Nakon što su Mario Stanić i Igor Tudor preuzeli naslovne uloge struke na Poljudu, ubrzo su uslijedile medijske špekulacije da će im se pridružiti i Stipe Pletikosa. Ne samo zato što je najbolji prijatelj s Tudorom, što je s velikim prijateljem Stanićem bio prije dvije godine u podupirateljskoj misiji kandidature Darija Šimića za predsjednika HNS-a.
Pletikosa je imao i impozantnu karijeru, i Hajdukovo je dijete, a nakon prestanka igranja posvetio se obrazovanju na KIF-u i Akademiji trenera. Oko negdašnjeg vratara Vatrenih iznjedrila se procjena kako neće krenuti u trenersku karijeru, nego će svoju stručnost kanalizirati kroz upravljačke nogometne funkcije. Je li to baš tako, odnosno je li doista na putu prema Poljudu, odnosno što misli o stanju Hajduka, rukovođenju, stručnim perspektivama sa Stanićem i Tudorom, o HNS-u i još dosta toga, Pletikosa je ispričao za Sportske novosti….
Dogovarali smo intervju u smiraj 2019. godine. No, obavili smo ga 3. siječnja. Osjećate li možda neku nelagodu pričati o temi Hajduk?
- Sačuvaj Bože! Kakve bih trebao imati nelagode pričati o klubu mog života, iz moga rodnog i grada u kojem ću uvijek živjeti zajedno s obitelji. Stvar je bila samo tehničke naravi. Puno je obveza bilo u kraju godine. Znate, nije bilo baš lako supruzi Angeli i meni sve posložiti u kontekstu božićnih blagdana, poklona, objeda i svega ostalog s petero djece. Zapravo ne smijem si uzimati previše zasluga, jer sam dosta odsutan zbog posla i fakultetskih obveza, a supruga Angela to stvarno junački odradi…
Dakle, možemo o aktualnoj temi i dilemi, odnosno Hajduku i Pletikosi, bez uvijanja?
- Dapače. Razumijem vašu skepsu jer i sam vidim kako su mnogi suzdržani u iznošenju stavova o zbivanjima na Poljudu. Koje god da se postavi pitanje na tu temu, uglavnom ćete vidjeti velike uvode i unaprijed opravdavanje u stilu ‘da ne bi netko nešto krivo shvatio’. Hajduk ima mnoštvo velikana svoje duge i svijetle tradicije te meni nije baš prirodno da svaki od njih, koliko god je dobronamjeran, mora birati riječi kad iznosi svoje mišljenje.
Kao da svi zaziru od toga da odmah budu proglašeni neprijateljima kluba i posljedično diskvalificirani u javnom diskursu Poljuda?
- To je već jasan pokazatelj da nešto nije logično u svemu tome. O Hajduku se mora moći slobodno razgovarati. Dok ne bude te kulture dijaloga, otvorenog iznošenja i različitih stavova u odnosu na one koji upravljaju klubom, Hajduk neće i ne može napredovati. Po mojem sudu, ta suzdržanost i onda nepotpuna rasprava u traženju rješenja, među glavnim su razlozima zašto klub stagnira. Svaki dan u takvom ozračju i odnosima snaga samo potencira probleme i vrijeme nepovratno teče bez željenih rezultata. A znate što je Hajduk bez tzv. pravih rezultata, odnosno konkurentnosti za vrh HNL-a? To je vegetiranje i ne vodi ničemu dobrome. Rezultat sve generira, i napredak, i propadanje. Zamislite samo da su Bayern u Bundesligi ili Manchester United u Premirshipu klubovi koji bi dugoročno zapostavili rezultat. To se jednostavno ne može dogoditi, okruženje to ne bi duže toleriralo.
Ne vidim smisao
Pretpostavljamo da imate negativan dojam o poljudskim politikama posljednjih godina, što je prilično uobičajeni stav u javnosti. Za razliku od mnogih, vi imate opciju da se odazovete zovu Hajduka i onda konkretno djelujete na promjene stvari.
Zato vas odmah pitam, jeste li dobili ikakav službeni poziv na tu temu i, naravno, jeste li se spremni uključiti?
