Od subote na kioscima možete pronaći knjigu Zlatka Dalića “Rusija naših snova“ i u njoj na intrigantan način ispričan put hrvatske reprezentacije do srebra na Svjetskom prvenstvu. Od imenovanja izbornikom, finiša kvalifikacija, priprema do finala. U srijedu je u 14 sati u kinu Europa u Zagrebu promocija na kojoj će biti predstavljeno i luksuzno izdanje knjige koje će kasnije biti dostupno u knjižarama. Kako Sportske novosti imaju čast biti izdavač jedinstvenog djela u povijesti hrvatskog sporta, ovaj intervju započeli smo s tom temom, no Dalić nam je kazao i mnogo više od toga...
Zašto se odlučio za knjigu, logično je da pojasni na početku.
- Kad mi je Mario Zorko, glavni urednik SN-a, predložio da je napravimo, moja prva reakcija nije bila pozitivna. Rekao sam da mi to sad ne treba, što će mi još i ta dodatna medijska pozornost. Međutim, kasnije sam zaključio da je dobro ostaviti nešto od Rusije zabilježeno i na takav način, ipak je to nezaboravno ljeto. Pristao sam da ukratko prikažemo što se događalo, jer jednostavno to je pothvat koji se mora ovjekovječiti i kroz knjigu. Već vidim da se polako Svjetsko prvenstvo zaboravlja, ali kod ljudi, u širokoj masi neće nikad, tako ni kod mene... Knjiga će pomoći da Rusija za nas živi vječno - kazao je Dalić.
Čitatelji će reći sve
Mnogim nogometnim velikanima koji su zadnjih godina izdali autobiografije, poput Alexa Fergusona, Kevina Keegana, Petera Croucha, Michaela Carricka, Mesuta Özila ulogu “ghost writtera” odradili su novinari, tako sam u ovom slučaju ja imao čast pisati je s Dalićem, a kakvo je njegovo iskustvo prve knjige?
- Naravno, to je bilo moguće jedino uz vašu pomoć, jer ja u tome nemam iskustva, samo sam na svoj način prezentirao što sam vidio, mislio i radio. Vidjet ćemo po odazivu čitatelja je li knjiga dobra, vrijedi li. Mislim da vrijedi, da je to lijepo štivo i krasan božićni poklon, da bi se trebala naći u kući svakog hrvatskog navijača. Radi se predivnoj uspomeni za sve. Mislim da smo pogodili.
U njoj ste iskreni i dosta otvoreni, kakav odjek očekujete kod stručne i široke publike?
- Neke stvari smo malo šire objasnili, ali nismo išli u tančine. Ipak nešto mora ostati za našu intimu, pojedine činjenice iz svlačionice moraju ostati među nama. Nadam se da će ljudi knjigu prihvatiti, ali prije svega to je lijepa uspomena, slikovnica Rusije i onoga što je bilo tijekom ljeta. Dosta je odličnih fotografija i vjerujem da će naći mjesto kod čitatelja u Hrvatskoj.
U određenim prilikama Dalić detaljno obrazlaže odluke, no treneri moraju biti svjesni da intencija nije bila napraviti stručni uradak.
- Nije to stručna knjiga, predočio sam samo pojedine odluke i poteze koje sam povukao. Ne radi se o stručnoj literaturi, više o psihološkoj strani. Nećete u ovoj knjizi naći vježbe s treninga, širi je to dijapazon.
Treneri s autobiografijom obično izađu na kraju karijere, vi ste se opredijelili da to bude hommage svjetskom srebru, ne kompletna autobiografija.
- Nije bila namjera da se napravi autobiografija, nije to priča o mojem životu, nadam se da će biti još dobrih stvari, pa ću potom možda jednom objaviti i takvo djelo. Ovom prilikom fokus je samo na Rusiji. To je najvažniji događaj u hrvatskoj povijesti i na takav način smo ga obilježili.
Ova knjiga može biti idealan predložak nekome da jednog dana snimi film.
- Dolazi vrijeme Božića i Nove godine, tisuće i tisuće turista je po Zagrebu, Splitu, Dubrovniku… Kineza, Japanaca… ali nigdje nisam vidio veliki plakat Vatrenih, pano dočeka na Trgu, pa da se kaže: “Došli ste u zemlju viceprvaka svijeta.” Cijeli planet nas tako gleda, a mi smo to skoro zaboraviti. Nisam baš sreo takve plakate. Dresova nema za kupiti, nisam vidio da smo to kapitalizirali. Možda se varam, ali nisam to primijetio. Nigdje u Zagrebu nisam vidio natpis: “Došli ste u glavni grad Hrvatske, doprvaka svijeta.” Da se prikaže Hrvatsku, naše zajedništvo, ljubav i emocije... Barem će nam ova knjiga malo vratiti sjećanja.
