Najnovija otkrića u Der Spiegelu i pridruženim medijskim kućama unutar konzorcija “za istraživačku suradnju”, koje koriste otkrića Football Leaksa, iznova su prodrmala upravljačke katove europskog te posljedično svjetskog nogometa. Priča o odmetništvu najvećih europskih klubova, navodno željnih stvaranja Superlige po uzoru na NBA, NFL i slične američke sportske inačice za oplođivanje kapitala, dobila je ovom serijom objava dokumenata opipljivost. Cirkuliranje dokumenata između privatnih ulagača, odnosno klubova, odaje da se među njima vrlo ozbiljno, više od tri godine, analiziraju pro et contra odluke o izdvajanju iz konzervativnog institucionalnog funkcioniranja nogometnog sporta. Čim se rade analize u tom smislu, znači da se o tome doista i razmišlja.
No, barem za sada, uvjerljiv je dojam kako se radi o opciji, više nego da je u pitanju odlučna volja velikana da se upuste u akciji koja bi realno mogla ugroziti globalnu snagu nogometa kakvog sada poznajemo. Za takvu revoluciju, jer ona bi to sigurno bila, treba imati hrabrosti. Nogomet je kroz više od stoljeća postao nedodirljiv u kontekstu popularnosti, masovnosti i globalnog značaja, veliki klubovi žive kao faraoni u aktualnom vremenu, pa se logično postavlja pitanje: što im treba neka nova priča, odnosno je li uništenje aktualnog sustava koji ih je učinio superbogatima, vrijedno zbog statusa još bogatijih?
- Nije bilo nikakve vrste pregovora o tome da bi se klubovi koji se spominju napustili nogometnu organizaciju - prilično iritirano reagirao je Karl-Heinz Rummenigge, jedan od frontmana Bayerna München i ECA-e, udruge europskih klubova. Upravo zbog njegovih javnih istupanja u korist 232 kluba okupljenih u ECA-i sada se njega najviše proziva zbog fige u džepu, odnosno jedne priče za nogometni pokret, a drugih inicijativa iza kulisa za najbogatije klubove.
Rummenigge je najavio opciju sudskih tužbi protiv svih koji objavljuju, kako on kaže “fabricirane teze s ciljem oštećivanja klubova i pojedinaca”. Takva reakcija više odaje nervozu što se dvostruka igra objelodanjuje, nego što uvjerava da “tu nema ničega”. Jer da nešto ima, to je očito. Naime, i Bayern je, zajedno uz Real Madrid, Barcelonu, Manchester United, Arsenal, Juventus i Milan, 2016. godine zatražio od odvjetničkih kuća mišljenje (ili savjete) o tome kakve bi mogle biti pravne posljedice ukoliko bi donijeli odluku o napuštanju liga te institucijama kojima pripadaju. Takav se konzalting zatražio u isto vrijeme kada je ECA, kojoj je Rummenigge bio na čelu, žestoko borila s UEFA-om za promjenu statusa klubova u materijalnoj raspodjeli sponzorskih prihoda europskih natjecanja, odnosno drugačije kvote i statuse velikih federacija i klubova unutar Lige prvaka. Najnoviji dokument koji je objavio Der Spiegel potvrđuje da se 22. listopada iz konzalting tvrtke Key Capital Partners na adresu Real Madrida poslao dokument o modalitetima organizacije Superlige…
- Nikad ni jedan klub nije inicirao razgovore o Superligi - istaknuo je Rummenigge. - Mi kao Bayern München osjećamo se 100-postotnim članom Bundeslige i UEFA-e, i time smo vrlo zadovoljni.
Odlučnost stava odaje da je Rummenigge svjestan mogućih posljedica na pregovaračke pozicije za iduće godine suživota unutar UEFA-e, a nakon što je za razdoblje 2021.-2024. ECA izvukla maksimum beneficija za velike klubove i federacije.
As plans for a European super league start to emerge, the FC crew discuss how it would work and how it would impact European and global football. ESPN FC's Julien Laurens talks... https://t.co/1kAqPcnJIh
- Mi s time nemamo veze i, iskreno rečeno, ništa nas od toga ni ne zanima. Nama je odlično u Bundesligi, u europskim natjecanjima i općenito u životu koji klub ima unutar nogometnog sustava - poručio je Hans Joachim Watzke iz Borussije Dortmund…
Otkrića Football Leaksa svakako su doprinijela da se o toj temi sada javno zna. To znači da će klubovi, nespremni još za ikakve, a kamoli revolucionarne izvaninstitucionalne inicijative, morati reterirati. Uopće nema dvojbe da će biti reakcija institucija, ali i svjetskog nogometnog okruženja, koje bi drastično trpjelo štete ukoliko bi se “izmislila” nogometna Superliga.