- Da ne davim suhoparnim frazama i jalovom retorikom izreći ću prije svega slijedeći stav. Prvo, jako me živciraju sve te špekulacije koje su u posljednje vrijeme zavrtjele oko mog imena i navodnog dolaska u Hajduk. Upravo i zato želim razbistriti svoje stavove na tu i tematike Hajduka, da šira javnost zna ono što mislim. Onda neka svatko priča, piše ili donosi stavove koje hoće. Bit ću vrlo iskren, da ne bude nejasnoća, dakle, dok god se Hajduk vodi na način kao što radi Marin Brbić do sada, ili kao što su uglavnom radili njegovi prethodnici, mene u klubu neće biti! Ne vidim smisla takvom djelovanju.
To je vrlo direktan stav?
- Rekoh, bit ću otvoren i iskren u iznošenju mišljenja. Doduše, kod nas ako imaš mišljenje, onda ne valja. I obvezno te odmah pitaju zašto imaš takvo mišljenje. Otvaraju se onda teorije zavjere jer, ono, kako ćeš nešto misliti i govoriti ako nemaš interesa. Eto, sve se onda zaprlja čim je javno izrečeno. Znam dobro kako stvari u nas funkcioniraju jer sam već više od tri godine kod kuće. Gotovo se ništa nije promijenilo u onih mojih 14 godina odsustva zbog igranja u inozemstvu. Ili si s nama, ili si protiv nas i valja te odmah razapeti. Osobno s tim nemam problema. Smetaju li nekome moj stavovi, pa će me nastojati bilo kako diskreditirati ako im tako odgovara, neka bude. Meni je ključno izreći što iskreno mislim.
Damir Krajac / CROPIX
I što onda iskreno mislite o Hajdukovu stanju? Možete to shvatiti i kao pitanje što biste rado mijenjali kad biste ušli u klub?
- Nema tu velike filozofije. Dakle, bez jasnih kriterija izbora sportskih direktora, članova Uprave, zapošljavanja trenera u omladinskoj školi, a sa stalnim koliko štetnim kompromisima svake vrste, tajnim sastancima i netransparentnim odlukama, učestalim promjenama trenera, direktora, Hajduk ne može biti klub kakav treba biti. Bez jasnog liderstva u odnosima prema HNS-u, čvrstog zastupanja Hajdukovih i nogometnih interesa, nema ni dužnog statusa tako važne nogometne institucije za HR nogomet kakva je ona na Poljudu. Kad bih ja bio u klubu, odmah bi tražio da budem član HNS-a i tamo, u centru odlučivanja, štitio klupske interese.
Nemam straha
Podosta tema, netko bi mogao pomisliti da su takve nerealne i zaključiti kako zapravo ne želite doći iz nekog razloga? Jesu li vas uopće kada zvali natrag na Poljud?
- Kao što prije rekoh, svatko si to može tumačiti kako hoće. Tako u nas uvijek ide, svi imaju neku svoju prilagođenu istinu. Nemam ja nikakvog straha uhvatiti se ukoštac s problemima Hajduka i unutar HR nogometa, jedino što me strah jest opcija da ne bih probao nešto učiniti. Meni su se dosad nudile uglavnom epizode, paradne i slične uloge. Kao što sam onima koji su ih prezentirali kazao, tako i sada vama govorim da me tako nešto ne zanima. Samo uloge donošenja odluka odnosno utjecaja na stvari!
To nije baš atraktivno kada se donose teške i populistima nedrage odluke?
- Bit i jest u donošenju teških odluka, jer svaka odgoda i taktiziranje onim odlukama koje su nepopularne samo pogoršava stvari. Onaj koji upravlja klubom ne treba donositi odluke koje će se dopadati široj javnosti, a time i jačati svoje osobne pozicije. Tko upravlja Hajdukom mora donositi odluke koje su interesu Hajduka! Svejedno kome to smeta ili mu remeti planove.
Damir Krajac / CROPIX
Nedopustivo loš
Jesam li dobro razumio, negativno tretirate Marina Brbića?