Zašto vam je od svega najvažnije bilo naglasiti da ste Hrvatsku učinili najsretnijom zemljom na svijetu?
- Zato jer bi takva Hrvatska trebala biti i inače, a ne samo mjesec dana. Ima sve potencijale da bude najsretnija i najbogatija na planetu, želim da se takvi osjećaji i razmišljanja probude i kod drugih ljudi, da se za to izborimo, svi zajedno. U svim segmentima društva. Ne da smo stalno u prepiranjima, svađama, polemikama, negativi... Pozitiva mora prevladati, pogotovo što dolazi vrijeme Božića i Nove godine, moramo se svi okrenuti tome, a ne da se non-stop prepiremo. Slike koje gledamo u našoj zemlji ne prikazuju pravu Hrvatsku, kakva treba biti.
Nije bila ni izašla, a brojni su pozivi iz raznih država, odakle najviše?
- Lijepo bi bilo kad bi se knjiga prevela na ruski jezik jer je naslov “Rusija naših snova”. Sigurno bismo našli puno čitatelja, kao i u Kini i arapskom svijetu. Ali prvo ćemo vidjeti odjek hrvatske javnosti. Bitno mi je naglasiti da nikome nije bilo na pameti da će nešto zaraditi od toga, ja svoj prihod, koji god ću dobiti kao autor, dajem u humanitarnu Zakladu Vatreno srce. Nitko nije radio, ni ja, ni vi, ni Zorko da zaradimo, nego da napravimo nešto što će ostati kao povijest.
Život vam se potpuno promijenio, kako ste se snašli u tome?
- Drugačija mi je struktura života, sada živim sto na sat, milijun je stvari oko mene, ali bitno je što nisam promijenio sebe. Svoje navike. Jedino imam puno više obveza, događanja... U biti ostao sam isti, nastojim i dalje biti normalan, jednostavan, kao i svi drugi ljudi. Imam promjene od gužve oko mene, poziva, događanja, ali s drugog aspekta i dalje sam kakav sam bio i ništa me neće promijeniti.
Jedno je što vas ljudi zaustavljaju na ulici, drugo što vas pozivaju da držite predavanja, žele čuti kako ste Hrvatsku doveli do vrha svijeta. Kaže vaša supruga Davorka: “Postao je govornik, što si nisam mogla zamisliti.”
- Neugodno mi je to, nisam nikakav govornik, niti me privlači, ali sad je takva situacija. Žao mi je odbiti bilo koga, i za fotografiju, i kad me zovu na neka događanja. Vidim da je to sve ljubav, da se radi o simpatijama ljudi, emocijama. Nisam nikakav govornik niti političar, niti biznismen, normalan sam i jednostavan, tako svakome prilazim, to je moja kvaliteta koju ljudi primijete.
Neki pričaju da do pojave Dalića na sceni nisu točno znali što znači riječ “poniznost”, kako je najbolje opisati, a Dalić je sinonim za poniznost. Koliko je teško biti ponizan i zvijezda.
- Uglavnom se ljudi, kad naprave nešto veliko i postanu zvijezde, ne uspiju tome othrvati. Ne ostanu na zemlji, polete. A pad je uvijek bolan i težak. Borim se da mi se to ne dogodi, zato nastojim biti čvrsto na tlu. Kad sam rekao “ponizan”, nisam kazao da moram pred nekim sagnuti glavu, niti ću pred bilo kime saviti kičmu. Uvijek ću biti uspavan, čvrsto na zemlji, vjerovati u sebe, poštivati najviše sebe, ali i sve druge. Neću pokazati nikakvu bahatost, aroganciju, veliku nervozu, nego biti smiren... Sve treba respektirati, a najviše sebe.
Koliko reprezentativci slijede taj put poniznosti?
- Takvi su i to su pokazali na Svjetskom prvenstvu. Bez vjere u sebe, ali i respekta drugih i skromnosti, ne bi osvojili srebro. Veseli me što i drugi sportaši to slijede jer nakon Rusije osvojili smo velike medalje u jedrenju, veslanju, vaterpolu, mladi u košarci, nastavili su Dinamo, mlada nogometna reprezentacija, tenisači... Hrvatska je čudo, kroz sport je demonstrirala kakva treba biti.
Što vam nakon svega kaže supruga Davorka?
- Nastojimo sačuvati svoj mir koliko možemo, i obitelj. Zadali smo si da sve odradim do Nove godine, a nakon toga ću ući sigurno u mirnije doba.
