Ugodini smo Luke Modrića, 2018. potpuno je njegova. Luka je proglašen najboljim igračem Svjetskoga prvenstva u Rusiji, što je najviše priznanje koje nogometaš uopće može dobiti, a potom je proglašen najboljim igračem Europe i najboljim europskim veznim igračem. Veličanstveno.
Modrić je očito očarao nogometni svijet. Čime? Pa sve je jasno. Modrić je specifičan nogometaš, on je as rijetke kategorije, on je najbolji jer je kadar svoje suigrače učiniti boljima!
Igra za druge
Modrić ne zabija, on se ne može pohvaliti količinom asistencija, ali usprkos tomu on je momčadi zlata vrijedan. On ima viziju, diktira tempo, vidi sve, njegova je tehnika savršena, nepogrešiv je u predaji lopte, pod kontrolom drži i širinu i dubinu, a premda sitan, sjajan je u duelu. Modrić napornim radom omogućava drugima da daju više. On ne igra za sebe, već za druge. Što je osobita vrijednost i sjajno je stoga što je napokon stiglo doba iznimnih priznanja i takvim igračima, igračima koji drugima pomažu kako bi bili bolji.
Hrvatska, premda malena, zemlja je nogometnih velikana. Oduvijek. U analima svjetskoga nogometa ostat će zabilježeno kako su Bernard Vukas, Zlatko Čik Čajkovski i Branko Zebec (na klupi je bio i Vladimir Beara) igrali 23. listopada 1953. na Wembleyju za Svijet protiv Engleske (4:4). Vukas je 13. kolovoza 1955. igrao i za Europu protiv Velike Britanije. Europljani su pobijedili 4:1. A genijalni Vukas postigao je tri pogotka. Vukas je te 1955. igrao fenomenalno, možda i najbolje u svijetu, no to rijetki pamte. Hrvatsku je u drukčije složenoj Europi, proslavio i Željko Perušić, koji je igrajući od 1965. do 1970. za München 1860 bio apsolutno najbolji stranac u Bundesligi. Fenomenalni Josip Skoblar, koji je u napadu mogao igrati sve, bio je prvi i još uvijek jedini Hrvat koji je osvojio Zlatnu kopačku kao najbolji strijelac Europe. Skoblar je 1971. U majici Marseillea postigao 44 pogotka u prvenstvu Francuske!
Davor Šuker bio je Zlatna kopačka (6 pogodaka) i Srebrna lopta SP-a 1998. Sjajne 1998. bio je u najboljoj momčadi SP-a, a te godine bio je treći u FIFA-inu izboru za najboljeg nogometaša svijeta te drugi u utrci za Zlatnu loptu France Footballa. Sjajno, nema što.
Naše velikane, koji su ime proslavili diljem svijeta, mogli bismo nizati i nizati. No na kraju bismo ponovno morali zaključiti:
Luka Modrić je iznad svih. Dvojbe nema, on je najbolji hrvatski nogometaš svih vremena.
Nije išlo jednostavno
Gilberto Silva, prvak svijeta s Brazilom 2002. i kapetan brazilske reprezentacije u dvijetisućitima, svojedobno nam je kazao grubu životnu istinu: “Nema velikog nogometaša u kući u kojoj je frižider pun.” Gilberto je, kako su pisali brazilski noinari, “nosio klavir kako bi Ronaldo, Rivaldo i Ronaldinho mogli odsvirati svoju najljepšu glazbu”. Upravo to i Modrić čini za svoje suigrače, on je “nosio klavir” kako bi Ronaldo zabijao golove i nizao priznanja.
Luka Modrić je itekako upoznao istinitost latinske poslovice preko trnja do zvijezda. Kod Modrića ništa nije išlo jednostavno.
Zadranin Tomo Bašić bio je prvi koji je uočio Modrićevu nadarenost. Bašić je Modrića vodio u Hajduk, no Poljud je Luku odbio rečenicom: “Mali je presitan.” Bio je to karakterističan zaključak moderne trenerske pameti što se oslanja na kompjutor, statistiku, suhe brojke, centimetre...
