Medjugorje,170107
Pripreme Dinamu u Medjugorju
Filip Loncaric
foto:Jakov Prkic
-spo-
dinamo

EKSKLUZIVNO ZA SN

ŽIVOTNA PRIČA JEDNOG OD NAJVEĆIH DINAMOVIH TALENATA 'Znao sam biti neprijatelj sam sebi, ali nisam zaslužio da Mandžu i mene Ladić i Dalić potjeraju!'

AUTOR:
    • Predrag Jurišić

  • OBJAVLJENO:
  • 12.07.2019. u 11:19

  • Kad smo ga prvi put vidjeli između vratnica, tijekom zimskih priprema u Španjolskoj 2005. godine, pomislili smo: “Dinamo ima vratara za sljedećih deset godina! Vrhunskog vratara!” Tada 18-godišnji klinac oduševljavao je svojim obranama na treninzima i na utakmicama, teško mu je bilo pronaći manu - imao je fantastičan refleks, bio je odličan u istrčavanju na nabačene visoke lopte, mudro se postavljao kad su suparnički napadači išli sami prema njemu...

    Umoran od tortura

    Danas, 14 godina kasnije, Filip Lončarić (32) okreće novu stranicu u životu. I sa sjetom pogleda u retrovizor, oči mu se radosno zacakle kad prebiremo po uspomenama i razgovaramo o tim obećavajućim počecima jedne karijere. Koja je, nažalost, okončana prošloga ljeta, a Filip nije ostvario ni približno ono što je zamislio, ono što je njegov potencijal nudio. Svašta se toga događalo tijekom 13 godina profesionalnoga igranja, no najveću su kočnica u ostvarenju željenoga ipak bile ozljede, koljena nisu izdržala...

    - U pet su mi navrata pucali križni ligamenti na oba koljena! Četiri sam puta operiran, a nakon što sam i peti put doživio istu ozljedu, odlučio sam prekinuti karijeru. Bio sam u norveškom Tromsu, dogodilo se to lani na treningu i znao sam da je kraj! Nije više išlo, već sam bio i umoran od tih ozljeda, operacija, višemjesečnih oporavaka, nisam više mogao prolaziti tu torturu i znao sam da više nema povratka - rekao nam je Lončarić.

    Po dva je puta operirao svako koljeno, posljednja se ozljeda dogodila na lijevom koljenu, a nevolje su počele u Dinamovoj majici na kup-utakmici u Suhopolju 2007. Sljedeći put koljeno je nastradalo godinu kasnije u Amsterdamu, na utakmici s Ajaxom, a dvije godine kasnije treći put ga je koljeno “izdalo” u Splitu, na kup-utakmici. Četvrti put se dogodilo u Norveškoj, u Tromsu i tek što se oporavio, na treningu je opet nezgodno doskočio i sve je, ovaj put zauvijek, otišlo k vragu... Nevjerojatan je podatak da je u 13 godina igranja Lončarić proveo na oporavcima gotovo pet godina!

    - Da, to je strašno. K tome, nakon oporavka nikad nisi onaj od ranije. Čovjek izgubi sigurnost, samopouzdanje, postoji strah od obnavljanja ozljede... I kad bismo sve to sagledali kroz tu prizmu, onda sam izgubio i znatno više od pet godina karijere - govori Lončarić, koji je u karijeri promijenio šest klubova - Dinamo, Gaz Metan, Željezničar, Osijek, Zrinjski i Tromsö...

    - Nisam se dugo zadržao u Rumunjskoj, za Gaz Metan sam branio samo tri-četiri utakmice, nije bilo onako kako smo se dogovorili. Pa sam pauzirao pola godine, bio sam na nekoliko proba na kojima se, hajdemo to tako reći, nisam baš najbolje snašao. I onda je stigao poziv Željezničara. Odlazak u Sarajevo bio je pun pogodak! Stao sam na gol, branio cijelu sezonu, dobro sam branio. Šteta što smo kiksali u nekim završnim utakmicama, mogli smo osvojiti naslov, unatoč financijskim problemima u kojima je klub bio - kaže Lončarić.