Je li to moguće?
- Bit će, sam ću sebi to napraviti. Od siječnja dolaze druge stvari.
Kako ste momčad uspjeli izolirati od negativnih silnica koje su dotad imale svoje metastaze u njoj?
- Od prvog dana širio sam samo pozitivu, nisam od onih koji se ujutro probude i već imaju u glavi kako koga prevariti. Kako kome napakostiti ili uništiti dan. Gledam isključivo afirmativno, takvi moramo biti. Život nosi puno zamki, problema, životnih utakmica. Treba biti umjeren, nema euforija, ali ni tragedije. Doći će opet poraz, i još veći nešto je bio najgori, i još lošija utakmica, međutim iz nje ne smijemo izići negativni, samo pozitivni, izvući pouke i gledati vedro. Sutra je novi dan, novi nastup. Hvala dragom Bogu da sam živ, zdrav, da mi je obitelj dobro, to je najvažnije. Nekidan sam bio u bolnici Rebro, posjetio djecu. Kad vidim te roditelje i klince koji su bolesni, a vedri, pozitivni, zaključujem: to što sami sebi namećemo pritisak i opterećujemo se, svaki dan smo u negativi, to nam pokazuje koliko nismo dobri ljudi. Nakon što to čovjek vidi sve mu je jasno. Zato nastojim biti pozitivan i tražim igrače da tako gledaju, ništa nas u tome neće omesti. Možemo biti loši i sve izgubiti, ali nema negative.
Posjeti bolnicama, humanitarni rad, nije vam teško?
- To je primarno u ovom periodu kad nema utakmica. Neke pozive ne prihvaćam, ne mogu sve stići, ali kad su djeca i bolesni u pitanju, ne odbijam. Bio sam u Čakovcu na Danu sindroma Down, kod invalida... Sve činim, dođem i vidim koliko toj djeci i tim ljudima to znači. Ne osobno ja, nego pažnja, da im se pokaže kako nisu sami, da su ravnopravni članovi društva. I moramo zahvaliti Bogu što mi nismo u njihovoj situaciji. Ne smije bi biti teško odvojiti vrijeme za takve ljude.
Kakav je sad raspored do kraja godine?
- Svaki dan imam nešto, moram prvo otići do roditelja u Livno.
Idete li na Svjetsko klupsko prvenstvo?
- Htio sam, ali postalo je upitno jer su se pojavile neke privatne stvari.
I tako će 2018. otići u povijest...
- Ostat će najuspješnija godina u mojoj karijeri, najljepši period u životu. Ništa je neće poremetiti, pokvariti. Trebat će pokušati opet nastaviti na jednak način, bit će teško ponoviti što smo napravili, no valja nam gledati naprijed. Nikad ovo što se dogodilo u Rusiji neće proći, zato je tu ova knjiga da ostane za uspomenu.
Koja bi to ponuda morala biti da biste sad napustili hrvatsku reprezentaciju?
- Ovih dana došla je još jedna ponuda, friška, aktualna i bogatija nego ona iz Kine o kojoj se pisalo (tada se radilo o osam milijuna eura godišnje, na tri sezone, nap. a.). Stalno me netko zove i ponekad se zapitam imam li pravo biti takav prema svojoj obitelji, da odbijam sve te ugovore koje mi nude, jer nogomet je prolazan, danas jesi, sutra nisi. Tko zna hoće li ubuduće biti takvih prilika. Kazao sam sâm sebi: “Bit će još boljih.” I nadam se da hoće, ali nekad se baš zapitam imam li pravo biti neodgovoran prema sebi i obitelji pa sve to odbaciti. Kad dođe šansa, treba je iskoristiti. Zasad je to tako kod mene, dokle će biti ne znam. Pratim svoj osjećaj, ugovor mi ništa ne znači. Ugovor imam, ali uopće me ne zanima, niti me veže. Ovog časa veže me samo moj feeling, čim osjetim da to više nije to, pokupit ću se. Nisam taj koji će izbornik biti stotinu godinu, koji brani svoj resor. Razmišljam imam li pravo sve to odbijati, zanemariti. Sad je takva situacije, ali vidjet ćemo...
Znači Vatrene vodite do daljnjega?
- Sve je u mojem osjećaju, ništa me formalno ne veže, ni ugovor. Pratim svoj osjećaj.
Ako ne budete više jednako sretni na funkciji izbornika ili se ponove udari sa strane kao prije Mundijala, dakle...
- Neću o tome sada dalje razgovarati.
Igrači? Jesu li Rakitić i Mandžukić zavrijedili veće priznanje za napravljeno 2018. godine? Bolji plasman za Zlatnu loptu od 19. i 25. mjesta?