Dalić i Modrić
Lukina visina
Pitanje Modrićeve visine (172) i stature dotaknuo je i jedan novinarski nevježa za SP-a u Rusiji. Taj diletant koji je zapitao “muči li Modrića nedostatak centimetara”, očito nije pogledao niti lako dohvatljivu (nažalost, počesto i nepouzdanu) Wikipediju kako bi spoznao s koliko su centimetara roditelji podarili Iniestu (171), Xavija (170), Messija (171), Maradonu (165), Pelea (173) ili aktualnog francuskog reprezentativca, neprelaznog Kantea (168). Da je pogledao samo ovo, novinaru bi odmah postao potpuno jasan besmisao pitanja koje je prosuo pred Modrića.
Johann Cruyff, jedan od najvećih možda i najveći trenerski um svih vremena, jednom se zgodom dohvatio baš kompjutora i centimetara.
“Strašno je kad se talent mjeri kompjutorom i statistikom. Po tim (danas prevladavajućim, op.p.) kriterijima, ja nikada ne bih postao igrač Ajaxa. Kad sam imao 15 godina, ja nisam mogao lijevom nogom dobaciti loptu dalje od 15 metara, a desnom je lopta išla možda samo malo dalje od 20. Moje vrijednosti bile su tehnika i vizija, a to ne može detektirati niti jedan kompjutor”, kazao je Cruyff, koji kao da je pred sobom imao i Modrićevu sliku.
Nakon neuspješnog proboja u Hajduk, Tomo Bašić okrenuo se Dinamu. Dugo je 2000. godine na plavom maksimirskom hodniku čekao sa (danas pokojnim) nogometnim sucem Antunom Valterom Šumićem na audijenciju. Dinamo je napokon, ponajviše zbog Bašića (nažalost, pokojnoga), prekrasnog čovjeka, odličnog nogometaša i trenera, prigrlio Modrića. Ali sa skepsom. Godine 2003. Modrić je, kao izlazni junior, s trenerom Stjepanom Deverićem, pošao na posudbu u Zrinjski. Kad je stigao u Mostar, nije imao ni 18. Zrinjski je bio težak izazov. Klub se borio za ostanak. No, u izrazito zahtjevnoj, vrlo tvrdoj ligi, u kojoj se išlo “u kost”, mladi Modrić nije izgubio glavu.
WINNER
— UEFA Champions League (@ChampionsLeague) August 30, 2018
@lukamodric10
@realmadrid
@HNS_CFF #UEFAawards #UCLdraw pic.twitter.com/l0JxMnAEXw
“Igra u Zrinjskom Modrića je ojačala i pomogla mu da postane bolji igrač”, ustvrdio je Franjo Džidić, legendarni trener Zrinjskog, dodajući: “Znate, kad igrač uspješno položi ispit na bosanskohercegovačkim oranicama, tada on može sve. Mnogošto po čemu je danas prepoznatljiv, a to je poglavito pravodobna, brza i točna lopta, on je naučio u Zrinjskom. BiH liga bila je njegova prava škola, jer svaki put kad bi zakasnio, našao bi se na stazi pokraj terena. Bilo mi ga je žao na nekim utakmicama, ubiše ga, Boga ti! Ovdje se ulijeće u igrača bez pardona, s obje noge i ako zakasniš s predajom lopte, gotov si.”