- Prije svega, valja reći da sportski kolektiv ima svoje posebne zakonitosti funkcioniranja. Umnogome se razlikuje od bilo koje firme ili korporacije. Ne može se tek tako uskočiti u sport i upravljati klubom bez iskustva i osjećaja za nogometnu problematiku. Tehnički se, doduše, može, to vidimo, ali vrijeme ide, a Hajduk ga ima sve manje i manje. Prošlih 15 godina neuspjeha i frustracija Hajduka i hajdukovaca najbolji su pokazatelj tome. Marin Brbić je, koliko sam ga upoznao, dobar čovjek. No to nije pokazatelj da je dobar za predsjednik Uprave Hajduka! Za ovakav Hajduk prolazi, ali govorimo o klubu koji je u kontekstu veličine i značaja, postao nedopustivo loš u sportskom smislu. S takvim rezultatima koje bilježi Hajduk, nema šanse da klub prosperira, a rezultati su najbolji odraz nekvalitetnog upravljanja.
Možete li biti malo konkretniji?
- Prošao sam puno toga u profesionalnoj karijeri, u Hrvatskoj, Ukrajini, Rusiji, Engleskoj, Španjolskoj i naučio mnogo stvari, stekao ogromna iskustva. Znam o čemu govorim i zato to iznosim. Klub nije samo poslovno pitanje i brojke, klub je prije svega definiran sportskim rezultatom. Od njega sve počinje. Šteka li na terenu, šteka svugdje. Netko će reći da nema rezultata bez dobre organizacije. I mogu se složiti, ali nemjerljivo je lakše organizirati se kako treba, nego postići željeni rezultat na terenu. Zato je odjek rezultata veći i važniji. Svaki koji mu aspirira niti ne ističe da je dobro organiziran. To bi se trebalo podrazumijevati.
Vi biste bolje usmjeravali, recimo, sportsku politiku od nenogometnih kadrova kao što je, primjerice, Brbić?
- Nije mudro pričati o sebi i mogućnostima, to drugi trebaju činiti. No, ako ne počneš raditi, onda niti ne možeš doći u poziciju da se pokažeš. Zato sada tek mogu reći, s priličnom sigurnošću, kako sam uvjeren da mogu odabrati prava trenerska rješenja za potrebe kluba kao što je Hajduk. I to u kontekstu prve momčadi, ali i u omladinskoj školi. U tom smislu Hajduk ne bi smio imati problema, jer imamo stručnih ljudi u Dalmaciji, u Hajdukovoj školi i okruženju. Treneri iz našeg bazena afirmirali su se i u najjačim europskim ligama. Može nekom zvučati nadmeno, ali iskreno mislim da kako imam potencijale da tako nešto kreiram. Osim golemog igračkog iskustva jako je važan faktor to što se već duže obrazujem kako na Kineziološkom fakultetu tako i na Akademiji trenera. Naposljetku, mislim da su pozitivna iskustva velikih europskih klubova koji prepuštaju klupsku politiku svojim velikanima, onima naravno koji imaju znanja, želje i volje za takve pozicije. Bayern, Milan i drugi samo su dio takvih.
Damir Krajac / CROPIX
Nije igračka karijera garancija uspješnosti?
- Nije, naravno, ali je jako dobar i preporučen temelj, pogotovo kada se imaju određene vještine i naobrazba. Da se razumijemo, poštujem sve ljude koji se trude raditi u sportu i nogometu, koji je prilično kompliciran za upravljanje u Hrvatskoj. No, ovo je vrijeme kada smo zaronili u prosječnost upravljanja. Većina se vodećih aktera politike Hajduka bavi samo posljedicama, umjesto da se detektiraju uzroci. Zato jesam motiviran da se Hajduku vrate prave vrijednosti i dužni kriteriji djelovanja. Mislim da je moje mišljenje u tom smislu isto kao i onih 13 tisuća ljudi koji u prosjeku pohode Poljud, koji unatoč slabim rezultatima pokazuju koliko im je stalo do Hajduka!
Što kažete na teze da ni Nadzorni odbori Hajduka nisu efikasni u svom krugu djelovanja?
