštine
Zanimljive je dogodovštine u svojim mladim navijačkim danima proživio pater Stjepan, a nas je zanimalo kakve su bile reakcije njegovih roditelja na njegov navijački život, s obzirom na to da znamo na kakvom su glasu pripadnici navijačkih skupina.
- Imam predivne roditelje pa nisam imao s njima puno problema, ali sjećam se nekoliko situacija. Ponekad bih im slagao da idem negdje drugdje, samo kako se oni ne bi brinuli da će mi se nešto dogoditi. Išao sam na gostovanje u Zadar s prijateljima, a njima sam rekao da idem na Vrbicu na kirbaj. Kad me tata nazvao, slučajno sam mu rekao da sam na utakmici u Zadru - smije se velečasni Stjepan.
- Mlada reprezentacija igrala je u Beogradu 2002. i mi smo krenuli iz Vinkovaca, a ja sam rekao svojima da idem u Osijek. Krenuli smo vlakom pa nas je policija u Šidu skinula s vlaka jer nam nisu mogli jamčiti sigurnost te da se moramo vratiti u Hrvatsku. Fora je u tome što su nam lupili žig u putovnicu pa su mi to jednom roditelji primijetili i pitali me što sam radio u Šidu. Inače, nama Vinkovčanima uvijek su bila zanimljiva gostovanja na jugu zbog mora pa bismo išli dan ranije, kupali bismo se cijeli dan te došli “mrtvi” na tribine da više nismo mogli stajati na nogama, a kamoli navijati… Zanimljivo je i bilo jedno gostovanje u Varaždinu. Napadalo je jako puno snijega, pa je počelo grudanje, prvo s publikom, a onda je netko skužio da nam je bliža meta pomoćni sudac. I bilo je veselo, kasnije nas je policija doslovno iznosila sa stadiona jer smo mi odlučili leći u snijeg i ne micati se, a njih je bilo premalo tako kad bi nekoga iznijeli, on bi se vratio i opet legao na tribinu. Ali nije bilo nasilja, bila je to više zafrkancija s njima. Isto sam jednom lagao roditeljima da idem negdje drugdje, ali me tata skužio na televiziji kad sam s njim gledao emisiju o HNL-u. Uvijek je, naravno, bio aktualan odlazak Ultrasa u Osijek, to je pravo rivalstvo s Kohortom, a volio sam ići i na utakmice reprezentacije.
Smisao života
Nakon svih ovih priča, naravno da nas je jako zanimalo što se u njemu dogodilo da je odlučio postati svećenikom.
- Nisam bio praktični vjernik u svojoj mladosti. Moja dva brata su ministrirala kod franjevaca, ali mene to u djetinjstvu nije zanimalo. Kad bi mi mama govorila da odem u crkvu, ja bih joj rekao da je meni tamo dosadno. Ipak, što sam više sazrijevao, pogotovo tamo negdje oko 20. godine, praznina me sve više mučila. Završio sam školu, radio, ali tražio sam nešto što ne mogu naći nigdje. Tako je došlo i to preispitivanje, kasnije sam otišao i u vojsku… Tu se dogodila jedna tragedija u kojoj sam izgubio jednog od prijatelja s kojima sam često išao na utakmice. Počeo sam se jako pitati o smislu života, počeo sam ga gubiti. Tražio sam nešto, a nisam znao što tražim. Danas znam da sam ustvari tražio Boga, ili bolje rečeno - on je tražio mene. U tom razdoblju naišao sam na web stranicu Misionara krvi Kristove čiji sam danas član i odlučio se javiti i porazgovarati sa svećenikom o svom životu, te su mi se kroz razgovor s njim malo-pomalo počele slagati neke stvari. Bog mi je preko njega počeo otvarati jedan drukčiji pogled na život.
Nije odmah spoznao svoj poziv, nego se njegovo traženje i otkrivanje Božje volje za svoj život nastavilo i dalje.
- Dolazio sam iz jednog neurednog života. Bio sam jedan od najgorih učenika u razredu, uvijek u nekim problemima, u sukobu s autoritetima. Jedva sam završio školu, maturirao sam s dva, u svjedodžbama mi piše da mi je vladanje loše, uz hrpu izostanaka. I sad s takvim nekim životom dolaziš do toga da Bog želi od tebe da budeš svećenik. Nije mi to bilo jasno, ali sam znao da je to “to”. Uvijek sam bio buntovnik, morao reagirati na nepravdu i to me često dovodilo u probleme, ali mi sad kao svećeniku to pomaže u borbi za istinu i pravdu, za Isusa Krista.
Pater Stjepan danas se brine o laičkim molitvenim zajednicama Krvi Kristove kojih ima po cijeloj Hrvatskoj, a “baza” mu je misijska kuća sv. Gašpara u zagrebačkim Mlinovima.
Kao svećenik često ima priliku razgovarati s brojnim mladima koji prolaze kroz slične probleme kao što je on nekoć prolazio, a danas mu to iskustvo mnogo pomaže u povezivanju i suosjećanju s njima:
- Pomažem u radu oko pastorala mladih kad god mogu, sudjelujem na ljetnim duhovnim kampovima za mlade, imam iskustvo s evangelizacijom na Ultri u Splitu koju svakoga ljeta provodi jedna grupa mladih iz cijele Hrvatske. Imam želju da svoje iskustvo pogubljenosti i života za krive ideale pokušam njima prenijeti. Stalno se s time susrećem u razgovoru s mladima koji žive za neke užitke ovoga svijeta, poput droge i alkohola. Kad im kažem da sam i ja to prošao i da ih razumijem, njima to bude šok, ali im onda ispričam zašto sam prestao pa mi to bude prilika za svjedočenje.
Nesretne okolnosti
Njegova novootkrivena ljubav prema Bogu i Crkvi nije ga, naravno, odvojila od nogometa:
- I ove godine sam obnovio članarinu u Cibaliji, a 7. svibnja imam svetu misu u Vinkovcima povodom 100 godina kluba na kojoj će biti predstavnici grada, kluba, igrači… Cibalia nikad nije bila prvak, ali sad će biti povodom 100. rođendana, iako u 3. ligi, ali opet… - smije se pater Stjepan čija je Cibalia prošlog ljeta preselila iz Prve u Treću ligu Istok zbog dugovanja.
- To je jedan nesretan splet okolnosti. Loša je financijska situacija u gradu, mnogo je ljudi odselilo i to se osjeti na svemu. Ali ono što je pozitivno je što mi se čini da sada u klubu nitko nema nekog svog privatnog interesa. Jedna jako lijepa priča se stvorila oko kluba. Ima jedan grafit na stadionu u Vinkovcima: “Zadnja na tablici, prva u srcu”. To je meni presnažno. Ekipa iz Vinkovaca to živi. Svi smo mi svjesni da je jadno što smo u Trećoj ligi, ali to je klub koji se voli i da je u 16. ligi…
Na kraju razgovora zamolili smo ga da uputi posljednju misao kao zaključak cijele ove njegove priče:
- Mnoge stvari koje sam kao navijač radio su pogrešne, volio bih da se nisu dogodile i kajem se zbog njih. Važno je naglasiti da i kao vjernik možeš biti navijač, izlaziti van s društvom, a biti svet. To što sam svećenik, to ne znači da se trebam zaključati u četiri zida i samo moliti. Treba biti u svijetu kao i svi drugi, ali živjeti vjeru i biti svjedok Evanđelja. Štogod radite, budite sveti, živite za istinu, a jedina istina je Krist.