Dinamo je Modrića htio ostaviti još godinu dana u Zrinjskom. No u Maksimiru su u posljednji čas odlučili da bi bilo bolje kad bi Modrić s Ćorlukom i Čaleom pošao na posudbu u zaprešićki Inter. Nakon drugoga kola HNL-a susreo sam Stipu Brnasa, tadašnjeg zaprešićkog stopera. Brnas mi je kazao: “Vojska, molim te, dođi u Zaprešić, vidjet ćeš najboljeg igrača HNL-a.” Modrića, naravno. Luka je u Interu igrao sjajno i Zaprešićani su jesen završili na prvome mjestu. No u zimskom prijelaznom razdoblju sezone 2004/05. stigli su zanimljivi događaji. Niko Kranjčar je iz Maksimira otišao na Poljud, a Dinamo je iz Zaprešića vratio Modrića. Šteta. Da je ostao, Inter bi bio prvak Hrvatske. A Dinamo je tu sezonu, s malo korištenim Modrićem, obilježio glasovitim nastupom u “ligi za bedaka”.
Nije se plašio posudbi
Luka Modrić je neobično poučna priča za sve mlade nogometaše i njihove roditelje. Svi koji imaju “zrno soli” lako će shvatiti zašto. Modrić se nije plašio posudbi. Išao je kamo ga je klub slao i sa svake posudbe vraćao se jači, gotovo dvostruko bolji. Modrić nije inzistirao niti na brzome bijegu u inozemstvo. On je sa 23 godine otišao u Tottenham. U kojem se, jer je bio spreman za sva iskušenja, nije zagubio. Je li nešto propustio, je li nešto izgubio stoga što je otišao u inozemstvo sa 23? Modrić nije izgubio ništa. Štoviše, dobio je sve. Postao je klasa, najviša svjetska klasa, stekao poštovanje, postigao rezultate iz najljepših snova i osigurao briljantan život barem trima generacijama Modrićevih.
Nažalost, Modrićevu priču u nas ne čitaju. Pomama za brzim novcem prevelika je. Stoga, nažalost, u inozemstvo odlaze djeca koja jednostavno nisu spremna za iskušenja koja stoje pred njima u arenama najcrnjega profesionalizma.
Prognanik iz Obrovca
No Modrić, sitan dječačić, prognanik iz Obrovca, čuvar ovaca koji je prva nogometna znanja stekao na jednom zadarskom parkiralištu, koji je baš stoga što je u životu i u nogometu prošao sva iskušenja, postao je zvijezda Dinama, pa Tottenhma, a naposljetku i madridskog Reala, najslavnijeg i najbogatijeg svjetskog nogometnog kluba. I ne samo to. On je 2018. postao i najbolji nogometaš svijeta. A do zvijezda ga nije vodila samo iznimna nadarenost i nesvakidašnja nogometna inteligencija, već i upornost, disciplina, mirnoća i neslomljiva volja.
Hoće li Luka Modrić ovoga mjeseca biti proglašen i najboljim nogometašem 2018. godine u FIFA-inu izboru?
Pozlilo mi je kad sam vidio kako se Ronaldova obitelj suočila s činjenicom da je Luka Modrić proglašen najboljim igračem Europe. Toliko egoizma i taština, viših čak i od Mt. Everesta, teško je igdje pronaći.
Ronaldova sestra pisala je na Instagramu: “Modrić najbolji? Pa to je smiješno.”
Pa je Ronaldova sestra, očito nogometašica od glave do pete, nizala koliko je pogodaka i asistencija imao Ronaldo, a koliko Modrić u Ligi prvaka. Kao da je baš to bilo najbitnije i najpresudnije u izboru za najboljega nogometaša Europe.
Hoće li, dakle, i FIFA ovoga mjeseca objaviti da je Modrić najbolji i u svijetu? Vjerojatno hoće, jer Modrić je već zorno dokazao da je 2018. najbolji u svijetu. U godini Svjetskoga prvenstva jedina uistinu relevantna mjera je igra na najvećoj nogometnoj smotri, na SP-u. Modrić je u Rusiji bio najbolji. A gdje su na SP-u, sučeljeni s glasovitom Ezopovom mudrošću: “Hic Rhodus, hic salta” (vrlo slobodno prevedeno: “Ovdje je Rusija, ovdje skoči”, dakle ovdje se pokaži, op. p.) bili njegovi suparnici Cristiano Ronaldo i Mo Salah?