    - Nakon te sezone postojala je opcija da se vratim u Dinamo. Ali, negdje je zapelo i doveden je Portugalac Eduardo, pa sam otišao u Osijek. Nisam previše branio, šest-sedam utakmica, bilo je jako teško, borili smo se za ostanak, nije bilo novca... Ali, Osijek pamtim po brojnim dobrim ljudima koje sam upoznao, iskusio sam nešto novo - kaže Lončarić.

    Život ima čudne putove

    Nakon toga vratili ste se u BiH, u Zrinjski?

     

    - Prihvatio sam poziv, bio sam tamo nešto manje od pola godine, branio sam nekoliko utakmica i onda je u zimi 2016. došao poziv iz Norveške, iz Tromsa! Nenadani poziv, posrednik je bio moj prijatelj Marin Oršulić, koji je tamo igrao i kad je čuo da traže vratara predložio me. Došli su u Zagreb sportski direktor i trener vratara Tromsa, razgovarali smo i brzo smo se dogovorili. Nikad nisam mogao ni pomisliti da ću braniti u Norveškoj, ali život ima čudne planove za svakoga od nas! I ostao sam tamo tri godine, nakon dvije i pol sam prestao igrati, još sam šest mjeseci pomagao u radu treneru vratara.

    Bad Bleiberg, 060709.
NK Dinamo je na pripremema u Austrijskom Bad Bleibergu koje se odrzavaju od 01-09.07.09.
Na slici: Filip Loncaric.
Foto: Nenad Dugi / CROPIX
    Nenad Dugi/Cropix

    Lončarić na pripremama Dinama 2009.

     

    Kakvi su vam bili dani na sjeveru Norveške?

    - Najprije me “ubila” hladnoća! K tome, igraju i treniraju na umjetnoj travi, koju, zanimljivo, stalno polijevaju, pa lopta leti brzo poput metka! Kad temperatura bude niža od minus 15 Celzijevih stupnjeva, trenira se u dvoranama, svi klubovi imaju velike dvorane s nogometnim terenima. I trebalo mi je dva-tri mjeseca da dođem k sebi i priviknem se. Stao sam na gol nakon nekoliko mjeseci i potom sam stalno branio, pa sam potpisao i novi ugovor. A život u Norveškoj bio je dobar, vrlo zanimljiv. Uređena je to država, ljudi su me sjajno prihvatili, zadržao sam i neke kontakte. Malo je depresivno u prosincu i siječnju, kad sunca praktički i nema, ali zato je ljeto ludo, tada nema mraka! No, može se normalno spavati uz spuštene rolete. Često sam gledao polarnu svjetlost, fantastična je to pojava... I da se nisu dogodile te dvije ozljede koljena, vjerojatno bih još uvijek bio u Norveškoj!

    Morao sam više

    Pregledavajući statistiku vaše karijere, zapazili smo nevjerojatan podatak - je li moguće da ste u tih 13 profesionalnih godina, u tih šest klubova u četiri države, branili ukupno samo 113 puta na službenim utakmicama!?

     

    - Da, to je otprilike to... Možda nedostaje nekoliko utakmica, ali to je to. Prilično malo, i meni je to nevjerojatno. Uvijek kad sam počinjao braniti nakon oporavka, kad sam dohvatio formu, dogodila se nova ozljeda i morao sam ispočetka. Strašno... I kakav god da sam bio, a svašta se o meni pričalo, mogao sam i morao napraviti znatno, znatno bolju karijeru! Znam da sam u mnogo situacija zapravo sam sebi bio neprijatelj, znam da sam bio kriv za neke stvari koje su mi se događale u karijeri...

    Na što konkretno mislite?

