'ZBOG NOGOMETA SAM ZAMALO IZGUBIO ŽIVOT', TRENER OSIJEKA ZA SN OTKRIVA SVOJU ŽIVOTNU PRIČU 'S Bjelicom sam jako dobar, a sad ćemo biti suparnici'

Zanimljiva je životna priča trenera osječkih Bijelo-plavih Ivice Kuleševića. Počela je u Osijeku, u Gradskom vrtu, gdje je počeo trenirati još u pionirskom uzrastu. Bio je uz njega i brat mu Miroslav...

Ivica je bio određen za obrambene pozicije, a Miroslav za krilnog napadača. Mislavu se nije posrećilo; rano je nestao sa scene iako su mu svi prognozirali uspješnu karijeru. Ozljede, nesreća, sve pomalo, i ozbiljnom je nogometu rekao zbogom. Ivica je ostao.

Zahvaljujući talentu i upornom radu dogurao je do seniorske momčadi. Bio je član one juniorske momčadi koja je Osijeku donijela pobjednički pokal osvajača Kupa Jugoslavije 1988. godine nakon što je u finalu porazila Titograd. A bila je to generacija iz koje su izašli mnogi igrači koji su se kasnije pokazali uspješnima na velikoj sceni. Stasali su svi u vrijeme raspada Jugoslavije i gotovo do jednog iz juniora prešli u seniore. Iako, neki su, poput Ivice Kuleševića, debitirali i ranije.

Vlado Kos / CROPIX

Ivica Kulešević

- Sjećam se, naravno, tog trenutka. Prvi sam put zaigrao 1987. godine protiv zeničkog Čelika u Osijeku kada smo pobijedili s 3:0. Pamtim i danas da je njihovu mrežu već u prvoj minuti zatresao Davor Šuker - priča Kulešević.

Odlazak na posudbu

Ali kako je to tada bilo, a i danas je, svakom mladom igraču dobro dođe odlazak na posudbu u neki klub u kojem ima veću minutažu.

- Ja sam prvo posuđen Šparti iz Belog Manastira, koja je u to vrijeme igrala u Međurepubličkoj ligi. Nakon tog iskustva bio sam ustupljen i vinkovačkom Dinamu (današnjoj Cibaliji), koji je igrao u drugoj ligi Jugoslavije, koja se nedugo zatim raspala. Morao sam odslužiti i vojni rok, bio sam u sportskoj jedinici, a onda sam se ustalio u Osijeku, u kojem sam igrao sve do 1997., kada sam otišao u Hrvatski dragovoljac.

Prvi je put inozemnu karijeru kao profesionalac okusio u Izraelu, gdje je igrao za Hapoel Petah Tikvu, da bi se potom otisnuo i na još dalju destinaciju, u Maleziju, zemlju u kojoj je napravio i prve trenerske korake.

- U Maleziju sam otišao posredstvom svog velikog prijatelja Marka Kraljevića. Bilo mi je odlično. Dobio sam poziv da budem gost Nikeove akademije, a onda i posao voditelja Adidasove akademije u Kuala Lumpuru.

Vlado Kos / CROPIX

Ivica Kulešević

Prvu je trenersku diplomu stekao u Maleziji, C licencu, ali prošlo je vremena dok ju nije primio, jer vratio se u Osijek.

- Da, zanimljivo je to. Ja sam se kući vratio iz obiteljskih razloga, jer je supruga bila trudna i nisam htio biti odvojen od obitelji (danas je otac četvero djece, op. a.), iako mi je u Maleziji bilo zaista sjajno. S ljudima u Maleziji ostao sam u stalnom kontaktu, a naše se sportsko prijateljstvo nastavilo pa su došli u Osijek sa skupinom mladića da bi se vidjelo kako se radi u našoj Školi nogometa. Bili su kod nas više puta, a prvi put kada su došli, donijeli su mi i uručili trenersku licencu Malezijskog nogometnog saveza - priča Kulešević.

Zajedničko djelo

U njegovu su mu matičnom klubu, Osijeku, namijenili posao u Školi nogometa, rad s najmlađim kategorijama, a on ga je obavljao na opće zadovoljstvo. Veže se uz njega i razvoj jedne od, kažu mnogi, najdarovitijih generacija, one u kojoj su bili Malenica i Žitnjak, pa Josip Mišić, Dino Mikanović, Antonio Pavić, Zoran Arsenić, Andrej Lukić, Marko Dugandžić, Dino Špehar, Alen Grgić, Benedik Mioč, Hrvoje Plum, Dino Perić...

- Ne mogu to tako reći, nije to bila moja generacija, već zajedničko djelo svih u našoj nogometnoj školi, a puno nas je bilo. Svatko je od trenera ugradio dio sebe, svog znanja i iskustva u razvoj tih mladića, bilo je to desetak godina marljivog i znalačkog rada, a danas imamo pravo na sve to biti itekako ponosni. Petnaestorica tih mladića koje smo trenirali danas igra profesionalni nogomet - ponosan je Kulešević.

Luka Gerlanc / CROPIX

Put njegove karijere nije bio posut cvijećem. U jednom je trenutku zbog nogometa skoro i život izgubio!