- Svi igrači hrvatske reprezentacije zavrijedili su kvalitetniji odnos i bolji rejting. Kad pogledamo što je napravila jedna mala Hrvatska, to je zaista fenomenalno. Tako je odlučio žiri. Moramo prihvatiti kako je. Što se mene tiče, svi su naši igrali među prvih pet...
U FIFA-inu izboru Modrić je u prvoj postavi, Rakitić u trećoj, Lovren u četvrtoj, Vrsaljko i Mandžukić u petoj.
- To je ono što stalno govorim. I naši igrači čak, a kamoli treneri, nisu dovoljno cijenjeni. Uvijek se gleda odakle si, iz kojeg države dolaziš, kakav je njezin statusni rejting. Mi smo iz Hrvatske, s četiri milijuna stanovnika, pa nas stave na začelje. Jedino Luku nisu mogli nikako preskočiti. Borimo se i stalno se moramo dokazivati. Ovo prvenstvo nam je učinilo veliku stvar što smo poskočili po rejtingu, ali opet, ako se ne nastavimo sami boriti za sebe, past ćemo ponovno u drugi plan.
Je li vam žao što nismo otišli na Final Four Lige nacija?
- Žao mi je jer smo do završnice bili na Final Fouru. Nismo bili daleko od toga. Eto, nismo prošli, primili smo ta dva gola iz prekida. Kad smo trebali dobiti pogotke, to se nije dogodilo, ali pali su u finišu u trenucima naše potpuno kontrole i nemoći Engleza. To je nogomet, uvijek ti se negdje vrati. No, nemam potrebe ni za čime žaliti, ni kukati. Gotovo je, prošlo je, idemo dalje.
Kvalifikacije počinjemo s Azerbajdžanom doma, pa je gostovanje u Mađarskoj, te u lipnju Wales kod kuće. Devet bodova do kraja natjecateljske sezone? To je plan?
- Ne smijemo bježati od uloge favorita. Nije bitno tko je u skupini, znamo cilj. Hoćemo li na kraju biti prvi u skupini sa sedam bodova ili 21, to uopće nije bitno. Samo da smo na Euru. Zato ćemo ići korak po korak. Skupina zavarava, jer su Wales, Slovaci i Mađari bili uspješni na Euru, Wales je bio u polufinalu, a Slovaci i Mađari prošli su skupinu. Ne smijemo se zanositi time da su lagani protivnici, moramo ih ozbiljno shvatiti. Jasno da smo favoriti, ali kad ih skautirate, nije to baš tako bezazleno - kazao je Dalić nakon što smo konstatirali kako po izrečenome nismo više ni sigurni hoće li on voditi reprezentaciju da kraja kvalifikacija. Na to nije kazao ni “a“, ostao je samo muk.
Zašto je u svakom ciklusu došlo do padova, do drama? - nastavili smo sa sljedećim pitanjem.
- Ne znam. Nisam bio tada s reprezentacijom…
Ima li Hrvatska kapacitete da 2020. bude još bolja nego u Rusiji?
- To je tendencija, to mora biti namjera. Treba probati.
Ima li naznaka prijateljskih utakmica za 2019. godinu?
- Odmah u Dublinu, nakon ždrijeba, došao mi je Oliver Bierhoff i ponudio utakmicu. Nijemci su sami prišli nama i nakon ne znam koliko godina kazali da žele s Hrvatskom prijateljski susret. Nažalost, nije se poklopilo. Kad su oni slobodni, mi igramo kvalifikacije. Isto tako javila se Ukrajina, ali ni s njima nemamo iste slobodne termine. To vrijedi i za Dansku. Veseli da su Nijemci došli k nama, konkretno Oliver Bierhoff. Nisam tada o tome htio govoriti nikome, čekao sam. Međutim, vidjelo se da od toga neće biti ništa. Razmijenili smo broj telefona, ali to je ponos, da jedna Njemačka pristupi Hrvatskoj i traži prijateljsku utakmicu.
Ima li išta na vidiku, sad nije nužno da budu tako jaki rivali?
- Nije. Možda će biti neke srednje ili slabije reprezentacije. Ono što je igrala Hrvatska u 2018. godini nije se nikad dogodilo. Triput smo se sastali s Engleskom, dvaput sa Španjolskom, s Brazilom, Argentinom, Francuskom, Danskom, Rusijom, Peruom, Meksikom, Senegalom, Nigerijom, Portugalom... Nema šanse da se to ponovi. Pa u zadnjih deset godina nismo imali toliko velikih suparnika.