    - A bilo je tih mladalačkih “mušica”, jednostavno sam bio takav i tu nije bilo pomoći... Kasnio sam na trening, volio sam izaći van, nisam baš bio prototip profesionalca. Potjeran sam s Dinamovih priprema u Kapfenbergu, zajedno s pokojnim Turinom, zbog neprofesionalnog ponašanja, zaslužio sam tu kaznu. Ali nisam zaslužio tjeranje iz mlade reprezentacije, Mandžukić i ja smo bili potjerani uz hrpu izrečenih i napisanih laži o razlozima te odluke. A zapravo je pravi razlog bio u skretanju pozornosti s pravog problema, a to je bio naš poraz protiv Albanije, Hrvatska nikako nije smjela izgubiti tu utakmicu! I onda smo Mandžo i ja bili žrtvena janjad...

    Tko je onda bio izbornik mlade selekcije?

    - Dražen Ladić, a pomoćnik mu je bio Zlatko Dalić! Sad su uloge promijenjene, ha-ha, život piše zanimljive priče...

    Bilo je i napisa da ste “izgubili bogatstvo” na kocki, ali i da ste se izliječili od kocke...

    - A i to je bilo izvučeno iz konteksta. Pa kakvo sam to bogatstvo mogao izgubiti s 20-ak godina, kad nisam ni imao nikakvo bogatstvo! Istina je, znao sam, kao i mnogi, otići u kladionicu. Ali nikad tu nije bilo nekih velikih uloga. No, sve su me takve stvari ojačale, prolazio sam kroz teška razdoblja i izvukao sam pouku. Ne vjeruj novinarima, ha-ha...

    Lijepa sjećanja

    Kako ste proživljavali te silne mjesece oporavka nakon operacija, kad vam je bilo najteže?

     

    - Nakon prve ozljede, u Suhopolju, nisam to shvatio dovoljno ozbiljno. Razmišljao sam na način “dobro, mlad sam, ozljede su sastavni dio sporta, oporavit ću se i više mi se nikad neće ništa dogoditi”. Stvarno sam bio uvjeren da ću nakon toga biti imun na ozljede. Ali, život je htio drukčije, a u svemu je zanimljivo da nikad nisam imao nikakvu drugu ozljedu osim te najteže, puknuća križnih ligamenata... A najteže mi je bilo kad sam treći put morao na operaciju, nakon što su mi pukli ligamenti na kup-utakmici na Poljudu, u rujnu 2010. Baš sam uhvatio kontinuitet utakmica, ušli smo u Europsku ligu, krenulo me, mislio sam da će to biti moja sezona! Već sam bio i na meti nekih inozemnih klubova i onda koljeno ne izdrži. Užas...

    Zagreb, 280914.
Stadion u Kranjcevicevoj.
Utakmica 10. kola 1.HNL izmedju NK Lokomotiva i NK Osijek.
Na fotografiji: Domagoj Pavicic i Filip Loncaric.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
    Ronald Goršić/CROPIX

    Golman Osijeka 2014. godine

     

    U kojem vam je klubu bilo najljepše?

    - U Dinamu, naravno! To je klub mog života, tamo sam pripadao...

    A gdje vam je bilo najteže?

    - U nekim trenucima u Osijeku. Mislio sam, naime, da sam zaslužio braniti, ali morao sam sjediti na klupu. Najteže mi je bilo kad sam s Osijekom došao u Maksimir i bio pričuva! Dinamovo sam dijete, odem u neki drugi hrvatski klub i onda ne branim na svom Maksimiru. Nisam se tada dobro osjećao, to mi je jako teško palo, bio sam vrlo tužan...

    Da možete krenuti ispočetka, što biste drukčije napravili? Što biste izbrisali?