- Uh, kad se toga samo sjetim... Stvarno sam jedva preživio. Dogodilo mi se to 1993. godine u utakmici sa zaprešićkim Interom. Zakačio me Igor Čalo laktom po glavi i odmah sam pao u nesvijest. Bila je to silno teška ozljeda s neizvjesnim ishodom. Operiran sam, dug je bio oporavak. Tek nakon 13 mjeseci liječnici su mi dali zeleno svjetlo za početak treninga, ali trebalo je vremena da se vratim nogometu - prisjetio se Kulešević najveće nesreće u karijeri.

Mađarsko iskustvo

Radeći u Školi nogometa u Gradskom vrtu i sam se školovao. Išao stepenicu po stepenicu, primio i nagrade, izabran je za najboljeg trenera mladih uzrasta 2012. i 2013. godine, a onda i dočekao vrijeme kada je postao prvi trener Bijelo-plavih. Naslijedio je otišlog Davora Rupnika u sezoni 2013./14, ali niti je počeo niti završio natjecateljsku godinu.

- Nisam dugo bio trener prve momčadi. Promijenila se klupska uprava, a nova je dovela i drugog trenera, zamijenio me Tomislav Rukavina. Nakratko mi je povjerena dužnost sportskog direktora, koju sam neko vrijeme obnašao, a onda sam otišao u Rijeku. Ustvari, prvo sam dobio ponudu od Dugopolja, koju sam i prihvatio, ali kada je stigla i ta druga, iz Rijeke, odlučio sam postati trener njene B momčadi. Potrajalo je to godinu dana, a onda, iako sam još imao važeći ugovor, sporazumno smo ga raskinuli i otišao sam u Puskas Akademiju. Tamo sam stekao novo iskustvo, ali onda je započela ta nova priča u Osijeku s kupnjom kluba te sam se nakon tri godine vratio u Gradski vrt. Bilo mi je lijepo u Budimpešti, uvijek sam isticao da je privilegij ondje živjeti i raditi, a s uzrastom U-17 Puskasa osvojio sam naslov prvaka Mađarske. No ponovo sam se vratio kući i preuzeo posao voditelja Osijekove škole nogometa.

Vlado Kos / CROPIX

Svi ga hvale, svi mu odaju priznanje da je rekonstruirao nadaleko poznatu školu koja je u jednom trenutku - baš kao i cijeli klub, prije dolaska mađarskih vlasnika - zapela, koja više nije imala očekivanu razinu. Ali iako je sa školom napravio - dakako, kako uvijek ističe, ne sam, već u suradnji sa svima ostalima u njoj - puno hvalevrijednih pomaka, sada više ne radi tamo jer mu je povjeren rad s Bijelo-plavima.

- Kad je predsjednik kluba Ivan Meštrović odlučio da tako bude, nisam mogao ništa drugo nego prihvatiti i sada sam tu gdje jesam. Do kada, ne znam - veli Kulešević.

Predan poslu

Presreo nas je tom zadnjom izjavom, jer baš smo ga htjeli upitati nešto o tome. Prije svega kako se osjeća nakon što je mjesec dana imao predznak v.d., koji mu je potom uklonjen, ali s objašnjenjem da Osijek time nije prestao tražiti novog trenera, čovjeka iz inozemstva.

- To nije priča u koju se trebam uplitati. Reći ću tek da to što sam se pronašao u radu s mladim uzrastima nikako ne znači da nemam ambicija raditi sa seniorima, biti prvim trenerom. Međutim, takav sam, uvijek sav predan poslu koji radim i cilju da u njemu budem što je moguće više uspješan - podvukao je trener Bijelo-plavih Ivica Kulešević.

Nenad Bjelica i ja doista smo si jako dobri, sad ćemo u Zagrebu prvi put biti suparnici

Kada se on kao igrač pojavio, bio je član generacije za pamćenje. Činili su je, između ostalih, vratar Ilica Perić, pa Alen Petrović, Miroslav Bičanić, Zoran Kastel, Davor Rupnik, Goran Bajsić... Svi su oni kasnije imali uspješne karijere, baš kao i oni koji su im se naknadnom selekcijom priključivali, poput Dragana Vukoje, Antuna Labaka, Željka Pakasina, a s njima je igrao i Tomislav Steinbrückner. Da, bio je tu i trener današnjeg Osijekova suparnika Nenad Bjelica, koji uspješno vodi Dinamo.

- Mi smo jako dobri. Odrasli smo na osječkom Sjenjaku, igrali zajedno, ali razišli smo se u karijeri. Kada sam ja ušao u momčad, on je otišao u španjolski Albacete, a kada se on vratio u Gradski vrt, ja sam već bio otišao nekim drugim putem. U svakom slučaju, jedan drugoga poštujemo, a meni je drago da Bjelko niže uspjehe i čestitam na rezultatima i njemu i Dinamu.

Foto: Damir Krajac / CROPIX

Ipak, danas će biti na protivničkim stranama.

- Prvi put. Nikad još nismo bili jedan nasuprot drugom, ali to je tako u nogometnom profesionalizmu. Nenad je bio jako talentiran igrač, takav je i kao trener. No nije sve u talentu; on je i veliki radnik, vrijedan i uvijek odmjeren, sve je uspjehe koje postiže itekako zaslužio.