Hrvatska je imala na travnjaku Šukera, Bobana, Prosinečkog i Mandžukića, nose je i danas Modrić i Rakitić, posjeduje izbornike medaljaše Dalića i Blaževića, ali novinari koji će ikad pisati o povijesti Vatrenih kao posebno poglavlje izdvojit će - hrvatska reprezentacija imala je i profesora Borisa Nemeca (74).
Kako cijeli život radi, tako se i povukao, gospodski, dostojanstveno, s komplimentima HNS-u i nacionalnoj vrsti, jer Nemec je 23 godine profesionalno, sa smiješkom na licu rješavao i najteže ozljede igrača i bio od pomoći svima. Od Vatrenih se oprostio s dvije medalje, broncom 1998. na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj i srebrom lani u Rusiji, mogao je dati još, i dao bi da je nužno, ali prepoznao je trenutak za demisiju jer u zdravstvenoj službi reprezentacije prepušta pozornicu nekim drugim idejama i ljudima.
Nemec je Varaždinac, njegov ulazak u nogomet nije bio sa skalpelom, nego s loptom u podmlatku Varteksa i potom zviždaljkom.
- Kao dječak volio sam igrati nogomet, ali često sam se ozljeđivao. Jednom sam uganuo gležanj i čekao pregled u bolnici. Kako su nekim slučajem bila otvorena vrata operacijske dvorane, vidio sam kako operiraju i tada sam odlučio da želim biti kirurg.
Otac htio ekonomiju
To je ispričao u jednom od razgovora za medije, no studij u Rijeci bio je skup. Otac je davao pola plaće…
- Htio je da upišem Višu ekonomsku u Varaždinu, ali ekonomija nije za mene, vjerojatno bih još danas studirao.
Bojao se oca Antuna koji mu je strogo zabranio igrati nogomet jer “ako čuje da se ponovno primio lopte i zato padne godinu, istog će ga časa vratiti kući”, odaslao je opomenu koju je najozbiljnije shvatio. Premda bi slobodno vrijeme znao iskoristiti za hakl. Isprva se kanio prebaciti na fakultet u Zagreb, na drugu ili treću godinu, međutim u Rijeci je ostao - za stalno. Upoznao je suprugu Natašu, s kojim je dobio kćeri Tanju i Ivu, kasnije je postao i djed Gabriela i Ane. Na četvrtoj godini jedan od prijatelja koji je sudio, predložio mu je: “Kad već ne smiješ igrati, budi sudac.”
- Prihvatio sam, ipak se zaradi koji dinar, jer tada smo još bili u Jugoslaviji, a moja obitelj nije živjela u obilju i to nam je nešto značilo.
Postao je savezni sudac, dijelio pravdu na utakmicama trećeg ranga što je bila Hrvatska liga. U Lovranu, gdje se po završenom studiju u Rijeci zaposlio u bolnici, šef mu je bio Damir Matovinović, renomirani arbitar, sudionik Svjetskog prvenstva 1982. godine u Španjolskoj. Karijera je trajala 12 godina…
- Tada sam shvatio da suđenje nije za mene. Ja nisam konfliktna osoba, ne želim biti između dvije vatre, a kao sudac uvijek si nekome kriv - tako nam je jednom zgodom opisao razlog za skidanje “crnog dresa”, a po jednakom postulatu je živio i radio, pa se na kraju i povukao iz reprezentacije.
Pecnuli smo ga je da je u odnosu na Matovinovića on postao znamenitiji liječnik, a Damir veći sudac, na to je skočio kao uboden:
- Ne, nikako to nemoj napisati.
Müller se čudio
Uvijek pazi da u eter ne bi otišla makar i nespretna formulacija koja bi nekoga mogla povrijediti.
U reprezentaciji je od 1996. godine, baš nekako od vremena kad ih je Josip Prudeus prozvao Vatrenima. U nogometnim krugovima o njemu se kao vrsnom ortopedu govorilo od prometne nesreće 1992. godine u kojoj je Zoran Mamić razbio BMW i vlastito koljeno, toliko da se brat Zdravko hvatao za glavu bojeći se da mu propada karijera. Hrvatski liječnici redom su govorili - bit će sretan ne ostane li invalid, kakav nogomet! Nemeca, tada već poznatog specijalista iz Lovrana, Zdravko je zamolio da ga spasi, ako ikako može. Dotad nije vidio takav slučaj, nije otišao “samo” prednji križni ligament nego i stražnji… U to se uvjerio tek kad mu je otvorio koljeno. Magnetska rezonanca nije postojala. Zvao je tada već čuvenog Wernera Müllera u Basel, govoreći mu na telefon o čemu se radi.