    - Izbrisao bih ozljede! Sad znam da je prevencija ozljeda iznimno važna, možda se sve moglo prevenirati kad sam bio mlađi. Dobro je to što sad klubovi znatno više pozornosti posvećuju zdravlju igrača, sve je više fizioterapeuta angažirano u klubovima, posebno treba paziti na igrače u razvoju. A teško mi je odgovoriti na upit što bih drukčije napravio, sigurno ne bih ponovio one mladalačke nestašluke. Znam da sam mogao i morao znatno više napraviti u karijeri, ali opet, kad pogledam iza sebe, ostvario sam dječački san - nema baš mnogo ljudi priliku stati između Dinamovih vratnica! I s te mi je strane karijera uspješna, sjećanja su lijepa. Definitivno me sreća nije pratila u karijeri, ali na to se ne može utjecati, bilo je tako kako je bilo...

    Sažaljenje ne koristi

    Je li vam bilo teško odlučiti o prekidu karijere?

    - Nije bilo teško odlučiti, jer sam znao da se više ne mogu vratiti! Bila mi je 31 godina na leđima, to su kasne igračke godine. Iza sebe sam imao četiri operacije, znao sam što me čeka i nisam bio spreman još jednom proći sva ta iskušenja. Tijelo reagira sasvim drukčije nego prije desetak godina, a tko zna što opet nosi vrijeme nakon oporavka, možda ta nesretna koljena opet ne izdrže. Ne, nisam više imao ni volje iznova prolaziti kroz tu torturu, tako da nakon posljednjeg puknuća križnih ligamenata nisam ni išao na operaciju.

    A kako ste proživjeli mjesece nakon prestanka igranja?

    - Vrlo teško! Ostao sam do prosinca u Tromsu, pomagao sam u radu treneru vratara do isteka ugovora. I kad sam se vratio u Zagreb, tek mi je onda zapravo postalo jasno da je preda mnom novi život, bez treninga, utakmica i svega onoga što ide uz to... Gledaš druge kako igraju, a svjestan si da ti više nikad nećeš istrčati na teren, zaigrati, mahnuti publici... I nije mi bilo lako, čak sam neko vrijeme bio sasvim bezvoljan, pomalo i depresivan, bio sam u nekakvoj “rupi”... Tražio sam se, trebalo je vremena da se stvari poslože na svoje mjesto. I da nisam imao potporu obitelji, dugogodišnje djevojke Ive i prijatelja, tko zna što bi bilo, ne znam kako bih pregrmio to razdoblje. Sad je sve u redu, opet se veselim svakom novom danu, pronašao sam nove motive - kaže Lončarić i ističe:

    - Upisao sam trenersku Akademiju i trebao bih do kraja godine imati B licenciju. Želim postati trener vratara, bio sam nedavno na Konferenciji trenera vratara i sve mi je to bilo vrlo zanimljivo. Krenuo sam dalje, shvatio sam da nema ništa od samosažaljenja, ali nije lako napraviti taj prvi korak u novi život. Tko zna, možda se opet vratim u Dinamo, kao trener vratara, želio bih pomoći mladim i nadarenim dečkima. Sad me ozljede neće mučiti, pa ću možda biti bolji trener vratara, nego što sam bio vratar - kaže Lončarić, dodavši na kraju:

    - Silno me razveselio Dinamov europski rezultat, napokon je ostvaren taj san o proljeću. Kapa dolje dečkima, izgledali su moćno i samouvjereno, oduševilo me što su pokazali fajterski duh. Sve čestitke treneru Bjelici, svoj je karakter očito prenio na momčad. I tribine su bile pune, ma baš sam uživao - rekao je Lončarić ekskluzivno za Sportske novosti u prvom javnom istupu nakon prestanka igranja.

    Kritike Branka Ivankovića

    Debitirali ste na Poljudu početkom listopada 2006. godine, utakmica Hajduk - Dinamo (2:2), Dinamo je dočekan “na nož” nakon ispadanja iz Kupa UEFA-e protiv Auxerrea...