O čemu se točno radi pokušat ćemo objasniti u daljnjem tekstu, djelomice i kroz primjer reperkusija na hrvatsku zbilju nogometa…
1. KOJI SU UZROCI INICIJATIVE SUPERLIGE
Sukladno standardima koje žive veliki klubovi, okupljeni u inicijativu promišljanja organizacije Superlige, sasvim je jasno kako je NOVAC ključan pokretač. Bogati klubovi, koji su već sada odlijepljeni od većine u sustavu nogometa, približavajući se proračunima od gotovo milijardu dolara, žele još više prihoda! Prve projekcije investicijskih fondova ukazuju na startne prihode od najmanje 500 milijuna eura za sudjelovanje u nogometnom “NBA” natjecanju! Uzmemo li u obzir da, primjerice, Real Madrid kao pobjednik Lige prvaka utrži 80-ak milijuna eura, lakše se razumije zainteresiranost za višestruko isplativije natjecanje. Drugi razlog izdvajanju je egoizam velikih klubova koji ne žele dijeliti natjecateljske linije s manjim klubovima, odnosno uvjereni su da je elitna liga i natjecanje između velikana ono što će im donijeti pune stadione, globalnu snagu i posljedične ogromne zarade. To misle i fondovi koji žele investirati u tako propulzivan biznis kakav je danas nogomet. Iako kapital ne poznaje granice, činjenica je da američki kapital forsira taj “novi biznis u svijetu sporta”. Amerikanci su ušli u vlasničke strukture velikih europskih klubova i spoznali su ogroman prostor za zaradu na jedinstvenoj popularnosti nogometa u cijelom svijetu. Upotrebljavajući brojke koje postižu njihovi sportovi, kao primjerice košarka (NBA) ili američki nogomet (NFL), a čiji su prihodi samo od TV prava 4-5 puta veći od Lige prvaka, iako im je baza navijača globalno 4-5 puta manja, potakli su zainteresiranost europskih nogometnih velikana…
2. ŠTO TO KONKRETNO ZNAČI
Osnivanje elitnog zatvorenog natjecanja značio bi raspad sustava nacionalnih liga i, posljedično, federacija. Svaki poremećaj tog sustava direktno se odražava na potres u kontinentalnoj (ne samo UEFA) organizaciji, a naposljetku bi utjecalo na gubitak institucionalne snage FIFA-e. Konkretno, španjolska, engleska, njemačka, talijanska i francuska liga bez najboljih klubova izgubile bi na vrijednosti. Posljedično, pala bi vrijednost TV prava, zanimanje sponzora i naposljetku bi došlo i do odmaka publike. Cijeli taj poremećaj drastično bi osiromašio ostale klubove i ugrozilo razvoj nogometa u svakoj od tih zemalja. Natruhe tog scenarija mogu se nazrijeti kroz raskol u svijetu košarke…
U drugoj razini odlazak iz sustava velikih klubova znači i raspad Lige prvaka te čitavog sustava financijske solidarnosti, koji je postao važan faktor opstojnosti “ostalih liga i klubova”. Interes TV kuća i sponzora, odnosno globalnih izvora financiranja aktualnog nogometa, fokusirao bi se na Superligu i njene članove. Ukratko, bogati bi postali još bogatiji, a siromasi ne samo siromašniji, nego i vrlo upitne mogućnosti profesionalne egzistencije.
Superliga, iako se spominje 2021. godina, ne može startati prije 2024. godine. Naime, ECA je, na čelu s najvažnijim klubovima, dogovorila s UEFA-om sve detalje materijalnih i statusnim odrednica za period 2021.-2024. Potpisani su dokumenti i sankcije za one koji bi doveli u pitanje tako veliki biznis (samo TV prava između 1,5-2 milijarde eura za tri godine) bile bi drastične. Isto vrijedi i za klubove unutar nacionalnih liga.