- Borise, pa ti sve znaš, operiraj ga - pomalo se čudio Müller jer Nemec je prije toga bio kod njega da se upozna s najnovijim tehnologijama.
- S čim, pa nemam je te instrumente - žalio se i ekspresno su dogovorili zahvat u Baselu. Operacija je uspjela, Nemec je bio nazočan, a Zoran se nakon godinu dana rehabilitacije vratio utakmicama. Jedan nam je njegov kolega kazao:
- Mi uopće u Hrvatskoj nismo imali instrumente s kakvima su radili na vrhunskim klinikama. Tada nije bilo ni mobitela pa je Nemec kod Müllera u Baselu precrtavao kako ti instrumenti izgledaju, potom su ih izrađivali u 3. maju.
I tako se razmahala suvremena ortopedija u Hrvata. Plagijatima pravih medicinskih instrumenata iz 3. maja Nemec je izvodio najsloženije operacije. No, brodogradilište je imalo vrhunske majstore koji su znali napraviti što god je trebalo. Danas je na rubu stečaja, a Nemec se pokazao kao mnogo bolji poslovan čovjek. Upravo ovih dana uzeo je kredit od milijun eura kako bi kupio uređaj za magnetsku rezonancu i dogradio svoju kliniku u Matuljima. S mnogo znanja, talenta i rada učinio je odličan posao. Ima 30 zaposlenih, od toga šestoricu ortopeda kirurga i jednog anesteziologa. Iako će magnet trebati raditi deset godina da se isplati. Opet, važno je da ljudi kojima treba najbrže dobiju nalaz.
Priča s reprezentacijom krenula je 1996. godine. Ponovno je spasio koljeno jednom od nogometaša, nakon čega ga je posjetio Ćiro Blažević.
- Ti ćeš biti novi liječnik reprezentacije - kazao mu je.
Tek kurtoazna rečenica, mislio je Nemec, sve dok u proljeće 1996. uoči prijateljske utakmice s Engleskom na Wembleyju nije zazvonio telefon.
- Pakirajte stvari i dođite u zračnu luku. Putujete s nama u London, vi ste odsad liječnik reprezentacije - javio mu se Zorislav Srebrić.
Bio je 23. travnja, dan prije susreta, Nemec se našao u hramu nogometa. Na starom kultnom Wembleyju. U civilu i cipelama zagazio je na teren dok ga redari nisu potjerali.
- Igralište je samo za nogometaše - strogo je upozoren.
Gotovo da ga nije bilo briga, ispunio je dječački san. Prošetao je travom Wembleyja. Hrvatska je odigrala s Engleskom 0:0. Nemecu je nedostajalo manje od mjesec dana da napuni 23 godine s Vatrenima.
- Nikad nisam razmišljao da napustim reprezentaciju. Zašto bih? Veselim se i tugujem s tim mladim ljudima - pričao nam je.
Dosad.
Izvanserijski čovjek
Radio je s osmoricom izbornika, izdvojio je samo Ćiru:
- Nemec je već tada, 1996. godine bio renomirani ortoped. Imam uistinu najljepšu uspomenu na njega. On je toliko ozlijeđenih igraća vratio na teren da sam počeo vjerovati kako se radi o nekom doktorskom čudu. Bio je godinama sa mnom. Meni je jako žao što je otišao iz reprezentacije jer znam koliko je neophodan u tako vitalnim stvarima. Nemec ti u najkraćem vremenu osposobi igrača. Posebno je bitno istaknuti da je kao čovjek izvanserijski. Obilježio je jednu epohu hrvatske reprezentacija, najbolji je živući ortoped u Hrvatskoj. Voli pacijente, dostupan je, ode u Split, bilo kamo, ništa mu nije teško učiniti za pacijenta - kazao nam je Ćiro.
Zanimalo nas je sjeća li se kakve anegdote iz zajedničkih dana.
- Kod njega je sve ordinarno, svakodnevno. Ne dopusti ti da se s njim posvađaš. Konkretan je, izravan, ne bavi se trivijama. Samo radi svoj posao i moraš računati da je u pravu. Kad mu kažeš da nije tako, da neki igrač mora igrati sutra, ako ti Nemec tvrdi da neće moći, znaš da na kraju neće biti sposoban, ma koliko ti to želio.
