Zlatku Daliću Amerika je došla kao naručena da ključeve defenzive vrati u ruke Vedranu Ćorluki:
- Glavno da nam se vratio Ćorluka, on je naš šef obrane, moći ćemo poraditi na tom segmentu igre.
To je između ostaloga kazao izbornik obrazlažući izostanke Dejana Lovrena i Mateja Mitrovića.
Iako je Ćorluka u zadnjih godinu dana uglavnom “igrao” u fitnessu, Dalić nema nikakve dvojbe da je on prvi među jednakima u zadnje redu i da će biti starter na Svjetskom prvenstvu. To opet u borbu za drugog stopera baca Lovrena i Vidu. Prvom su prednost standardni nastupi u jačem klubu, a drugom što je uvijek tu. Vidu bi mogao koštati status u Bešiktašu gdje Senol Günes nije siguran u njegove kvalitete, ali reprezentacija se na njega mogla osloniti kad god je zatrebalo.
Što je to magično u Ćorluki da dođe s bolovanja nakon jedanaest mjeseci i odmah prigrabi središnju rolu u Lokomotivu koji je dotad igrao jednu od najboljih sezona u povijesti, a defenziva funkcionirala kao podmazani sat, te u nacionalnoj vrsti čiji su se igrači bez njega plasirali na Svjetsko prvenstvo?
Svaki je trener fasciniran njegovim nogometnim umijećem, profesorskim razumijevanjem zbivanja na terenu, čitanjem igre s kojim nadoknađuje fizičke manjkavosti, no jednako toliko Ćorluka je karizmatik koji se nametne unutra skupine, ne treba mu mnogo da postane taj čija se riječ sluša. To je pogotovo izraženo u reprezentaciji, ne od danas kad je na pragu stotog nastupa, nakon dvanaest godina u A vrsti. Ni jedan izbornik nije ni pomislio Ćorluku ostaviti na klupi, zbog izvedbi na travnjaku, ali i liderskog utjecaja u momčadi.
Zlatko Dalić u startu je otklonio bilo kakvu vlastitu sumnju, međutim nikad nije bilo veće pitanje kakvog će Ćorluku Hrvatska dobiti na završnom turniru. Godine u ruskoj ligi čine svoje, a i jedanaest mjeseci hladovine nije za zanemariti. Utakmice s Peruom i Meksikom sugerirat će neke odgovore.
Luka Modrić je kapetan, Ćorluka njegova desna ruka i vođa u sjeni. Uvijek ga se pitalo više nego običnog igrača…. Za A reprezentaciju zaigrao je u Livornu kolovoza 2006. godine u prijateljskoj utakmici s Italijom, na debiju Slavena Bilića. Pod nogama je ostavio jedno svjetsko i tri europska prvenstva.
Samo na prvom 2008. u Austriji imao je ulogu desnog braniča jer tada su sredinu držali Robert Kovač i Josip Šimunić. Ubrzo se nametnuo kao najbolje rješenje za sve izbornikove obrambene prohtjeve, u Istanbulu studenoga 2011. šokirao je Tursku kao lijevi branič u baražu za Euro. Golom, asistencijom i igrom za koju nisu imali odgovor. No, trkački limiti vjerojatno su najvažniji što je sam inzistirao da se radilo isključivo o akciji iznenađenje koja neće postati pravilo. Od tog EP-a u Poljskoj na svakom velikom natjecanju bio je stoper i zapovjednik posljednjeg reda. I u Brazilu, i u Francuskoj.
Za Dalića on je i dalje taj, čvrsto drži palčeve da će to potvrditi na terenu jer jedino tako održat će se “kozmička ravnoteža” u reprezentaciji. U protivnom bio bi prisiljen slagati novu hijerarhiju. Budući da je bez Ćorluke prošao i Ukrajinu i Grčku, vjerojatno mu to i ne bi bilo tako teško, što se same igre tiče. No, Dalić vjeruje u Ćorluku…