Nadalje, izdvajanje klubova istodobno znači i potres za reprezentativni nogomet. Što to konkretno donosi, sasvim dovoljno ukazuje sudbina košarkaša iz NBA, koji imaju velike probleme nastupanja i na velikim turnirima, a kamoli na kvalifikacijskim nastupima. Put je to koji vodi u ugrozu Eura i Mundijala, turnira koji direktno utječu na život klubova, a što prepoznajemo po slabijoj formi, ozljedama i inim posljedicama na igrače najvažnijih momčadi (jer igraju najduže) u postturnirskom dobu…
3. KOJI BI PROCESI USLIJEDILI ODLUKOM O IZDVAJANJU
Za sada inicijativa iza kulisa hoda po jajima. Da nije bilo Leaksa, svjetska javnost bi svako spominjanje Superlige doživljavala kao instrument pritiska bogatih na institucije, a sve kako bi utažili svoju stalnu žeđ za više prihoda od ukupnog iznosa kojeg nogomet privređuje. Uostalom, to je tako izgledalo upravo u 2016. godini kada su ECA i UEFA vodile bitku za izgled, sastav, financijsku raspodjelu novog ciklusa Lige prvaka. Otkrića cijelog sustava u razgovorima klubova i zainteresiranih investicijskih fondova (logično, beskrupuloznih kad su u pitanju posljedica na one koji ostaju u starom sustavu) dolaze ipak u krivo vrijeme za zainteresirane. Kako su aktualni odnosi, kolokvijalno rečeno od pamtivijeka modernog nogometa, ugovorno zaštićeni do 2024. godine, to sada otvara šest godina prostora da FIFA i UEFA, kao i sve ostale članice nogometne organizacije, pripreme kontra mjere da se sustav ne uruši. Odnosno da se suzbije mogućnost i volja nezasitnim bogatim klubovima da o Superligi, ili bilo kakvom izdvajanju, uopće razmišljaju. Instrumenata imaju dovoljno. Počevši od toga da prikažu akterima nacionalnih liga i reprezentacija, ali i navijačima (konzumentima), do čega bi dovelo izdvajanje male skupine bogatih na štetu neusporedive većine nogometa. Da se takve štete ne dogode, direktno su zainteresirane države, odnosno vlade, jer potres u nogometu potres je u masi. Osim političkih štetnih posljedica, veliku težinu imaju i ogromne financijske štete na BDP. Države se toga sigurno neće odreći da bi velikani izdvojeno živjeli svoj “američki san”. Vlade imaju instrumente da dobiti Superlige za velike klubove propisima bitno umanje. Nacionalni savezi pak mogu drastično ograničiti angažman, ili “poskupjeti” naknadu za razvoj igrača, pa bi za velike klubove, koji se hrane igračima koje drugi stvaraju, to bio novi moment u poslovanju. Superliga ne bi imala kao NBA sveučilišnu košarku kao prvi izvor novačenja novih talenata…
4. MOGUĆE POSLJEDICERASPADA SUSTAVA
Globalna popularnost nogometa te mase koje ga konzumiraju, sve je to nastalo na linijama dosadašnje organizacije. Nogomet važi za konzervativan sport, što je dojam koji je generiralo uglavnom dosadašnje kruto prkošenje promjenama u pravilima igre. No, činjenica jest da se nogomet posljednjih dvadesetak godina počeo bitno mijenjati. Dijelom i zbog političkih odrednica, ali pretežno zbog tehnoloških revolucija, medijskih i inih utjecaja na život svijeta. Europska je unija svojim razvojem nametnula neka nova pravila igre, primjerice slučaj Bosmann. Globalna popularnost nametnula je živu zainteresiranost medija, posebno TV kuća, pa je nogomet postao predstava svakodnevice, a ne vikenda. Takav razvoj percepcija potaknuo je ogromne investicije (TV prava), ali i sponzorska ulaganja. Rodila se Liga prvaka koja 24 godine samo raste, usporedo vukući za sobom sustav drugih (Euroliga, nacionalne lige) razina nogometa… Stvoren je tako biznis koji je postao jako važan i za ekonomiju, a ne samo duhovno stanje država.
Tko onda može kazati da bi fanovi prihvatili elitnu ligu i gubitak lokalnog, nacionalnog i kroz reprezentaciju svjetskog natjecateljskog naboja. Ući u taj rizik nije baš jednostavno, jer Europa nije Amerika, te ima svoje navike i mentalitete u sportskom natjecanju. Napredovanja i ispadanja dio su tog mentaliteta, kao što je to i borba za trofeje. Uz to u Superligi bogatih samo jedan bi klub bio sretan i uspješan u sezoni, a ostalih 15 bili bi u statusu neuspješnih. Za fanove, ali klubove, navikle da se osvoji nacionalno ili europsko odličje, teško je prihvatiti da budu stalno neuspješni, ma kako bogati(ji) bili…
5. PRIMJER HRVATSKE
Hrvatska je u 2018. godini ponovila bajkovitu priču o maloj zemlji koja je ostvarila (novi) globalni uspjeh. Srebro iz Rusije potvrda je bronce u Francuskoj, odnosno romantičarske priče o slavi male zemlje u konkurenciji velikih. Takve priče kisik su globalnoj snazi nogometa, a događaju se unutar njega na svim razinama. Bez takvih priča nogomet ne bi bio ono što jest, globalni fenomen.