    - Da, primio sam dva gola iz kaznenih udaraca! Eh, da sam barem jedan obranio... Ali, i ovako je bilo dobro, dobio sam mnogo pohvala za svoje obrane. A uopće se nisam nadao da ću braniti, no pokojni trener Josip Kuže odlučio je da ću biti na golu! Nisam imao tremu, nikad nisam bio tremaš, osjećao sam tek malu pozitivnu nervozu prije velikog derbija, prije ostvarenja dječačkog sna!

    Spomenuli ste da nikad niste bili tremaš. Na travnjaku ste ostavljali dojam mirnog i hladnokrvnog vratara, nikad niste “mahali” emocijama, pa čak ni na tom debiju na Poljudu! Podsjetili ste nas na našeg fantastičnog, također bivšeg, rukometnog vratara, Venija Loserta, koji je na parketu bio vrlo sličnoga ponašanja vašem, uvijek smiren, naizgled hladan... Ali, nekim se trenerima to nije sviđalo, sjećamo se da je Branko Ivanković govorio da ste - nezainteresirani za utakmicu!?

    - Možda je to nekima sa strane djelovalo tako, nonšalantno ili bezvoljno, možda ih je to smetalo, ali to je bio moj način branjenja. Pogrešno su tumačili moj govor tijela, kao da mi se ne da... A to nije bilo točno, na svakom sam treningu, na svakoj utakmici, bio maksimalno usredotočen na igru. Nikad nisam volio paničariti, ni urlati, mahati rukama, svatko od nas ima svoj način ponašanja...

    'Livaković je golman po mom ukusu'

    Tko je od današnjih hrvatskih vratara po vašem ukusu?

    - Najprije želim reći da su se i te kako promijenili kriteriji koji čine vrhunskog vratara. Danas izvrsni vratar mora biti i - dobar igrač! Nema više linijskih vratara, danas vratari sudjeluju u igri, moraju znati udariti loptu s obje noge, moraju biti mirni, puni samopouzdanja... Po tim kriterijima, najviše mi se sviđa Dominik Livaković, strahovito je napredovao. I sretan sam zbog njega jer je sjajan dečko, skroman je i nadam se da će napraviti vrhunsku karijeru.

    A od inozemnih golmana, koga volite gledati?

    - Već dugo me fascinira Španjolac De Gea i njegov način branjenja, ali prošlu je sezonu obilježio Brazilac Allison Becker na vratima Liverpoola. Odličan je i Barcelonin Nijemac Marc-Andre ter Stegen, ali i njemu je trebalo dvije-tri sezone da se prilagodi Barci. Tu je i Slovenac Jan Oblak u madridskom Atleticu, ima dobrih vratara, bit će vratari sve bolji...

    'Protiv Hajduka i najgora i najdraža utakmica'

    Najdraža utakmica?

    - Naravno, prva, protiv Hajduka na Poljudu! Imao sam 20 godina, zagrebački sam dečko, odrastao na Borongaju, preko puta Dinamova stadiona! Može li biti nešto ljepše za zagrebačkog dečka od debija za svoj Dinamo baš protiv Hajduka? Ne, to se zadovoljstvo ne može platiti... Nadalje, posebno mi je draga i ona utakmica s Hajdukom u posljednjem kolu prvenstva 2006./07., kad je Eduardo zabio sva tri gola u našoj 3:0 pobjedi! Proslava naslova bila je nezaboravna, čudesna, cijeli je grad bio na nogama! Vozili smo se u otvorenom autobusu kroz grad, doček na Jelačić placu bio je spektakularan. Te ću trenutke zauvijek pamtiti...

    A najgora utakmica?

    - Eh... Najgore su mi bile sve četiri utakmice na kojima sam se ozlijedio. Iako nisam baš imao nekih velikih kiksova na golu, po lošem pamtim kup-utakmicu na Poljudu u travnju 2007. godine, kad mi je Bartolović zabio gol s 30 metara! Nije to bio moj dan, sreća je da smo prošli dalje, završilo je 2:2, ali to mi je bila jedna od najlošijih utakmica u karijeri.

     

    Iz drugih medija