Bokšić se naljutio
Bio je magnetska rezonanca prije magnetske rezonance. Koliko smo puta u devedesetima znali čuti:
- Nemecu je dovoljno da te primi za koljeno i malo ga protrese. Odmah postavi dijagnozu.
U to doba sportaši nisu mogli napraviti najsofisticiranije snimke, toga još u svijetu nije bilo. Primjerice, Alen Bokšić je propustio Svjetsko prvenstvo 1998. godine jer je na Bjelolasici “otišlo“ koljeno na jednoj nizbrdici na “visinskim pripremama” kako se to tada zvalo.
Kad mu je koji mjesec kasnije Nemec vidio koljeno, kazao je:
- Morat ćeš ponovno na operaciju.
Bokšić se naljutio, zašto to priča, kako to samo tako može znati, no nije prošlo puno vremena da je završio pod nožem kod doktora Stedmana u Americi.
- Profesora Nemaca smatram gotovo ocem. Ili starijim bratom, kako god hoćete. Zajedno smo radili od 2002. godine. Jedan je od najboljih ljudi s kojima sam u životu surađivao. Od njega sam puno naučio i mogao bih još. Nedostajat će mi njegovo znanje, iskustvo, smirenost, ali i iskrena ljudska dobrota. Bila mi je ogromna čast što sam ga upoznao. A kamoli što sam s njime radio - opisuje ga primarijus Zoran Bahtijarević i objašnjava kako su ga zvijezde koje su prodefilirale reprezentacijom nekad i danas doživljavale.
- S ogromnim poštovanjem, kao prijatelja i oca. Odnosi unutar nogometne reprezentacije, trenera, igrača i medicinskog stožera se grade. Vrlo brzo postanemo obitelj. Onaj #family koji nas je protekle godine pratio na Svjetskom prvenstvu nije slučajan. Profesor Nemec je puno puta pomagao i operirao ne samo naše igrače nego i njihove članove obitelji. Znam da je biologija neminovnost, godine idu, brzo će doći trenutak i da ću ja morati otići, međutim Nemec će odlaskom ostaviti veliku prazninu, znanstvenu, stručnu, ljudski, kako god hoćete. Njegovo iskustvo je nezamjenljivo. Neke stvari se mogu naučiti, ali iskustvo možete samo steći. Meni je to doslovno kao da mi je otišao netko iz obitelji. Ne možete pri tome ne osjećati tugu i sjetu.
Ja sam Varaždinec...
Volio bi da su odradili skupa barem još jedan Euro:
- Ne znam što je razlog da je tako naglo odlučio. Nismo razgovarali o tome. Nedostajat će mi njegovo znanje i iskustvo. Malo ljudi koje sam upoznao mogu se usporediti s njime, ne samo u Hrvatskoj nego svijetu.
To što su mnogi igrači teže operacije obavili na raznim klinikama u Europi rezultat je odluke klubova.
- Igrači imaju ugovorne odnose s klubovima koji u njih ulažu golem novac. Premda, kvaliteta profesora Nemeca i njegovo iskustvo nadmašuje veliki broj tih slavnih institucija. U Hrvatskoj ima jako dobrih ortopeda, profesor Saša Janković i kolega Eduard Rod su izvrsni, ali najviše će faliti Nemec kao čovjek i njegovo iskustvo. On je toliko dobar čovjek, genoidno. Njegova dobrota nije glumljena, nego ona koju je donio sa sobom. Iz jednog malog mjesta gdje se rodio, iz jedne skromne obitelji. Takav je ostao cijeli život. Čast mi je što me smatra prijateljem.
Za novinara koji prati reprezentaciju Nemec je bilo obvezno ime u telefonskom imeniku koje bi se otipkalo nekoliko puta mjesečno. Kad god bi postojao problem ili sumnja u zdravstvenih status nekog od Vatrenih. Što smo sve od njega čuli, i raznih anegdota koje nikad nisu ugledale stranice medija. Dražen Ladić mu je uvijek bio posebno drago društvo.
- On je zanimljiv, stalno izvodi neke fore. U doba izbornika Otta Barića on i Zoran Vulić često su se nešto prepucavali, a jednom je Vulić kazao: “Hvala ti što si mi pustio gol s 40 metara, bez tebe nikad ne bih završio u Španjolskoj.” Dogodilo se to na zagrebačkom derbiju Dinama i Hajduka još u vrijeme bivše države, koji je završio 3:3.
Boris Nemec, riječki ekspert koji se godinama brine i za igrače Rijeke, ali koji nikad ne zaboravlja:
- Ja sam Varaždinec, domovine sin.
Uzor u izvrsnosti!