Hrvatska u opciji Superlige nije bitan akter, jer niti jedan klub iz HNL nikad neće biti zanimljiv za elitni zatvoreni klub velikana. No, eventualna Superliga bila bi itekako bitan akter utjecaja na hrvatski nogomet. Zašto? Prije svega moramo kazati, hrvatski je nogomet svjetski relevantan po reprezentaciji. Individualno gledano, hrvatski nogomet je potom globalnog odjeka zbog udjela pojedinaca u velikim klubovima. Srebrna generacija u tom je kontekstu iznimna, jer su njeni (naj)važniji akteri (Modrić, Rakitić, Mandžukić, Lovren, Vrsaljko, Brozović, Perišić, Kovačić) članovi klubova koji se tretiraju budućim članovima Superlige. Kad bi se ona dogodila, vrlo je izvjesno da bi naša nogometna reprezentacija ušla u red problema koji more košarkašku Hrvatsku. Oni igrači koji bi bili dijelom Superlige, vrlo je vjerojatno, ne bi bili na raspolaganju reprezentaciji kao u dosadašnjim okolnostima. Interesi klubova u elitnoj ligi, odmaknutoj od bilo kakvog institucionalnog sustava, a podređeni privatnom kapitalu, teško bi se mirili s interesima nacionalnih momčadi i kalendarom natjecanja FIFA/UEFA. To govorimo u idealnom odnosu, po kojem bi institucije nogometa nastavile živjeti kao do sada, i prihvatile da postoji otok nogometa u vidu Superlige…
To se, naravno, teško može dogoditi pa je izvjesno da bi oni igrači, dakle najbolji, koji igraju za “superklubove”, otpali za reprezentativne dvoboje. Za Hrvatsku je to ravno katastrofi, a čije natruhe, ponavljamo, možemo nazrijeti kroz muke okupljanja NBA igrača u reprezentativnom taboru.
ZAKLJUČAK
Sumirajući sve izrečene opcije, vrlo je jednostavno zaključiti da je inicijativa za Superligu izuzetno opasna za nogometni sport u aktualnom obliku. Njezino pokretanje nanijelo bi nesagledive štete svim akterima, pa čak dugoročno i eventualnim članovima Superlige.
Upravo zato uvjereni smo da se amerikanizacija sporta rođenog na Starom kontinentu, i super uspješno izvezenog po cijelom svijetu, neće dogoditi. Nije realno iz jednostavnog razloga što je način življenja, pa tako i doživljaja sporta, između Europe i SAD-a suštinski drugačiji. To je jedan od razloga zašto nogomet nije, barem do sada, uhvatio korijen atraktivnosti u Sjevernoj Americi, odnosno zašto američki kapitalisti i globalni financijaši žele srce nogometa istrgnuti iz Europe. Ona ima tradiciju, njeni su klubovi brendovi, ali prioritetno zato što su izrasli u europskim uvjetima, običajima i navikama. Svako narušavanje te prirodne zakonitosti može prouzročiti katastrofu nogometa u Europi, a to je onda siguran razlog zbog kojeg Superliga europskih klubova ne bi uspjela…
13 hrvatskih igrača igralo bi u Superligi da ona sutra starta
Da Superliga sutra starta, Hrvatska bi u njoj bila zastupljena s 13 igrača, što je vrlo solidna brojka, premda bi nekoliko njih imalo simboličnu minutažu. Ivan Rakitić (Barcelona), Luka Modrić (Real Madrid), Ivan Perišić, Šime Vrsaljko, Marcelo Brozović (svi Inter), Dejan Lovren (Liverpool), Mario Mandžukić (Juventus), Mateo Kovačić (Chelsea), bili bi među važnim igračima svojih klubova, Ivan Strinić (Milan) bi to bio da je zdrav, a Nikola Kalinić (Atletico) bi se možda uspio nametnuti. Alen Halilović (Milan), Ante Ćorić (Roma) i Duje Ćaleta-Car (Marseille) bi po sadašnjem statusu imali skromnu minutažu.