- Model odabira NO samo je suštinski ispravan. Realno gledano stvar je da par tisuća ljudi bira NO u ime 30 tisuća članova ili dva milijuna ljudi i navijača. Po mome je to vrlo upitna praksa. Mora se naći pravedniji način ako je već to ideja vodilja, a s kojom se slažem, da ogromna većina bira. Modela je puno. Ovako ostaje činjenica da aktualni način biranja odgovara samo određenom krugu ljudi, a po mom mišljenju nije rezultat općeg stava članstva Hajduka.
Ta privrženost navijača posebna je priča i fenomen HR nogometa. Vi ste inače umjeren tip, ali i vi podignete obrve i tonalitete glasa kada zborite o Hajduku?
- Parafrazirat ću velikog Billa Shanklyja, trenerskog velikana Liverpoola. Neki ljudi govore da je nogomet pitanje života i smrti. Varaju se, nogomet je puno više od toga!, kazao je Shankly. Eto, nama je Dalmatincima Hajduk upravo to. Samo radi konteksta, kazat ću vam da sam među prvima svoj dug, gotovo ravan godišnjoj plaći u Hajduku, a koji je datirao od sezone na posudbi, htio pretvoriti u dionice kluba prije 13 godina. Tada sam bio još mlad, bez značajnijeg novca, ali bilo mi je to normalni stav. Tako nas se odgajalo, u kući i na Poljudu, Hajduk je iznad svih. Bez takvog Hajduka, bez takvog pristupa, gubimo dio sebe. To znači i gubiti najljepše dijelove naših života. Hajduk je pojam u kojeg se identificiramo, emotivno vežemo za svagda. Pa ja sam se bojao javiti svome ocu na telefon dva dana, zbog javne priče kako me zovu u Dinamo.
Nedopustivo ponašanje
To je bilo 2006. godine?
- Točno, poslije isteka posudbe u Hajduku i povratka u Šahtar. Imao sam na stolu ponudu koja znači i bogat ugovor na deset godina, i kapetansku vrpcu u reprezentaciji. Moji me hajdukovci nisu ni nazvali znajući za tu opciju, a meni je bilo jako neugodno pomišljati da bih uopće sjeo s Dinamom i pregovarao. Ne zato što imam nešto protiv Dinama, nego zato što sam se osjećao kao da bih izdao klub svojeg života, navijače Hajduka, tradiciju kluba, naposljetku sebe i svoja načela te svoga oca.
Vratimo se današnjici. Publika je i doživljaj nogometa drugačiji...
- Je, nekad je publika na tribini bila orijentirana samo na utakmicu, ali danas s globalnom ekranizacijom mi se čini da je mnogima bitnije opaliti dobar selfie i postaviti ga na društvene mreže. Slažem se da se moraju poboljšati stadionski uvjeti i show oko igre, ali nogomet mora zadržati svoju prirodnost. I tradiciju koja je, primjerice, ogromna Hajdukova snaga..
Hajduk uživa golemu potporu navijača, ali dojam je istodobno da ima puno nelogičnosti. Primjerice, plaćaju se goleme kazne i trpe štete zbog pirotehnike?
- Torcida je generator i srce ljubavi prema Hajduku! Svi moji prijatelji, kao i ja, veliki su i iskreni navijači. Neki su bili Torcida u ona slavna navijačka vremena, ali Torcida mora imati još naglašeniji kodeks odgovornosti. Uzmite primjer Engleza koji svaku devijaciju u svojim redovima sankcioniraju. Plaćanje kazni zbog baklji je nedopustivo! To je rovarenje pojedinaca protiv interesa kluba. Prije 10 godina mogli ste voziti motor bez kacige, danas ne možete. Baklje su nekad bile dekor, a danas su opasnost! To je tako u sportu i nogometu, i nema tu ali ni možda. Pravila se moramo svi držati.
Neka poruka za kraj?
- Veterani! Hajduk je bogat generacijama velikih igrača i osvjedočenih hajdukovaca. Danas je status veterana na Poljudu sveden na margine i nebitnost. U Hajduku kakvog ja od djetinjstva poznajem, i iz priča starijih, odnos prema velikanima kluba bio je na vrhunskoj razini. Kad se osjeti da se vraćaju takva vremena i pristupi, znat ćemo da se stvari mijenjaju na bolje.